Usputne bilješke

Baveći se iz hobija fotografiranjem i pisanjem zadnjih godina zaključio sam otprilike ovo: Da bi autor privukao pažnju gledatelja ili čitatelja i pobudio kod istog neku emociju treba pronaći kadar i motiv koji prije nije viđen i opisan ili prezentirati viđeno na drugačiji, novi način. Inače će njegov uradak biti osrednji, odnosno kratkotrajnog efekta. Poželjno je pritom da je taj isti autor kreativan i spretan. Ovo „pravilo“ moguće je primijeniti i na druga područja kreativnog izražavanja kao što su muzika ili slikarstvo. Sjetio sam se ove svoje teorije prije nego sam posegnuo za knjigom Mare Doljak „Moj Camino“ podnaslova „Šetnja u dubine sebe“. Moram priznati da sam tu knjigu u nekoliko navrata zaobišao iako me „gledala“ s police. Obično bi pomislio: Vjerojatno još jedan putopis kakvih u zadnje vrijeme ima sve više, a svode se na: Gdje sam bio, što sam vidio. U kojem se nižu suhoparni podatci, a autorska inventivnost je u najboljem slučaju prosječna. Na kraju sam se ipak bez posebnog razloga predomislio, izvukao knjigu iz reda i počeo ju čitati.

Odmah na prvim stranicama koje sadrže čak tri predgovora moje mišljenje počelo se mijenjati. Da se radi o autorici koja razmišlja i piše o poznatoj temi inovativno i drugačije uviđam već na samom početku gdje navodi dvanaest razloga: Zašto ne čitati ovu knjigu. Iako sam se u nekima prepoznao istovremeno se probudio neki čitateljski inat i unutarnji glas koji je govorio otprilike: E baš zato ću je sad čitati, ja sam tome dorastao.

Putovanje o kojem Mara Doljak u nastavku piše zahtjevno je u fizičkom, intelektualnom i duhovnom smislu, ali zato nagrađuje brojnim zadovoljstvima. Iz poglavlja u poglavlje opisuje dnevne dionice kojima hoda prelazeći Camino Frances kojemu je početna točka selo u sjeverozapadnoj Francuskoj, ali se velika većina puta događa u sjevernoj Španjolskoj. Cilj je naravno Santiago de Compostela grad u Galiciji u kojem završavaju svi hodočasnički putevi Camina. Pješačenje traje oko mjesec dana i proteže se na više od sedamsto kilometara. Svako poglavlje popraćeno je usputnim fotografijama (nešto slabije kvalitete) i informativnom kartom na kojoj je moguće pratiti napredovanje kroz brojna manja i veća naselja i gradove. Opisani događaji i doživljaji puta, vidici koje isti omogućava, boravka u odmorištima usput, komunikacija s domaćinima, susreti i upoznavanje s drugim hodočasnicima nude niz zanimljivih impresija i interakcija kao i korisnih informacija svakome tko razmišlja i sam jednom odvažiti se i krenuti na Camino.

Međutim ono što je, po meni, najveća vrijednost sadržaja ove knjige krije se u njezinom podnaslovu. Autorica u više navrata ponavlja da je njezin Camino bivao šetnja i to uglavnom u laganim sandalama i tenisicama. Suprotno prekaljenim planinarima koji u teškim gojzericama osvajaju hodočasnici na Caminu putuju svi sa istim ciljem, ali iz različitih pobuda svaki sa vlastitom životnom pričom. Posvećenost cilju i lakoća (iako ima teških kilometara i dionica, lutanja, lošeg vremena, žuljeva i kriza) kao da se prelijeva na intelektualni i duhovni segment putovanja i omogućava autorici da, kako sama kaže, zaviri dublje u sebe. Rezultat brojnih unutarnjih monologa i razmišljanja na najbolji mogući način materijalizirao se u nizu redaka koji i onome tko posredno preko ove knjige doživi Camino omogućava da se osjeća produhovljeno. Treba spomenuti i izražen spisateljski nerv i osjećaj za jezik i tempo pripovjedanja. Fascinantno je kako Mara Doljak od naizgled banalnih stvari veze nit teksta koji poprimi formu kompaktne cjeline. Ujednačena i monotona radnja hodanja može biti intenzivno iskustvo ako vam pođe za rukom koloplet usputnih misli definirati i kasnije drugima smisleno prezentirati. Niz od nebrojeno puno koraka spretno je pretočen je u nisku redova koji su ovom čitatelju zakratko omogućili da u mašti stvori neki vlastiti Camino i donekle zaviri u sebe. Ovaj tekst pokušaj je da se to intenzivno književno putovanje za koji redak produži i produbi.

Dok se spremam zaviriti u "Moj Camino 2" i sanjarim jednog dana i sam se odvažiti na taj put preostaje mi još samo svim hodačima, Marinim čitateljima njoj samoj poželjeti: Bon Camino!