Usputne bilješke

Dobre stvari obično se događaju potpuno slučajno, a to nepisano pravilo može vrijediti i kad je televizijski program u pitanju. Netko od urednika odlučio je baš u vrijeme kad sam upalio televizor na program uvrstiti snimku koncerta Olivera Dragojevića iz pariške Olimpije. To je, ako mene pitate, vrlo dobar način da se gledateljima uljepša Božićna večer, a obzirom da nas je legendarni splitski pjevač ljetos napustio, može biti i prikladan početak oproštaja od godine što je na izmaku.

Oliver u pariškoj Olimpiji naslov je vrlo emotivnog koncerta za kojeg sam glavni akter kaže da mu je nastup u toj dvorani ispunjenje sna. Moju slušateljsku i gledateljsku pažnju privukao je odmah na početku izvedbom pjesme Nestajem na francuskom jeziku. Bilo je to dovoljno da pojačam glasnoću, odložim daljinski, udobno se smjestim i prepustim uglavnom laganim, sjetnim notama što su uslijedile. Nakon neponovljive Sve bih dao da si tu siguran sam bio da ću koncert poslušati i pogledati do kraja. Na stihove Barem jedan tren da vječnost bude / da ti pratim trag u beskraju / sve bih dao da si tu jednostavno ne mogu ostati ravnodušan. Jedan poznanik prije par godina baš tu je pjesmu postavio na facebook nekoliko dana nakon što mu je preminula supruga. Obično se njega sjetim kad je čujem. Slušajući Oprosti mi pape uviđam da je koncert, čak i ovako na televiziji, toliko dobar da ću možda o njemu poželjeti napisati nešto, pa stavljam kraj sebe laptop i bilježim redoslijed pjesama i pokoju natuknicu za ovaj tekst. Oliverove morske šansone su Dalmacija u malom, brod u boci koji putuje, a ne stiže nikamo, ogledalo životnih iskustava nakon kojih se obično posipavamo pepelom i postajemo ponizni. To se slobodno može reći i za legendarnu Skalinadu u kojoj komiški slavuj nadahnuto kazuje kako je svaka skala jedna nada, a sudba đardin od života. Ništa manje emocija nije niti u Marinki za koju uostalom kaže da je naša pisma, a publici gestama i držanjem poručuje kako su sve pisme koje su nas takle njegove i naše. Zatim nakon upečatljivog klavirskog uvoda postavlja pitanje Ko sam ja da ti sudim. U tim nadahnutim ljubavnim stihovima, kao u nekim zlatnim snovima slavi život, zapravo ono najbolje što iz njega proizlazi, ljubav. U uvodnoj melodiji Magdalene može se čuti violina koja ježi kožu, a stihovi Sve nježne riječi svijeta / sačuvao sam za te čuju se i osjećaju. U središnjem djelu opet je klavirski solo, pa krešendo cijelog orkestra, a točku na i stavlja melankolični saksofon nakon čega uslijede ovacije oduševljene publike. Podsjeti me što to bješe ljubav / i bar na tren biti zaljubljen još su jedni u nizu stihova na koje je teško bilo što dodati, a pjesma Ništa nova otkriva se kao svojevrsni glazbeni akvarel uvjerljive atmosfere dok se sam pjevač ne štedi pjevajući. Na otprilike pola koncerta vrijeme je bilo da se crna košulja zamjeni bijelom što je možda i simboličan uvod u Moj lipi anđele u kojoj Oliver čuva osmijeh samo za nju, a kad pođe po zlu onda voli više od sebe. Ipak bilo je brojnih osmjeha i za vjernu publiku što je potegnula čak do Pariza i oduševljeno pjevala zajedno sa Oliverom. U Živote moj kaže Dva put san umra / prvi put kad san je vidija ja / drugi put kad je otišla. Ali zahvaljujući bogatoj karijeri i ovakvim snimkama još će dugo živjeti u našim sjećanjima. Zato treba uživati i radovati se što više jer od tuge se može za tren ostarjetijeti. Na početku legendarne Cesarice je još jedan razigrani klavirski solo na kojem se Oliver pokazuje kao vrstan zabavljač. Refren je bio rezerviran za oduševljenu publiku koja je na nogama pjevala iz sveg glasa što je možda bio vrhunac koncerta. Nakon toga pjevač predstavlja brojni orkestar kojim energično ravna Alan Bjenlinski. Uslijedila je potom kultna Moj galebe zaokružena izvrsnom dionicom na klarinetu koji, uz unikatni Oliverov glas, kod slušatelja stvara dojam da se nalazi na osmi blizu mora a da se u stvarnosti nije maknuo iz prosinačke zime. Nakon što za klavir sjedne gost Matija Dedić vrijeme je za Kad u te nestane mi vire dugi i sjetni ljubavni oproštaj izveden u jazz aranžmanu. Nevera je snažna životna priča u stihu koja uostalom govori kako Ništa čovik tu ne more / kad nevera dotakne ti život. / Ostaje samo skupit konope / i vezati što se more. / Ono što puklo je na dva dila / samo vrime može izličit more. Slijedi potom još jedna na francuskom energična i specifičnog ritma kao koračnica, a kontrast joj je sadržan u nastavku. Vjeruj u ljubav kao neka himna ljubavi potiče da potražimo nečiju ruku kao rijedak cvijet i tako probudimo nadu u sretniji i ljepši svijet. Nedostaješ mi ti sinonim je dualnosti i podsjetnik da svaka medalja ima dvije strane. Na veselu plesnu glazbu nadovezuju se tužni stihovi Nedostaješ mi ti / tvoj smijeh tvoj glas i oči. I za kraj Vridilo je za one koji vjeruju u ljubav, koji znaju da Samo srcem se dobro vidi / To ritki znaju. / Mnogi su za to slipi / ostani još malo.

Vridilo je slušati i gledati Olivera ne samo u Božićnoj večeri na televiziji, ne samo u pariškoj Olimpiji već u svim prilikama. Njegova glazba je mediteranski melankolična, na prvu tužna, ali kod mene stvara dobar pozitivan osjećaj. Podsjeća sjetno na neke minule dane, ali i nudi nephodnu nadu u dobro sutra. Inspirirala me noćas da joj posvetim ovaj blogerski post i tu pozitivnu energiju pokušam prenijeti na sve koji će ga pročitati. Ako ste se čitajući barem jednom osjetili dobro, vridilo je.