Usputne bilješke

Prošli tjedan nisam puno boravio vani na otvorenom. Zbog toga sam propustio iz prve ruke vidjeti i doživjeti da je granulo ljeto. Osjetilo se to i unutra, ali ne tako intenzivno i izravno. Ovih dana imam priliku provesti više vremena izvan kuće. Jučer sam tako nakon duljeg vremena hodao  kroz šumu Marču u okolici Kloštar Ivanića. Ta hodnja bila je više nego ugodna. Tek gazeći kroz šumski krajolik uviđam kako sam se dobrano zaželio zelenila, prirode u svim oblicima. Dovoljno je bilo samo dva sata slušati truckanje vlastitih koraka po oštrom kamenju da bi se postigao unutarnji mir različit od onog kojeg nudi rutina. Društvo mi je činila M. Ona se prvi put našla u tom dijelu Marče kojeg sam ja zadnjih godina znao proći na biciklu, pa sam bio u ulozi svojevrsnog vodiča. Na trenutke zadivljeno komentirali smo okoliš i ambijent u kojem smo se zatekli. Fizički napor što smo ga uložili djelovao nam je izlišno u usporedbi s doživljajem kojeg nam je omogućila šuma. Večer prije kroz nju je protutnjalo nevrijeme. To zaključujemo po vidljivim tragovima istog. Postrance uočavamo ogromno srušeno stablo doslovno iščupanog korijena još zelene krošnje. Gacamo po blatnim bujicama na nižim dijelovima puta. Izbjegavamo velike lokve pune mutne vode. Nastojimo ne narušiti sklad mnoštva originalnih kanalića i minijaturnih kaskada što su ih večer prije oblikovali privremeni potoci. Ono što nas je ponajviše oduševilo je zelenilo. Velika prirodna, trodimenzionalna animacija, kao da smo likovi u nekom crtiću čiji autor nije štedio na zelenoj.

Po izlasku iz šume predlažem M. da se do Ivanić-Grada vozimo obilaznim putem, lokalnom cestom kroz manja naselja. Dok se ljetno sunce lagano spušta i gubi  silinu vozimo se kroz simpatična sela i obrađena polja. Slušamo glazbu na radiju i komentiramo viđeno. Pokušavamo pogoditi koje biljke i drveće raste uokolo. Obilazimo tako Marču u širokom luku i dolazimo na cestu što vodi prema Dubravi Vrbovečkoj. M. se pokušava orijentirati, ali kako tim putem nije prolazila teže joj polazi za rukom odrediti gdje se nalazimo. Kad konačno ugleda poznate orijentire oduševljeno zaključuje da smo stigli u Mostare, u neposrednu blizinu mjesta u kojem je rođena njena mama. Ta činjenica ju oduševljava. Govori mi kako u tom kraju nije bila dugo, te se vraća u godine ranijih dolazaka . Prisjeća se mjesta na kojem je stajala kuća njezine bake, ulice u kojoj se igrala.  Najednom preuzima ulogu vodiča i nakratko me uvodi u svijet davnih uspomena iznenada probuđenih. Dok ona evocira vlastite doživljaje ja se prisjećam kako me prije nekoliko godina nazvala dok sam na biciklu prolazio kroz Mostare. Najednom mi živo odzvanja taj skoro zaboravljeni razgovor. Komentiramo potom kako se mentalne mape sjećanja stalno iznova nadopunjuju. Nešto što je spremljeno duboko u pretince podsvijesti u stanju je u trenu isplivati na površinu svijesti. Trenutna slika samo je povod, ono otprije mogući su razlozi.

U Kloštar Ivaniću neplanirano odlučujemo posjetiti jednu zajedničku prijateljicu. Iako je poznajemo već godinama, nikad nismo bili kod nje doma. Puno puta nas je pozivala k sebi, pa smo odlučili da je sad vrijeme da uzvratimo na pozive. Nakon kraće potrage uspijevamo locirati mjesto na kojem živi. Zatičemo je ispred kuće kako uređuje dvorište. U prvi mah činili smo joj se nepoznati. Međutim, kad je shvatila da smo joj iznenada došli u goste, bila je oduševljena. Pozvala nas je unutra i uzbuđeno pokazivala skladno uređenu kuću i okućnicu. Na terasi smo uz bevandu imali priliku čuti kako je nedavno postala baka. Prije našeg dolaska dva tjedna kod nje je boravio unučić s roditeljima. Doživljaje i emocije proizašle iz tih dana pokušavala je oblikovati u riječi. Čak i kad joj to nije polazilo za rukom, znali smo kako se osjeća. Kad smo je napuštali već se hvatao prvi sumrak. Dok je stajala kraj dvorišnih vrata, smješkala se i pozdravljala nas, sinulo mi je da je linija između starog i novog, poznatog i nepoznatog zapravo vrlo tanka, gotovo nevidljiva. Možda je umijeće življenja u neprestanim prelascima iste.