Usputne bilješke

Deseti je mjesec na izmaku; jesen u punom zamahu. Na grobljima već tinjaju i trepere lampaši. U podrumima zrije mošt i kad ga kušaš, to sam nedavno naučio, nemoj nazdravljati jer još nije vino. Listopadno drveće nudi bogatu paletu toplih nijansi. Autor tog vizuala nije štedio na toneru. U zemlju uvlači se ljepljiva vlaga koja će potrajati izgleda. Nakon posla oblačim radno odijelo i pravac Žutica. Cesta koja reže šumu na pola puna je rupa. Nitko izgleda više ne brine o njoj. Okružen visokim hrastovima u prizemnoj upravnoj zgradi knaufam i gletam. Zidovi i otvori grbavi su i puni neravnina. Trošim puno mat'rijala i vlastite energije kako bih to sakrio i zagladio. Iz susjednih ureda dopire žamor trudbenika koji tamo rade. To su naftaši, posebna bratija. Imaju vlastite šifre i vokabular komunikacije. Običan smrtnik uglavnom nema pojma o čemu pričaju. Malo su ogrubili od terenskog posla, ali kad ih bolje upoznaš vidiš da su uglavnom čestiti kao i svi što pošteno zarađuju plaću.

Žurim se ranije završiti s poslom kako bi stigao u kino. Na samom gradilištu opet navlačim na sebe "civilku" i žurim nazad u Ivanić. Vozeći kroz tminu izbjegavam udarne rupe na cesti koje u šumskom mraku čuče kao nagazne mine. Stižem u kino minutu prije same predstave. Na platnu se ukazuje crno-bijeli prizor Trešnjevke u već zaboravljenom četiri-tri formatu. Na repertoaru je "Ritam zločina" minimalistički, psihološki noar iz osamdeset prve. U naslovnim ulogama su Ivica Vidović i Fabijan Šovagović. Pojedini prizori i osobito dijalozi iz tog filma neponovljivo su remek-djelce onodobne hrvatske kinematografije. To mi je možda treći ili četvrti put da gledam taj film, ali prvi put u kinu. Na tom doživljaju mogu zahvaliti prijatelju Z. koji mi je dva dana prije slučajno spomenuo retrospektivu posvećenu Vidoviću. U kinu nas je sve skupa pet. Iako malobrojni začinili smo jedan običan ponedjeljak i dostojno obilježili dan audio-vizualnih medija.

Nakon kina produžujemo do Zmaja. (za neupućene: kafić u Ivaniću u kojem godinama odsjedamo uz kavu ili pivo) Tamo u ugodnom polumraku uz nenametljivu muzičku kulisu djelimo dojmove tek viđenog. Impresije na film su mahom pozitivne. Osobito smo oduševljeni rolom Šovagovića koji u "Ritmu zločina" izgovara neke neponovljive rečenice i fraze. Nakon nekog vremena Z. i V. se taktički povlače doma pravdajući se krulnim želudcem. Ostanem u društvu B. Naručujujemo jedne pa još jedne. Odmičemo se od filma i kočarimo o raznim temama. Mene nakon trećeg piva krene pa okrenem analizirati i filozofirati o svemu i svačemu. B. u početku sudjeluje u razgovoru, ali nakon što uvidi da imam dar govora pusti me da ispredajem svoje pristojno klimajujući. 'Ko mu je kriv što mi je dopustio da ga počastim pivom.

Doma dolazim kasno u noći. Imam jedva energije za tuš i krevet. Večeru mogu nekad i preskočiti. Ionako sam natukao par kila viška. Iako umoran i omamljen od piva dugo ne mogu zaspati. Nakon sadržajnog, maratonskog dana tijelo teško nalazi način prebaciti se u "safe mod". Sat ili duže vrtim unazad slike tog jesenjeg ponedljeljka; žuto-crvena Žutica, trešnjevačko nadmudrivanje Vidovića i Šovagovića, ćakula u Zmaju. Tek kad se kroz odškrinute škure ukazao srp polumjeseca hvata me prvi san. Ili sam taj prizor na prozoru možda već sanjao.

Nedavno sam nekoliko dana proveo u rodnom kraju. To u mom slučaju podrazumijeva grad Travnik i okolna mjesta. Glavni razlog vrzmanja po lašvanskoj dolini bio je potpisivanje ugovora o darovanju. Taj posao zaključen je kod osebujnog i srdačnog advokata H. Naime, otac je na mene prepisao kuću u kojoj smo prije rata živjeli. To je zapravo velika poludovršena katnica kroz koju već trideset tri godine laufa promaja. Zahtjeva trud i ulaganje da bi barem prizemlje bilo useljivo. Nisam siguran da ću je moći zadržati i oplemeniti. Razmatram moguću prodaju, ali ne preko koljena. Neka bude bar godinu moja. Makar na papiru. Planiram na proljeće uz pomoć sinova i rođaka napraviti akciju čišćenja same kuće i uređenja okoliša. Unutra su beskorisne drangulije koje će vjerojatno završiti na vatri. Treba prije listanja porezati veliki orah koji se nadvio s jugoistoka i potpuno zaklonio pogled s puta. Ni drugo raslinje nije mirovalo svih ovih godina. Ako ga donekle uspijemo kultivirati samoj kući će nakon dugo vremena svanuti neka nova zora. Eto da se pohvalim; sad sam veeliki gazda. Imam dva grunta u dvije domaje. Zmaj od Bosne ili bolje reći od papira.

Povremene odlaske u rodni kraj koristim i kako bi posjetio mjesta i ljude koje dugo nisam vidio. U takvoj prilici obično otrkrijem neki novi rukavac uspomena koji me vrati u prošlost, u djetinjstvo. Ovaj put odlučio sam tako navratiti kod komšinice N. To je već pomalo krhka staričica dobrano umorena životnim borbama i nenadanim udarcima. Krajem osamdesetih u dobi od četrdesetak godina iznenada joj je od zatajenja srca preminuo muž. Otad je udovica. Da usudbeni kantar nekad može i dvaput ukrivo vagnuti pokazalo se prije dvije godine kad joj od opet od prestanka rada srca u sličnoj dobi umire sin M. moj prijatelj iz djetinjstva. Otad se spremam posjetiti je i izraziti saućešće. Ostala je malo zatečena kad sam joj nenadano banuo na vrata. Na prvu me nije ni prepoznala, ali brzo se pribrala i pozvala me unutra. Nalila nam je po jednu bosansku šljivu i sjela za stol sučelice mi ne krijući zahvalnost zbog moje iznenadne geste. Nakon nekog vremena razgovor je neminovno došao do M. i praznine koja je iza njega ostala. Ostajem zatečen kad mi kaže da je eto baš na dan kad sam je posjetio njegov pedeseti rođendan. Vratila se onda točno pola vijeka u prošlost i ispričala mi anegdotu vezanu uz njegovo rođenje. Kako joj je muž bio terenecac radosna vjest o rođenju djeteta dočekala ga je negdje u Lici. Istu večer potegnuo je put Travnika i kasno u noći došao u rodilište. Suprotno uobičajenoj praksi dežurna sestra pustila ga je da usred noći vidi sina i suprugu. On ju je zauzvrat nagradio pozamašnom novčanom nagradom u iznosu mjesečne plaće. Dok gledam njegovu sliku na vitrini razmišljam kako je moj jaran M. kreativac i umjetnik zaslužio najmanje godišnju plaću. Ali sudbina je eto uplela prste i prije pedesetog rođendana dodjelila mu onu vječnu.

Oni što me bolje poznaju znaju da zadnjih godina nisam baš oličenje pobožnosti. Drugim rječima ne idem redovito u crkvu iako sam odgojen da to činim. Uzeo sam u odrasloj dobi sebi slobodu da vlastitu religioznost svedem na jednu, da je tako nazovem, ličnu mjeru. Sve dok pritom posjedujem unutarnji mir znam da je ta mjera dobra i za mene ispravna. Međutim kad dođem u stari kraj obično odem na misu. Dok u staroj kamenoj crkvi u Ovčarevu slušam i gledan na oltaru bosanske Franjevce vraćam se u djetinjstvo. U to vrijeme bio sam tim istim Fratrima ministrant pobožan i poslušan. Kad je krajem osamdesetih umro jedan od njih, skromni i cjenjeni fra D. imao sam priliku ići mu na sahranu u Guču Goru. Bio je to za mene veliki društeveni događaj kojeg se ponekad sjetim. Nedugo potom nastupio je rat i moje sjećanje na to mjesto izblijedilo je. Obnovio sam ga prije više od dvadeset godina prisustvom u tamošnjoj crkvi na vjenčanju prijatelja i rođaka A. i njegove supruge S. Potom sam opet u dobroj mjeri zaboravio na Guču Goru, ali slučaj je htio da ovih dana u atriju tamošnjeg samostana prispijem na jednu kazališnu predstavu. Uprizorenje je to bilo bogate, ali bremenite povijesti gučorskog samostana i onih koji su ga uporno gradili i držali na životu. Da se povijest ciklično ponavlja i da se stvarnost uporno prepiliće sa umjetnošću najbolji dokaz mi je jedan upečatljiv prizor iz te predstave. U samom kutu otvorene pozornice stajao je kip svetog Franje. U zadnjem ratu vandali su mu otkinuli prste na rukama i više puta propucali lice metcima i otad takav oskrnavljen stoji. Obuzele su me emocije kad su ga dvije mlade glumice u narodnoj nošnji obgrlile i tako pod svjetlom reflektora punu minutu nepomično stajale.

Kad sam ljetos već spomenutog rođaka A. upitao kako je i kako se trenutno živi u srednjoj Bosni odgovorio mi je šaljivo, ali upečatljivo: Ha znaš kako je, dever forever. Ta originalna, meni nova, orijentalno-engleska fraza ili bolje reći fazon dobro opisuje stanje duha ljudi koji tamo žive i nas koji smo potekli iz te kotline. Vječito deveranje sa bremenom života nam je izgleda suđeno. Da nam slučajno ne bi postalo dosadno. Nekad mi se čini da smo ga dobili u naslijeđe kao ja roditeljsku kuću. Međutim jednako tako, treba to pošteno reći, donosi nam i puno životne radosti.