Usputne bilješke

Ustajali mrak i tišinu sobe raspršuje uporna budilica s telefona. Snenim, nekoordiniranim prstima povlačim po njegovu zaslonu i prekidam tu neugodnu melodiju. Ustajem iz kreveta odlučan iskoristiti ovaj dan, pa i pustiti vlastitu krv ako treba, doslovno. (objašnjenje nešto kasnije) U kupaonici se dugotrajnim umivanjem uspijevam donekle razbuditi. Pokušavam na sebe navući hlače koje dugo nisam nosio. Čine se manjima nego zadnji put. Možda zbog obilnih i kasnih obroka. Još jedan pokušaj s drugima, rezultat isti. Tek treće pružaju dovoljno udobno i prostrano utočište još klimavim nogama. Bez doručka i prve kave izlazim u kišno, svježe, ljetno jutro.

Pokrećem u auto i jurim auto-putem prema Zagrebu. Kiša uporno pada, a temperatura jedva prelazi dvadeset. Dok pretičem prštave kamione i slušam monotoni zvuk brisača razmišljam kako već dugo nisam bio u centru metropole. Na Slavonskoj se formiraju duge kolone. Jedan prijatelj, koji putuje svaki dan na posao, mi je rekao da su veće gužve kad kišovito. Traženje slobodnog parkinga oko Vinogradske bolnice stavlja na kušnju moje zalihe strpljenja i sposobnost koncentracije. Nakon preduge vrtnje i upornih pokušaja u svim smjerovima ostavljam auto daleko na rubu neke šumice. Dok pješačim do bolnice prekasno shvaćam da će mi kišobran samo smetati. Nakon trijaže na ulazu pokušavam pronaći biokemijski laboratorij. Bolnički kompleks Vinogradske jedna je velika zbrka, ali nakon potresa i korone na dobrom je putu da postane kaos. Pronalazim labos ispred kojeg s crvenom uputnicama nestrpljivo cupkaju drugi pacijenti. Kad se pojavi zamaskirana teta svi jurnemo ravno k njoj u naručje postavljajući brojna pitanja. Na moje zelena medicinarka odgovara protupitanjem: Jeste naručeni? Nakon mojeg: Ne, ona kratko ispali: Morate se naručiti, onda ćemo vas obraditi. Ostajem pomalo zatečen što ona koristi, te naglo ulazi unutra i zatvara vrata. Pokušavam za njom viknuti kako mi je prethodno netko telefonom rekao da ne treba narudžba, ali zelena prilika brzo nestaje u labirintu bolničkih hodnika. Nisam pretjerano razočaran. Ionako sam tu radi druge pretrage. Ovo je bio samo neuspješan pokušaj da o istom trošku obavim dvije.

Razvoj događaja poklanja mi više od dva sata slobodnog vremena. Sjedam na kavu u kafić preko puta bolnice. Zadovoljno konstatiram da je besmisleno i dalje biti na tašte, te posežem za hruskavim pecivom iz vrećice. Kava i hrana vraćaju mi mir i koncentraciju. Nakon listanja novina shvaćam da vrijeme sporo curi, te odlučujem protegnuti ukočene noge. Spuštam se prema Ilici misleći kako ću je samo kratko proći i tako ubiti vrijeme. Međutim već na samom početku ona me privuče i potakne na dužu hodnju. Laganim korakom pješačim prema Trgu dok se iznad mene oblaci dvoume, odnosno uzmiču. Razgledavam izloge od kojih su neki otužno i zabrinjavajuće prazni. Pažnju mi ponajviše privlače otvorene veže i unutarnja dvorišta. Pojedina su derutna i zapuštena, a druga dotjerana za neku komercijalnu svrhu. Sva nagovješćuju neke zanimljive priče i bogate povijesti okolnih stanovnika. Do Britanca srećem vrlo malo prolaznika, tek poneki što brzo grabi nekim svojim poslom. U jednom izlogu vidim svoj odraz. Ta slika mi djelomično objašnjava ranojutarnji nesporazum s hlačama. Odlučujem da ću smanjiti, ali ne i ukinuti obilne i kasne obroke. (Do zaključenja ovog teksta ta odluka nije stupila na snagu). Nakon Britanca ipak nešto veća vreva ljudi osobito blizu samog Trga. Čini mi se da izostaju jedino turisti. Gotovo neobično mi dođe činjenica da u centru Zagreba nema ljudi azijatskih crta lica i neizostavnih foto-aparata. Umjesto njih najdužu zagrebačku ulicu zaposjeli su građevinski radnici. Na svakom ćošku su kombiji i kamioni iz kojih glasni neimari iznose gipsane ploče, stolariju i svaku drugu skalameriju. Na nekim zgradama vidljivi izvana tragovi trešnje iz ožujka.

Na Trgu odlučujem kratko odmoriti. Sjedam na podest sa strane, osluškujem gradsku buku i žamor, te znatiželjno promatram okolne zgrade i prolaznike. Treba mi neko vrijeme kako bi prihvatio i objasnio sebi činjenicu da baš nikoga ne poznajem. Vidjeti desetke lica, a niti jedno poznato, za nas što živimo u manjom mjestima, pomalo je neobično. S druge strane opet uživam u toj pomalo neobičnoj anonimnosti i činjenici sam dio takozvane gradske mase. Sunce se već dobrano ukazalo dok krećem natrag prema bolnici. Povremeno me prestižu biciklisti i vozači električnih skutera koji prilično velikom brzinom vrludaju između prolaznika. Na pola puta učini mi se da osjetim miris paljevine i vidim izmaglicu dima iznad Ilice. Nedugo potom glasne sirene vatrogasnih kamiona potvrđuju mi da nažalost u blizini nešto gori. Na povratku opet razgledam izloge, okolne zgrade i unutarnja dvorišta pokušavajući upiti bar malo njihove pomalo mistične sjenovitosti. Potaknut tim kulisama sjetim se jednog često ponavljanog književnog klišeja iz domaćih kriminalističkih romana: Zamaknuo za obližnju vežu.

Opet prolazim trijažu i ulazim u bolnički krug. Tražim i pitam za zgradu u kojoj je smješten ct uređaj. Konačno je uspijevam locirati i prijaviti se za pretragu. Ubrzo me unutra poziva simpatična mlada sestra kojoj iza medicinske maske mogu nazrijeti vedar osmijeh. Namješta me u neobični cilindar čiji će unutrašnji sklop možda znati odgovor na pitanje: U kakvom stanju su moji sinusi? Dok neobični stroj obavlja svoje, zatvorim kratko oči, a u misli mi se vrate intenzivni zvukovi i šarene slike Ilice.