Usputne bilješke

U rano ljetno jutro krećem još jednom kroz šumu Žuticu lokalnom cestom iz Ivanić-Grada prema Križu. Za zagrijavanje me dočekuje dobro poznati dugi ravni dio koji je skoro pust i ja sam na svojem velosipedu, da se poslužim tim ruskim terminom, gotovo jedini posjetitelj. U dobrom ritmu i opuštajućem zamišljenom raspoloženju prolazim šumu i dolazim do mosta na kojem srećem prilično veliko stado ovaca. Iznenađene mojom pojavom zastaju i uz komešanje kreću unazad, što njihovog vlasnika i pastira tjera da ih uz viku i egzotične psovke organizira i usmjeri na nasip koji im je pladanj za nedjeljni ručak. Ispričavam mu se zbog nastale zbrke, na što on konstatira da nije moja krivnja i da je takvo ponašanje kod njegovih štićenica uobičajeno. Zadržavamo se u kratkom razgovoru i nakon par rečenica dolazimo na temu Vlašićkog ovčijeg sira, koji je za mene poslastica bez premca. Možda sam u tom slučaju subjektivan jer sam odrastao u okruženju gdje ta aromatična poslastica nastaje. Nakon što me ispitao tko sam i od kud dolazim zaključujemo kako imamo neke zajedničke poznanike, moje dalje rođake s kojima je on nekada davno radio. Rastajemo se uz njegovu žurbu, nakon što mu je stado odmaknulo uz nasip i gotovo nestalo iz vida.

Nastavljam solidnim tempom, prolazim Križ i nekoliko manjih mjesta i prvi put dolazim u Veliku Ludinu, gdje me dočekuje prijatelj Dinko s kojim ispijam kavu na terasi lokalnog kafića. Nakon kratkog odmora i okrijepe krećemo u smjeru malenog sela Katoličkog Selišta razgledajući živopisni okoliš. Dinku su ove cestice dobro poznate, često po njima biciklira i ponovno je u ulozi vodiča meni koji sam posjetio ove brežuljke prvi put. Pokazuje mi vinograde, klijeti i rubne dijelove Moslavačke gore koju planiramo pohoditi i istražiti nekom drugom prilikom. Na jednom brijegu s kojeg puca pogled do Sljemena, zastajemo kako bi uživali u pogledu na krajolik i fotografirali ga, nakon čega se on vraća doma, a meni daje precizne upute za nastavak moje današnje moslavačke biciklističke ture.

Put me dalje vodi kroz Mustafinu Kladu, Vrtlinsku, Pobjenik i Suhaju cestom koja se nekoliko puta spušta, što omogućuje kratke odmore za umorne noge, da bi se jednako tako dizala, što traži povećani napor i koncentraciju. Najduži i možda najteži uspon na tom putu je Suhaja. Prisjetio sam se kako mi je jedan poznanik ispričao da su se nam mjestu znale odlučiti biciklističke utrke koje organizira lokalni ivanićgradski klub. Prema njegovim riječima, oni koji nisu dobro rasporedili snagu i tu su došli umorni u pravilu su gubili dragocjeno vrijeme i energiju, dok su oni iskusniji na tom mjestu grabili i stjecali odlučujuću prednost. Zbog te njegove crtice pristupio tom usponu s dozom nekog pozitivnog sportskog poštovanja, stisnuo gas i sa zadovoljstvom ga ispenjao, ako se to tako može nazvati, umišljajući sebi da sam dobro rasporedio snagu i ovu solo trku prelomio u svoju korist.

Po dolasku u Čazmu odlučujem uzeti dužu pauzu, koja je uključivala pizzu iz pekare, kavu i cedevitu na terasi u jednom kafiću u centru. Tu mi prilazi jedan ljubazni stariji gospodin, predstavlja se kao djelatnik turističke zajednice i pita za mišljenje i iskustva bicikliranja na području njegovog grada. Odgovaram mu da u Čazmu rado navraćam, nekad putem kojim sam danas došao ili iz smjera Vrbovečke Dubrave, a da mi je najatraktivniji pravac prema Podgariću, odnosno Moslavačkoj gori, koji sam jednom prošao. Pri tom sam zaista tako mislio jer su ti putovi dobro označeni i privlačni za vožnju i rado im se vraćam. Zahvaljuje mi se na mišljenju i sjeda za susjedni stol uz ispriku ako me je inkomodirao. Na odlasku, dok sam plaćao narudžbu, jedan očito stalni čuvar šanka, u šali komentira da sam naopako obukao majicu jer su džepovi otraga, što me dobro nasmijalo.

Nakon pauze trebalo je prijeći još dvadeset kilometara po magistralnoj cesti čija je površina glatka i vrlo ugodna za vožnju. Vozeći po njoj imao sam osjećaj da bicikl klizi i da je trenje i otpor minimalan, a time i potrebni napor manji. Dojam su kvarili automobili koji u punoj brzini dolijeću i obilaze me jureći kao da ih netko proganja. Već se bližilo podne i umor je činio svoje, a vrućina koja je uzela maha nije pomagala, kad sam na jedinom dužem usponu u Šumečanima napravio početničku pogrešku. Pod punim opterećenjem pokušao sam prebaciti u nižu brzinu što je uzrokovalo padanje i zaglavljivanje lanca između lančanika i žbica. Bio sam prisiljen stati, na prednjem kotaču odgurati bicikl u hlad, okrenuti ga i priručnim alatom iščupati i otpetljati lanac te ga namjestiti na lančanik s kojega je pao, konstatiravši pri tom kako je prava sreća da pri tom nije puknuo. Morao bi u tom slučaju pozvati nekoga da dođe po mene autom. Ne bi to bila neka velika tragedija, ali bi malo pokvarilo dojam ove današnje, usudio bih se reći, prilično ugodne i uspješne moslavačke priče. Ovako sam samo zaradio crnilo na prstima koje me do doma podsjećalo, da opreza nikad dosta.