Usputne bilješke

Velikoj većini ljudi nije ugodno provoditi vrijeme u samoći. Pri tome me mislim na kraća vremenska razdoblja u kojima je povremena samoća dobro došla kao odmak kako bi se čovjek na neki način susreo sam sa sobom i osluhnuo vlastite misli. Kad kažem da samoća nije ugodna onda mislim na duge staze, kada netko dugo živi sam i silom prilika ili vlastitom voljom uglavnom zazire od drugih ljudi.

Ne želim ovdje generalizirati niti banalizirati kako se netko ne bi prepoznao i osjetio prozvanim. Svatko ima vlastite razloge i senzibilitet prema određenom stilu življenja. On je obično nekakav zbroj osobnosti ili mješavine gena i odgoja ili okruženja u kojem smo odrastali i živimo. Možemo također reći da je naša trenutna životna situacija umnožak svjesnih odluka i izbora što smo ih donosili i objektivnih okolnosti u kojima smo se našli i na koje nismo mogli ili teško da smo mogli utjecati. Kako bi neko življenje bilo ugodno i donekle lagodno potrebno je odricanje i žrtvovanje uz brojne kompromise i neminovni doticaj sreće bez koje ne ide.

Ljudi u pravilu prema sebi i svojim postupcima nisu objektivni. Ako smo odlučili učiniti nešto onda ćemo prvo sebe, pa i sve druge uvjeriti kako je to ispravno i da je to najbolji put. To činimo jer imamo potrebu opravdati sebi uloženu energiju i vrijeme koje smo utrošili. Pri tome se vrlo lako može dogoditi da odemo predaleko, da zastranimo. Tada uloženi trud postaje kontrapruktivan a krajnji rezultat nakaradan. To obično spoznamo prekasno kad nas dotična situacija izmori i obespokoji, te sami sebi postanemo teret.

Tu svojevrsnu klopku moguće je izbjeći ako čovjek oko sebe kao podršku ima druge i dobronamjerne. Tu prije svega mislim na partnere i druge članove obitelji, odnosno one s kojima živimo i djelimo dobro i loše svakodnevice. Oni su uglavnom  u stanju biti objektivni jer im je do nas stalo. Upozorit će nas ako krenemo forsirati nešto od čega dugoročno nitko neće imati koristi. U stanju su to učiniti i bez velikih riječi, gestom, postupkom, odnosno samim svojim prisustvom. U njihovim reakcijama na vrijeme ćemo prepoznati vlastite stranputice i moći ih izbjeći. Reakcije bliskih osoba ogledalo su našh postupaka i namjera. Treba samo htjeti širom otvoriti oči i znati ih iščitati.

Negdje sam pročitao da ona poprilična sličnost između nekih bračnih partnera što dugo žive zajedno ima i biološko, odnosno znanstveno objašnjenje. Naime naš mozak podsvjesno bilježi i kopira geste i izraze lica drugih osoba. Ako s nekim provodimo puno vremena to je učestalije i izraženije jer se bezbroj puta ponavlja. To s vremenom oblikuje crte i izraz našeg lica što je donekle pokazateelj osobnosti. Ako imate sreće i u miru i slozi s nekim dočekate duboku starost tad se doslovno ogledate jedno u drugom.

Činjenica da netko živi sam ne znači automatski da je usamljen. Usamljenost je subjektivan doživljaj i svatko je tumači drugačije i svodi na vlastitu mjeru. Važno da ne potraje dugo, da ne preraste u tjeskobu i depresiju. Moguće je tražiti i očekivati podršku i onih što ne žive s nama pod istim krovom, prijatelja, roditelja, djece ili bilo koga bliskog. Pri tome je naravno poželjno da odnos bude približno recipročan. Uloženi trud se u pravilu uvijek na ovaj ili onaj način vrati. Treba osluškivati i upijati druge jer time, ako je teorija ogledala točna, bolje upoznajemo i usrećujemo sebe.