Usputne bilješke

Žutica je nevelika, uglavnom hrastova, šuma smještena u ravnici istočno od Ivanić-Grada. Okružena je livadama koje su na dijelovima obrađene. Ispresijecana je raznim većim i manjim kanalima koji su rijetko ili nikako premošteni. Ima dosta cestica i šumskih putova koji najčešće služe radnicima INE kako bi došli do velikog broja naftnih postrojenja, cjevovoda i pumpi, koje ovdašnji ljudi zovu kačaljkama i po kojima je šuma i cijeli ovaj kraj prepoznatljiv. Šumom gospodari i upravlja poduzeće Hrvatske šume. Lovci i rekreativci željni boravka u prirodi i svježeg zraka, u koje se i sam ubrajam, su povremeni posjetitelji. Po sredini prolazi lokalna cesta kojom se iz Ivanić-Grada može doći u Križ, najistočniju općinu u Zagrebačkoj županiji. U zadnjih nekoliko godina relativno često posjećujem Žuticu, u toplijim razdobljima godine obično biciklom, a u zimi češće pješice iz praktičnih razloga.

U prohladno nedjeljo poslijepodne zaputio sam se tamo sa prijateljem E. Njegovim autom došli smo cestom s koje je snijeg prethodnih dana bio očišćen, a dalje smo pješačili što je i bio cilj izleta. Brzo smo stigli na lokaciju Gospođica, čestog odredišta ovdašnjih izletnika i rekreativaca. To je prostrana livada obrubljena šumom s jedne strane, na kojoj u toplijim mjesecima slobodno pasu krave i konji, a može ih se ponekad vidjeti i u samoj šumi, što je posebno zanimljivo djeci kada se tu nađu. Po dolasku prešli smo improvizirani most koji se sastoji od dvije betonske cijevi na koje je nasut šljunak i našli se s desne strane kanala koji dijeli veliku livadu od šume i ujedno je granica dviju županija, Zagrebačke i Sisačko-moslavačke. Prešavši ga našli smo se u ovoj potonjoj, a da to nismo ni znali. Tek kasnije sam na Gmapsu vidio isprekidanu crtu koja označava tu granicu, ako se to uopće može tako nazvati. Hodnja je bila ugodna, iako je temperatura bila ispod nule. Škripavi snijeg pod našim nogama i odsustvo gradskih zvukova činili su da se osjećamo dobro. Zapravo smo u određenoj mjeri bili oduševljeni time što možemo slobodno gaziti po bjelini koja je danima postojana zbog hladnoće koja ne popušta. Nakon dvadesetak minuta hoda došli smo na mjesto gdje se kanal koji smo pratili ulijeva u veći kanal uz koji paralelno ide još jedan ravni dugački kanal, koji počinje kod ustave u mjestu Prevlaka, a završava u Lonjskom polju. U taj odteretni kanal djelatnici Hrvatakih voda puštaju vodu iz Save kada je vodostaj visok i kada Sava prijeti izlijevanjem. Tada Žutica zajedno sa Lonjskim poljem dobrano mijenja svoj izgled i pretvara se u svojevrsnu močvaru koja fascinira količinom i prostranošću vode koja se u nju slije. Mene to podsjeti na one afričke naplavne ravnice koje možemo vidjeti u dokumentarcima. Ovaj put slika je bila posve drugačija, bjelina do kuda pogled seže, koja mami da u nju slobodno na sav glas vikneš bez bojazni da će to netko smatrati čudnim. Svi su kanali bili u dobroj mjeri zaleđeni. Prvi put od kad dolazim tamo moguće ih je bilo prehodati. To možda i nije bilo sigurno, jer debljinu leda nismo mogli sa sigurnošću provjeriti, ali prvo smo pažljivo prešli na jednom uskom djelu uz jedno položeno stablo. Kad sam vidio da je led zaista debeo i čvrst, prehodao sam jedan dosta široki dio gdje nije bilo drveća niti bilo čega za što bi se mogao uhvatiti, ako bi led ispod mene popustio. E. me ovaj put gledao sa sigurne obale, šaleći se kako ću propasti, a on će to snimiti i postaviti na Youtube. Prvo sam oprezno tapkao i ispipavao stopalima, a kad sam se uvjerio da je ledena površina ispod mene čvrsta suvereno sam se prošetao na drugu obalu i tamo mobitelom napravio nekoliko fotografija diveći se snazi prirodnih sila koje naš okoliš oblikuju po svojoj mjeri i na koje često ne možemo utjecati. Pri tom sam se sjetio kako je ovih dana Dunav na jednom djelu zaleđen. Do te moćne rijeke pretprošle godine došao sam vozeći bicikl nekoliko dana. Kad sam stigao u gradić Ilok na krajnjem istoku Hrvatske sjedio sam na terasi hotela Dunav i u tišini se divio toj prekrasnoj širokoj zelenoj rijeci po kojoj su plovili brodovi. Da bi takvi ovih dana mogli ploviti mađarski ledolomci probijaju plovni put boreći se sa velikim ledenim santama koje nose čamce i sve što im se nađe na putu. U razgovoru sa E. saznajem da se, za Razliku od Dunava i Drave Sava nikad ne ledi, zbog brzine protoka vode.

Na povratku smo krenuli šumskim putem, koji presijeca ravnicu u kojoj caruju hrastova stabla između kojih se povremeno prolomi glas nekih, meni nepoznatih, šumskih ptica. U daljini smo vidjeli lovačku čeku, kojih u Žutici ima puno i sudeći po tome lovci su česti posjetitelji šume. Do sad sam ih sretao vrlo rijetko i putovi su nam se obično razilazili. Iz daljine smo zamijetili siluetu na toj čeki, koja je poprimala ljudsko obličje, kako smo joj se približavali. Kad smo došli do lovca koji, je na hladnoći strpljivo čekao svoju lovinu pristojno smo ga pozdravili, a on nam je skrenuo pažnju da je lov u tijeku, da na čekama ima još lovaca i možda i nije najpametnije sada hodati šumom. Pogled na pušku koja je ležala kraj njegovih nogu bio je dovoljan da upozorenje shvatimo ozbiljno. Brzo smo se okrenuli i pošli najkraćim putem prema autu pomireni s činjenicom da šumu moramo dijeliti i sa posjetiteljima koji imaju nešto drugačije namjere od nas. Komentirali smo među sobom da nije neko umijeće, a još manje hrabrost sa sigurnog povišenog mjesta uloviti, zapravo ubiti, vepra ili srnu koja izađe na čistinu na koju joj prethodno lovočuvar tjednima donosi hranu. Uspjeli smo još samo aparatom ukrasti jedan zalazak sunca koji je često ponavljan fotografski motiv, ali kao i debela ledena kora po kojoj se može hodati, ne ostavlja ravnodušnim.