Usputne bilješke

Početkom prosinca prošle godine napisao sam i ovdje na blogu objavio kratku crticu u kojoj iz jedne prilično osobne perspektive pričam o borovima. Za potpunije razumijevanje ove današnje priče koja je svojevrsni nastavak ili epilog poželjno je kliknuti na link u prvoj rečenici. Naime danas je priča o borovima dobila jedno novo poglavlje, možda tek prvo u nizu, a može se reći i kako je to novi početak.

Došlo je vrijeme da na brijegu, odnosno našem malom imanju u Kloštar Ivaniću osvanu prvi borovi. Trebalo je zato jučer potegnuti do Kladnika kod Kumrovca u kojem prethodno nikad nisam bio. Baš tamo je mali rasadnik u kojem jedan moj imenjak u slobodno vrijeme uzgaja i po povoljnoj cijeni prodaje borove kakve sam zamislio posaditi. Nakon vožnje kroz uski klanac uz rječicu Sutlu koja je na tom dijelu državna granica i kratkog vrludanja po prilično strmim zagorskim bregima zajedno sa starijim sinom pronalazim rasadnik koji je zapravo tek dio velikog živopisnog imanja s pogledom šumski krajolik susjedne Slovenije. Tamo nas dočekuje ljubazni domaćin koji nam prvo pokazuje okućnicu i razna mlada stabla nakon čega smo u prilici izabrati desetak bijelih borova zbog kojih smo došli. Dok oko nas fijuče sjeverac i zebe za prste on vadi izabrane sadnice iz prilično velikih posuda u kojima su dosad rasle i zajedno sa zemljom oko korijena traktorom ih prevozi do našeg auta. Tamo teške busene zemlje pažljivo umata u najlonske vreće kako bi auto ostao čist. Obzirom da je valjak zemlje oko svakog korijena popriličan uzimamo na kraju osam borova metar visokih otprilike. Kazuje nam usput prodavatelj da je baš ta obilna zemlja koju vozimo stotinjak kilometara daleko dobar preduvjet da se mlada stabla lakše adaptiraju i bolje potjeraju kad ih posadimo u novi okoliš. Plaćamo mu dogovorenu cijenu i pozdravljamo se uz okvirni dogovor o mogućem viđenju i nagodinu. U sumrak jurimo autoputom doma zbrajajući dojmove s kratkog izleta u Zagorje udišući ugodan miris mlade crnogorice. Dok sat kasnije ispod ulične lampe istovarujemo znatan teret pored klijeti u Kloštar Ivaniću već se uokolo dobrano uhvatio mrak. 

Danas popodne odmah nakon posla hitam na brijeg jer sadnja borova je trenutno prioriritet broj jedan. Pomoć i društvo ovaj put mi je mlađi sin koji je bez puno razmišljanja pristao sudjelovati u sadnji. Prilično sam zadovoljan zbog toga. Priča oko borova pokrenula je kod mene uz sve ostale i nekovrsni emotivni angažman. Zato mi je neobično važno da su moji dečki njezin sastavni dio. Povremeno mi se otme val sanjarenja u budućnost u kojoj su borovi iz ove priče velika stabla, a današnji i jučerašnji dan daleka prošlost koje se rado prisjećamo. Taman po našem dolasku stižu i susjedi, pa uz gemišt vršimo pregled sadnica i komentiramo moje planove da na djelu imanja vremenom oformim mali borik. Odmah po njihovom odlasku prihvaćamo se posla. Dok J. kopa prilično duboke i široke rupe za obilnu zemlju oko korijena ja u, za ovu priliku posuđenim, tačkama vozim sadnice i pažljivo ih polažem u novi ambijent s nadom da će dobro potjerati u visinu i širinu. Zato između ostavljamo oko četiri metra razmaka koji će se, vjerunem i nadam se, ispuniti bogatim granama. Kao pomoć i poticaj dodajemo ispod svakog malo prirodnog, organskog gnojiva što smo ga usput kupili. Kasno popodne umorni, ali zadovoljni spremamo alat i vraćamo susjedu tačke. Dok proljetno sunce tone u nedaleki horizont preostalo je samo još svako mlado stablo zaliti s malo vode i poželjeti mu u mislima dobar rast. Ako ne računamo presađivanje desetak trsova vinove loze i jednog grma aronije, ovo su prve biljke što smo ih zasadili na novom imanju. Neka im naš brijeg od danas bude novi dom.