u noći često izgubljen u svemiru snova
pod teretom svijeta spuštenim na vjeđe sanjam
dahčući pred očnjacima prošlosti da bježim
ustvari potan u klupku ležim
na traku mjesečine.
i sve tako od kada te nema.
vezicom tišine omamljen i sapet
gurnut u misli da konačno prebolim
otišla u vjeri da ću presahnut ako šutim
a ja dopuzao na rub tame da vidiš
još možda bi da živim
i možda da volim.
Post je objavljen 11.10.2012. u 10:53 sati.