stanem na rub dana pred nebo
pa dok pogledom tražim među zvijezdama
sitnu iskru tvoga imena
strovalim se unatrag raširenih ruku u bespuća misli
i zadržim dah.
umjesto udarca potiljkom o čežnje proteklog vremena
utonem meko u perje sjećanja
kad tamo me dočekaš
ti.
iako obogaljen bez srca koje zna voljeti
poželim te imati u sebi zauvijek
svaki taj tren od kojega zadrhtim
svu toplinu kojom živim kada pomislim
kako negdje postojiš.
u noći sjene se množe
i u boli rađaju se strahovi
potne su od njih vjeđe
pa dišem teško kao u groznici.
još bi da se borim
mada znam kako prolaze pobijeđeni ratnici
u tihim kolonama kraj prozora što svijetle nadama
ulicom živih sjećanja na svoja stratišta.
Post je objavljen 17.10.2012. u 22:51 sati.