nacrtaš mi noć ispred moga sunca
kao kad razmažeš na staklu boje ali one teške
plavetnilo mi prekrije tama, cijelo jedno nebo
pa dodaš još kapi kiše kao suze
jer znaš da ću tu izaći gologlav iz svoje zbilje
u ulice grada samoće kuda mi je prolaziti.
kada mi stvoriš takvu večer
igrom sjena među tračcima svjetla
ne putuj kroz tu noć…
ja se tuda provlačim u gluha doba
i vučem beskrajan teret svojih misli
i dahćem iz duše i potim do bola…
dok me proždiru rane moga tijela
a ipak me još vode bljeskovi tog tijela uma
kao skitnica nosim sa sobom sve što imam
u srcu zrnca sjećanja s obala rijeke
mog jednog propuštenog života…
Post je objavljen 22.10.2012. u 21:13 sati.