u noći često izgubljen u svemiru snova pod teretom svijeta spuštenim na vjeđe sanjam dahčući pred očnjacima prošlosti da bježim ustvari potan u klupku ležim na traku mjesečine. i sve tako od kada te nema. vezicom tišine omamljen i sapet gurnut u misli da konačno prebolim otišla u vjeri da ću presahnut ako šutim a ja dopuzao na rub tame da vidiš još možda bi da živim i možda da volim. |