Usputne bilješke

Ponekad u poslu koristim libelu tj. razulju odnosno vaservagu ili kolokvijalno vagu. Jednu malu nedavno sam dobio na poklon od bliske osobe i sad je neizostavni dio sadržaja kofera sa alatom. Još jednu minijaturnu u obliku privjeska nosim u džepu na svežnju ključeva. Na Wikipediji stoji da naziv libela potječe od latinski libella što je deminutiv od libra tojest vaga i da je to naprava za ispitivanje horizontalnosti ili vertikalnosti ravnih površina. Također piše kako je to mjerni instrument koji služi za postavljanje osi u horizontalan ili vertikalan položaj. Navedeno je još da postoje cijevne i kružne libele. Kružne se najčešće koriste u geodeziji dok su ove druge široku primjenu našle ponajviše u građevinarstvu. Libela je zaista koristan mjerni instrument ili alat. Jednostavnog je izgleda i konstrukcije. Sastoji se od duže ili kraće ravne letve najčešće aluminijske u kojoj je na sredini i na vrhu smješten cilindar ispunjen tekućinom niskog ledišta dok je mjehur koji određuje sredinu ili marku libele plin.

Ljudsko oko teže može odrediti okomicu ili ravninu neke površine kao što je to u stanju libela. Polazi nam za rukom samo približno postaviti željeni kut i zato se oslanjamo na instrument. To je zato što u prirodi u pravilu nema ravnih linija i pravog kuta. Nema pravilnih oblika kao što su kvadrat ili trokut niti tijela poput kocke ili piramide. To su ljudske tvorevine kojima sebi olakšavamo i pojednostavljujemo svakodnevno življenje. Kao što smo vrijeme upotrebom sata fragmentirali, tako prostor pokušavamo uokviriti. Ali ono što nazivamo prirodom fascinantno nam je zbog svoje razigrane nepravilnosti. Baš to nas potiče da se prirodi iznova vraćamo. Priroda je u stanju producirati i reproducirati bezbroj živih i neživih oblika u pravilu unikatnih, jedinstvenih. Ljudi su naravno dio prirode i kao takvi su u pozitivnom smislu nepravilni, spontani. Nisu sačinjeni od ravnih linija niti jednakog načina razmišljanja i ponašanja.

Postoji ipak neka unutarnja potreba da svoja nastojanja i u konačnici sebe kao osobu postavimo u nekovrsnu stabilnu ravninu makar približnu. Da budemo u psihološkom smislu "u vagu". Možebitna poteškoća ili bolje reći izazov je taj što je ljudski duh nestabilna libela, plaha, varljiva. Podložna je stalnim izmjenama srednjeg položaja u kojem se u pravilu zadržava zakratko. I najmanji poticaj na jednoj strani uzrokuje pomak na drugoj i obrnuto. Ako su jedna težnja naše želje, nadanja, očekivanja, poduzimanja, ulaganja, vještine, odluke, protutežu im čini okolina, objektivne okolnosti u kojima smo se u tom trenutku zatekli. Kad su te okolnosti otežane na drugoj strani moramo uložiti veliki trud kako bi vaga bila donekle stabilna. Ili obrnuto ako ne ulažemo dovoljno, čak i najbolje okolnosti bit će nam otežavajuće. Možda nam je zadata ta stalna potreba za uspostavom ravnoteže koja opet svako malo izmakne. Moguće je poanta u stalnim pokušajima pronalaska ugodnog načina balansiranja. Ipak postoji faktor kojeg je teško predvidjeti, nevidljivi moment kojeg samo naslućujemo. To je faktor sreće. Nešto nevidljivo, a važno. Sreća je u stanju poravnati vagu u trenu, često kad se najmanje nadamo. Na nama je da je priželjkujemo ili još bolje da je izazovemo.