kad pođeš s mog pustog otoka u posljednji tren,
na zadnji brod kojim bježiš od sjećanja
ponesi ljeto na svojoj koži
trebati će ti u danima negativne insolacije
ta poneka topla misao.
ponesi slike ljubavi ne između nas dvoje
već između mora i obale
istetovirane vrškom jezika
na mjestu kojim se najviše voli
na mjestu koje najjače boli
kada prijeđeš prstom preko ožiljka sjedinjenja
prema irisu mašte.
u brazdi iza broda kojim ljeto odlazi s tobom
ostaje tisuće lebdećih kapi u sjaju
mirisi crnike istrgnutih ti iz kose
i blagi dodiri kojima sam te volio neprimjetno i nježno
kao što morska trava leluja oko gležnja
u tom moru koje je ispralo svaki dodir usana
i stavilo oblog od soli da jače peče
svaka rana sjećanja na još jedno umiruće ljeto.
Post je objavljen 15.10.2012. u 23:39 sati.