dani su rasuti kao latice cvijeta ubranog bez strasti
i na tome putu s vremenom pretvaraš me u tamno sjećanje
da olakšaš misli nakon pogrešno odabrane priče
i dovršiš bijeg iz svijeta kojeg nije valjalo upoznati.
slažem se s time što misliš da u sebi nosim:
bezvrijedne riječi koje si gledala svojim očima
i titraje koji zvuče kao ljubav.
davno si prestala vjerovati u bajke koje piše život
i da oblaci ne skrivaju sunce.
a ja?
ja sam ostao zaljubljen u proljeće
osluškujući šumove koji podsjećaju na disanje
u potrazi za nebom boje očiju koje zamišljam
progonjen tišinom u kojoj je razložen šapat
kojim sam dozivan.
i ovdje na dnu, očekivano, nataložena je gorčina…
Post je objavljen 27.10.2012. u 21:44 sati.