Usputne bilješke

-Oćeš molim te ugasiti, trebam ti nešto reći.-
Izgovorila je Lidija pomalo umornim, ravnodušnim glasom na što je Ozren uzdahnuo i jedva primjetno okrenuo očima, uzeo daljinski i stišao zvuk televizora do kraja. Na ekranu su ostali nijemi sportski analitičari koji su u tišini nastavili najavu utakmice. Nije volio razgovor s uvodom koji je očito trebao uslijediti. Svi pomalo zaziru od takvih razgovora, ali su izgleda neminovni s vremena na vrijeme.
-Reci! Šta te muči Njofra?-
Pokušao je šaljivo ublažiti napetost i ozbiljnost koja se kao koprena navukla na Lidijino lice. U njegovom pitanju prepoznala je pomalo ironičan prizvuk, pa je uzvratila pitanjima za koja je znala odmah na početku da mogu odvesti razgovor u krivom smjeru.
-Šta me muči!? Šta ti misliš Njofra? Ili ne misliš ništ kao i obično. Tebi je sve ravno. Tebe nikad ništ ne muči ha?- Izgovorila je povišenim glasom gledajući muža ravno u oči, tražeći od njega aktivno sudjelovanje u razgovoru.
-Daj Lidija ne počinji opet. Reci šta imaš. Znaš da smo ovakve rasprave vodili sto put i ništ se bitno nije mijenjalo. Samo se bez veze oboje iznerviramo i posvađamo na kraju.-
Uzvratio je Ozren mijenjajući ton i boju glasa pomalo izazvan navaljivanjem supruge.
-Da, nije se mijenjalo jer se ne mijenjaš ti. Samo po cijele dane sjediš pred tim vražjim televizorom i vrtiš daljinski. Dok drugi ljudi zarađuju i skrbe za obitelj, mi ne možemo ni na ljetovanje ko ljudi osim kod tvojih, a od toga mi je već muka.-
Krenula je Lidija s više puta isprobanim rafalom optužbi i predbacivanja kojima je pokušala motivirati muža na promjenu za koju je unaprijed znala da se neće dogoditi.
-Šta oćeš ženo božja!? Radim, zarađujem plaću ko i svi normalni ljudi. Jest da nije bogzna što, ali je redovita i nikad nismo oskudjevali ni mi ni djeca. Reko sam ti već više puta da oću sigurnost i mir u životu i da ne tražim kuha preko pogače. Takav sam, to znaš dobro. Šta bi ja to po tebi trebo napravit, dat otkaz u četrdeset petoj i zapalit za Irsku konobarit. Pa nisam neki klinac. Imam siguran poso ovdje i djecu i tebe.-
Izrecitirao je Ozren u jednom dahu da bi nakon toga krišom pogledao prema televizoru na kojem se ukazala taktička formacija njegove omiljene nogometne momčadi. Sjetio je pri tom kako je davno negdje pročitao pomalo šaljivu uzrečicu: Ako ne vidiš sastave na početku, nije to to.
-Uf imaš mene, baš si me dirnuo! Ti imaš mene samo zato jer si komotan. Tebi tako paše. Imaš skuhano, oprano, odradiš svoj nazovi posao i sve četri u zrak i tako već dvaest godina. Krajnji doseg ti je promjena žarulje. Daj se malo osvrni oko sebe. Gledaj druge ljude svoje pajadaše. Svi su nešto stekli, a nas četvero se guramo u ovom malom stanu. Klinci su sve veći. Ne može im niko doć jer im je neugodno pozvat nekog u ovaj tjesni ćumez koji čak i nije naš već od tvojih staraca. Ti ništa nisi steko Ozrene. Daj preuzmi jednom u životu neki rizik bilo šta, kako drugi. Odi, na platformu bilo gdje, pa muško si majku mu, neću valjda ja. A ne, odradiš svoje od sedam do tri s pol gasa i baš te briga.-
Referirala je Ozrenu njegova zakonita toliko puta izrečenu žalopoljku za koju je unaprijed znala da neće polučiti neki bitan pomak, osim što će uzrokovati svađu. Svjesna je bila da nije realno od muža tražiti ogromni zaokret dok je i sama godinama tavorila u sličnoj situaciji, ali joj je bilo lakše izbaciti iz sebe nakupljene frustracije i izreći naglas ono što je tišti.
-Daj me nemoj jebat Lidija s tom platformom opet. Reko sam ti da nisam naftaš nego državni službenik. Doma donosim dovoljno za pristojan i skroman život i znaš dobro da je to naša realnost. Nisi ni ti glumica koja mlati lovu nego frizerka, al ti ja ne kenjam zbog toga jer sam realan. Pokušavam dodatno zaraditi kad ima posla. Sad ga nema i gledaću teve ako mi se oće, a tebi ako je malo odi u Njemačku i bedinaj stare Švabe ko Igorova Vesna koja nije muško.-
Povišenim glasom izgovorio je Ozren ove rečenice gledajući suprugu ravno u oči nakon čega je uzeo daljinski i pojačao zvuk na televizoru.
-Pa naravno, tipično za tebe. Htjela sam ti samo reći da je opet crkla jebena vešmašina. Sve probleme treba drugi rješavati a ti sjedi i bleji u zelenu travu i nemoj poduzeti ništa-
Izgovorila je Lidija plačnim glasom, demonstrativno napuštajući dnevnu sobu. Ozren to nije mogao čuti jer se prostorijom glasno zaorila melodija takozvane himne Lige prvaka.