| < | svibanj, 2012 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
| 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
| 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
| 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
| 28 | 29 | 30 | 31 | |||
Srpanj 2013 (2)
Lipanj 2013 (3)
Veljača 2013 (1)
Siječanj 2013 (16)
Prosinac 2012 (21)
Studeni 2012 (7)
Listopad 2012 (12)
Srpanj 2012 (15)
Lipanj 2012 (19)
Svibanj 2012 (12)
Travanj 2012 (4)
Ožujak 2012 (14)
Veljača 2012 (14)
Siječanj 2012 (9)
Prosinac 2011 (22)
Studeni 2011 (15)
Listopad 2011 (6)
Rujan 2011 (15)
Kolovoz 2011 (23)
Srpanj 2011 (15)
Lipanj 2011 (4)
Travanj 2011 (6)
Ožujak 2011 (5)
Veljača 2011 (5)
Siječanj 2011 (8)
Prosinac 2010 (11)
Studeni 2010 (15)
Listopad 2010 (9)
Rujan 2010 (1)
Kolovoz 2010 (6)
Srpanj 2010 (11)
Lipanj 2010 (10)
Svibanj 2010 (4)
Travanj 2010 (3)
Ožujak 2010 (4)
Veljača 2010 (4)
Srpanj 2009 (2)
Lipanj 2009 (4)
Svibanj 2009 (2)
Travanj 2009 (5)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
Vježbaonica u kojoj će ostati višak nesagorenih kalorija koje sam zimus nakupio...
Linkovi
Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV
Blog.hr
Blog servis
Forum.hr
Monitor.hr
\'ladovina
|
Jučer sam probao nešto o panici, uf, teška tema, to je posao za psihologe, socijologe, povjesničare, pojma nemam, za vojsku mislioca, kako bi svijet izgledao kada bi znali kontrolirati afekt. Teška tema za jako puno ljudi obučenih da takve teme promišljaju. Nebrojeni su traktati ostali u birtaškim dimovima o raznoraznim temama i nisu svi bili možda najprecizniji ili najbolje elaborirani, ali su bili pokušaji da se neki individualni doživljaji prezentiraju najbrže i najglasnije moguće. Takve rasprave su nerijetko na rubu afekta, jer se neki argumenti preuveličavaju ili se pomalo i blefira da se na sugovornike ostavi određeni dojam. Mislim da bih ja u takvoj jednoj raspravi brzo ostao bez argumenata jer nisam baš neki blefer ili bih se uspaničio i u želji da objasnim nešto počeo argumente koristiti u krivom kontekstu, pa tako i ovo moje neko lamentiranje možda nije baš najbolje ugođeno ili kad gađam bit ne pogodim baš u metu, jer malo malo pa se dohvatim tema koje su malo delikatnije. Cijelo ovo vrijeme se tu nešto opravdavam i maštam o tome da sam tamo neki kul frajer, a zapravo sam možda najgori od svih paničara, jer, em se stalno bojim da ću biti krivo shvaćen, em sam stalno nešto gladan, ok, nisam uvijek gladan, ali kad dođe klopa na stol, uvijek se s guštom najedem, umjesto da kažem, sorry, ne mogu više. Mislim, eto, znam što je bit problema, ali nikako da krenem u rješavanje. Ne moram uvijek biti za stolom, mogu se baviti i nekim drugim stvarima, a zasjesti onda u nekim posebnim prilikama. Kul bi bilo istjerati neki svoj film ili je kul proći skroz sve izazove i biti normalan, pojma nemam, a svaki dan donosi nove izazove i nova pitanja. I nek donosi, to mi se sviđa, jer ne želim provesti život sjedeći pod nekom šljivom. Samo se nadam da ću svoje stavove i odgovore na postavljena pitanje s vremenom početi izgovarati s manje grča i straha da će izgledati drugačije no što jesu. Opet pretjerujem, ne postoji prava formula ni za što, samo se treba postaviti najbolje što znaš pa kako bude. Ima tih sto problema nekih, ali svi se s tim nekako valjda nose, nije bitno da li si lupio glupost, pa ostao živ ili preskočio neku čaroliju ispod peke, bitno je samo kako se postaviti. Kako se postaviti, that is the question, čuo sam da postoje neke pilule koje anuliraju osjećaj gladi, to moram probati, zanima me može li to na mene djelovati, jer kad vidim čarolije za stolom, gotovo je, sve se isključuje i sva energija se usmjerava samo na čula okusa i mirisa. A mora čovjek misliti na još sto stvari nekih drugih. Brrr, nedorečen mi je ovaj post sav neki, ali bar sam ga napisao......nikako da napišem nešto kako treba.. |
|
Da li je Elvis živ, da li je globalno zatopljenje izmišljotina zelenih, da li je mali korak za čovjeka istinit, ima tih pitanja oko kojih bi se ljudi mogli dan noć prepirati kada bi htjeli, jer moguće je da stvari izgledaju kao što nisu, kao što je moguće da jesu, već danima želim reći nešto o panici, ali sam se evo zapleo u poznate teorije zavjere. Jer osjećaj panike i te neke malodušnosti koji se nekada prožimaju, a nekada dolaze jedan iza drugoga, neovisno kojim redom je vrlo nezgodan. Moć samospoznaje, moć autosugestije, razne vrste inteligencije, sve su to zanimljive knjižeice koje pomažu čovjeka da sam sebe skuži i zauzda život. Nije sada da ja tu prodajem neki zen, ali pročitao sam jednom knjigu na tu foru i vidio da je u njoj opisano jako puno situacija u kojima sam se prepoznao, kao što bi vjerojatno svaki čitatelj, jer čovjek se nerijetko nalazi u situacijama koje izgledaju bezizlazno ili baš onako loše, ali im se ne smije čovjek nikako prepustiti, penso positivo, što bi rekao onaj talijanski pjesnik, jer život je lijep i šteta ga je provesti u panici, malodušnosti i svim tim nekim osjećajima koji furaju beznađe. Onda sam tražio neku stvar kojom je netko to sve već sve komprimirao, što da kažem, nisam jedini koji razmišlja o svemu tome što se događa, pa sam u komšiluku našao isto tako hrpu pitanja...pretpostavljam da stvari idu na bolje i da se u cijelom svijetu događa neka nova razina svijesti i da bi se mogle dogoditi nekakve promjene, jer još dugo nećemo biti bez hrane i bez zraka, bar ova naša generacija, ali treba počet misliti o tim nekim stvarima i ne očajavati i gledati što je učinljivo. Ovi neki problemi o kojima ja tu nešto blesam su apstrakcija, jer živimo u svakodnevici i svjestan sam da je glupo pričati o apstrakcijama nekim tamo ako postoji stvarni život, ali sve to nekako proizlazi jedno iz drugoga.. A naši komšije se puno bolje nose s tim...... ..ne može čovjek vjerovati kako su utrenirani, nisu krmasti kao ja, to je zato što se kreću i treba se kretati, totalno ..bio sam na koncertu jednom i bilo je skroz veselo, iako su mi izgledali kao neki čudan projekt, možda zbog nastupa koji je bio odlično režiran ili sam ja sve gledao skroz neku paranoičnu prizmu, a sinoć sam preslušao sve što sam mogao pronaći i sve nešto kontam da bi bilo super otići ne koncert negdje i skakutati malo, totalno mi fali malo takve neke zabave ..evo još jedna angažirana, koga briga za globalno zatopljenje |
|
Vani je prelijepa zvjezdana noć, još uvijek ih ne raspoznajem, to je još jedna od onih stvari na 'to do' listi, naučiti raspoznavati bar dva tri zviježđa. Evo crko bi da nešto ne zakompliciram, kao da nije bila dovoljna konstatacija da je zvjezdana noć ok. A i dan je bio lijep, nedjeljni ručak, mmmmm, Homere sakrij se..nakon što sam malo duže spavao. Bio sam vani malo sinoć i opustio se malo, ono, vikend je. A bilo je lijepo malo izaći, mrdnuti se od ovog virtualnog svijeta u kojem živim zadnjih dana. Nekako sam skužio da mi je ovdje lakše se izražavati, pojma nemam. U stvarnosti uvijek imam osjećaj da su te moje riječi kao kamenje, kada izađu samo padnu dolje. Ono, neko kada govori riječi su kao leptirići koji veselo trepću ili kao neka lijepa melodija ili pojma nemam, a za sebe imam osjećaj da je sve što kažem krivo ili da davim bezveze, a iskreno ne želim nikoga daviti. Pa se onda ovdje fino logiram i onda živim nekako lakše, zapravo treba živjeti u stvarnosti i biti sigurniji, moram biti sigurniji jer ne mislim ništa loše. Ok, ne mogu ja suditi, ali po ovoj nekoj svojoj savjesti, mislim da ne mislim ništa loše. Aoj, kako to glupo zvuči. Eto sada ni ovdje ne mogu ništa suvislo više reći, ali nekada ovdje bude baš ok. Uostalom kao i u stvarnosti, samo što tu nema šankova. |
|
Pisati o dokolici i nekom svom slobodnom vremenu je lako, ali o onom ozbiljnijem dijelu dana je malo teže iako bi i jedno i drugo trebalo biti isto. To kada se čovjek dohvati tih nekih ozbiljnijih tema onda se uvijek pitaš da li je to ok, da li je to opravdano i svašta. Možda je malo nefer ili nekorektno bilo govoriti ružno o političkoj stranci koja je izgubila vlast i sada kao slobodno mogu iznijeti svoje viđenje onoga što su radili i kako su živjeli. Ali trebao bih to pravo imati i da nisu izgubili, jedino što sam glasniji možda trebao biti prije petnaest godina, ali to je odgovornost koju dijelimo svi kao društvo, valjda. Ovisi kako se gleda, jer ako se ta odgovornost podijeli na pojedince, onda je puno veća, jer puno je lakše sakriti se iza mase i reći zajedno smo šutili i puštali sve to da se događa. Možda smo svi zajedno i učili kako se živi u nekom slobodnom sustavu, na tržištu kapitala i općenito kako se upravlja s onim što imamo. Ali ostaje činjenica da su oni koji su upravljali u slobodnom sustavu za vrlo mali broj godina stekli daleko puno više nego oni koji su upravljali u onom sustavu koji nije bio slobodan. Ali po načelu podobnosti, koje više nije bilo toliko aktualno ni u onom neslobodnom sustavu, dapače, pred sam kraj taj sustav je bio poprilično civiliziran, za razliku od hajdučije koja se demokratskim promjenama oslobodila, kao da su se novokomponirani drugovi još više okuražili i još slobodnije uzimali u ime partijskih zasluga. To je sada stalo, možda na vrijeme, a možda ćemo se urušiti sami od sebe jer nećemo moći platiti tu njihovu pljačku, za koju smo djelomično sami krivi, jer, eto, živjeli smo u slobodnom društvu, pa zašto bi im branili da rade što hoće.....okvire te brutalne otimačine ne mogu shvatiti na nekoj državnoj razini, jer su ti iznosi preveliki da bih ih uopće mogao pojmiti, ali tu u mom nekom mikrosvemiru je moguće da se nešto slično dogodilo. Obzirom da postoji određena sumnja, sumnja, ponavljam, nitko nije optužen za bilo što, mogla bi moja građanska dužnost da pitam što se dogodilo, ako već neću pitati iz razloga što ću to morati plaćati jednog dana ako bude potrebno nešto plaćati. Spreman sam za svoje pogreške odgovarati ako se utvrde, kako da kažem, da ne bi bilo da sam ja tu sad nešto pametniji od nekog drugog. Zapravo je ružno sve ovo što sam napisao i vulgarno na neki način, jer umjesto da se bavim nekim ljepšim stvarima, ja tu razmišljam o prljavštini i ružnoćama. I to mi je baš jadno i nisam uopće dobre volje zbog toga. Ne znam kako da to sve skupa popravim. Glupi neki pravednik. Vječito u nekom raskoraku, te bi bio neki tamo veseli debeljko, te bi bio neki tamo vitak ozbiljan čovjek koji gleda svoja posla, a između malo malo pa upadnem u ovaj neki demokratski mrak. Bljak. Nije cilj nikoga unesrećiti ili nešto, ali ako ću biti paziti kako živim (ako uopće ima nečega takvoga u meni, možda si samo umišljam da pazim na to kako živim), zašto bi onda mirno gledao kako druge baš boli ona stvar i rade kako im drago. Ne mora to biti samo nekakva građanska svijest. Nisam ni ja svetac, kako da kažem, ali ipak imam bar nekakav osjećaj srama. Seljačina. |
|
...uvijek volim više neke vesele teme, ali et, dogodi se neka i koja je nevesela, trebao bih možda pronaći neki novi način iznošenja misli, razmišljao sam da izmislim nekog lika i da mu smislim neki put piratski...oduševljenje piratima traje još od kako sam mali klinac bio, a krivci su Sinbad, Sandokan, baš razmišljam nema li još koji čije ime počinje slovom 's', sto posto ima, ali se ne mogu sjetiti sada....a u novije vrijeme to su pirati s kariba, vrlo zabavan filmski serijal, a lik kojeg tumači Johnny Depp izniman...definitivno bi mi trebao nekakav odmak od stvarnosti, jer počeo sam pisati o stvarima koje proživljavam ili kako da to nazovem, o svojevrsnom putovanju kroz svakodnevicu kojega sam sudionik, na način na koji se do sada nisam izražavao, a to je opet rezultiralo nekakvom električnom olujom u glavi sa hrpetinom pitanja u socijalnom, moralnom, kulturnom, ne znam ni ja više kakvom smislu. Svašta, takva pitanja su ipak za senzibilnije ljude koji to znaju objasniti sami sebi i svima oko sebe, a ne za nekog sa medvjeđim senzibilitetom. Ne znam u koju skupinu bi spadala pitanja u motivacijskom smislu, tamo negdje među ona o etici. Ili koliko je bitna suradnja sa svima oko sebe, možda i nije, ako si umjetnik, pa onda ne moraš surađivati s nikim, jer stvaraš impresivna djela. Ovo sa suradnjom je baš zaguljeno pitanje, jer puno je ljepše kada se svi razumiju ili samo naivčine misle da se svi mogu razumjeti, ne znam, nekako je uvijek veselije kad su svi na hrpi..... ova je onako umjerena i gađa u metu ali ova je totalno raskalašena i baš mi je ok zbog toga, a spot je sulud, možda malo neprimjeren vremenu i mislima u kojima živim, zato sam izabrao ovu sa naslovom albuma. Ne mogu stati s pisanjem, jer kužim da moram djelovati, a jedino što mogu je ovdje šarati. Treba biti siguran su svoj nastup, nemati nekih sada pitanja koja mogu odvesti na neku stranputicu, a ja uvijek imam hrpetinu pitanja, pretpostavki, ne zato što bih nešto zastranio možda nego zato jer sam taki neki šašav, eto....nisam šašav, nego uvijek brijao nešto na to da se ljudi razumiju, kao oni neki veseli hipiji. Ali i ti hipiji su morali zauzeti stav nekakav, kad tad. Opet blesam, pao mi na pamet opet jedan zabavan film, 'surovo buđenje' je naslov u prijevodu. Oni su bili 20 godina napušeni.. |
|
Uskok, uskok, uskok, uskok, zabavlja me misao da neki baja tamo sada žvače sendvič, pa se ustaje i ljuto se približava ekranu i usput mi psuje sve po spisku 'eno ga opet onaj kreten, sad opet neću imat mira cijelu večer', a zvučni signal se oglasi svaki put kad napišem uskok, opa.... ali to izgleda ništa ne znači. Sad ne mogu da ne probam sa Karamarko npr. ups, eno mu se upalio alarm, a on se zagrcnio, sad će i izvješće morat pisati....Jaca, server se počeo grijati, Milinović, eno se server zadimio...a onaj je sendvič ostavio sa strane, sad više nema ni sendviča, ni spavanja, evo telefon već zvoni, koji je taj, čiji je, gdje je i tako će biti cijelu noć....u stožerima veselo, ništa ne prepuštaju slučaju......malo sam neozbiljno počeo pisati o jako ozbiljnim temama, ali ne zna čovjek više kako bi se postavio. Ja sam spreman svoje pogreške, ako ih imam, a to ipak mora netko reći, platiti, blesan. Za razliku od gore navedene ekipe, mislim, valjda su i sami shvatili što su ostavili iza sebe i sada, umjesto da negdje na miru sjede i budu sretni što nisu u zatvoru, oni se kolju za vodstvo u stranci koja je sve samo ne stranka, ono, propast živa. Kažu za njih da su mafija, ma kakva mafija, mafija ne propada. A ovi obećavaju povratak u borbu za vlast. Ne znam što da kažem, to su odlike pravih fajtera, stvarno, nema tu skrupula ni morala ni ničeg. Ali i oni se nečeg boje, zato se Ivo vratija, jer ljepše je biti kod kuće u zatvoru s parama, nego negdje vani na slobodi, daleko od kuće sa svim tim parama, vrlo brzo bi postao cura nekom pravom mafijašu, koji nije gramziv nego gazi sve oko sebe jer tako mora, jer su takvi svi oko njega. A mi smo ove naše nazovi političare pustili da rade što hoće i ta obijest se spustila do najnižih razina, do onog jadnika koji se prodao za kapu i sto kuna. Opet sam u politici, ali ovaj put u nekakvoj mikropolitici i nisam baš zadovoljan kako sam pisao o tome zadnjih dana, jer zadnjih dana stalno slušam te neke rekla kazala scenarije i kužim da rješenje nije u tome nego u nekom sustavnom pristupu stvarima. Na prvom satu 'politike i gospodarstva' kada nas je gospođa profesor pitala što je politika izvalio sam da sam čuo neku staru izrečicu o politici koja nije bila baš za školske klupe. Dobro je, nisam bio istjeran sa sata, ali to je taj neki stav koji imam i nije lako biti na odmaku od svega toga. Raditi sam počeo u poduzeću u kojem si bez iskaznice izvjesne stranke bio kao golać, nisam to ni shvaćao ispočetka, jer je tu bilo i kojekakvih klanova i svašta nešto što se može dogoditi u velikom poduzeću. I tko zna kako bih završio da se nije dogodio netko tko mi je dao smisao, stavio me u funkciju. Pretjerao sam, nije bilo uopće neke presije, ali osjećalo se koja je dominantna politička snaga. Obzirom da nisam neki političan i da više volim u ljudima gledati ljude, nego iskaznice, nekako sam se počeo uklapati u život sredine u kojoj sam živio. Ok, nisam skrivao što mislim i nisam se trpao gdje mi nije mjesto. A onda se u firmi dogodila skupina menadžera, ne znam koliko su bili potrebni, ali došli su kao junaci. Doveo ih je sadašnji direktor. Sve navodi na to da je ok frajer, čim je došao povukao je nekoliko zanimljivih poteza, poradio na informatizaciji i tako sve nešto, a njegov životni put bio je genijalan, sa svojim dotadašnjim iskustvom bio je kao nacrtan za mjesto na koje je došao. Ubrzo je doveo svoju ekipu, kada gledaš to iz vojničkih redova, to je super izgledalo, ono, doveo je svoj tim, uigranu ekipu i baš mi je to izgledalo dobro nekako. I dobro je išlo, posla je bilo i sve to skupa. Nije mi bilo baš jasno zašto je prethodnog direktora zamijenio, ali kao i svi, nisam o tome puno mislio, jer svi smo nešto radili i bilo je dobro. Promet je rastao i sve to skupa. Da bi prošlu godinu završili u dubiozi. Wtf. Kako to obično biva, vijest se pročuje i ljudi počnu propitkivati, odgovaraš pristojno i pokušavaš objasniti logično to što se događa, ponekad iziritiran procijediš nešto onako bezveze. Ali glavna tvrdnja je bila da je netko pokro neke pare i još uvijek mi je teško povjerovati u tako nešto. Što bi takvom čovjeku trebalo tako nešto ?! Onda mi je palo na pamet da je možda dobio partijski zadatak da isiše tu paru koja je možda otišla u neku kampanju ili tako nešto. Štaš, politika je to, nije on kriv.....e sada, pitanje je čije su to pare, ako se to uopće dogodilo, jer sada ja malo fantaziram. Možda su se ljudi osjetili toliko sigurni pa su se malo zaigrali, na kraju krajeva, pa sve te poslove su oni dogovorili i zašto se ne bi malo nagradili, ali opet se postavlja pitanje čije su to pare ? Ne znam, mogu sada lupati razne scenarije, ali ostaje činjenica da smo mi kao firma dioničko društvo i da je svaki luksuz eventualno moguć ako se dioničari slože. Najvjerojatnije ne bi nitko ništa ni pitao da nije ova kriza zakucala na vrata, a poslije krize na vrata su počeli kucati vjerovnici, obilaziti gradilišta i gledati strojeve. Čovjek koji vodi strojare je prvi reagirao sa zahtjevom da se strojevi ne prodaju i poslije se počela događati udruga malih dioničara, koja je prikupila već dosta članova, a danas sam čuo da se osniva još jedna udruga sa istim ciljem. I eto opet politike, polarizacije i svih onih radosti koje takav život nosi. Mrzim se izjašnjavati i birati strane, jer mislim da je to gubljenje vremena, pogotvo zato jer svi imaju neki, otprilike isti, cilj, a ne želim da me vodi neka glupava ambicija. E sad, kakav ej to čovjek ako nije ambiciozan, rijetki su oni koji su dovljno stručni da si mogu priuštiti luksuz neutralnosti. Ostali su svi u nekakvoj borbi za opstanak, pa tako i ja koji tu blesam po ovom blogu i razmišljam o tome da link ovog posta pošaljem svima u firmi da znaju da sam tu nešto govorio, ne želim muljati niti nekog opanjkavati, ali činjenica je da se nešto događa. Stranu sam već odabrao, jer ne mogu biti na strani onih na koje se sumnja, 'ajd što se sumnja, nego nitko nije ni pokušao tu sumnju otkloniti. Tu sumnju sam, blesan, otklanjao nekakvim logičnim pogledom na sve, dok nisam jednom ispao sam sebi smiješan, zapravo ne smiješan, nego kao da sam u talu s njima, ukoliko su te sumnje opravdane. Kakva glupost, da nisu i uskoci možda isto u nekom talu ? Sada osnivaju novu udrugu, imali su već udrugu koja nije ničem služila, ništa mi nije jasno što se događa, što će im nova udruga ? Sada sam malo mirniji, izbacio sam ono što me muči već danima i baš bih mogao otić pojesti nešto za večeru, ali već treći dan ne večeram, pa ću to zadovoljstvo zamijeniti s nekim štivom npr. |
|
Uskoci su bili vojnički organizirana skupina hajduka koji su na svoj način oponirali Osmanskoj okupaciji. Hajduk, vojnik, imenice koje sugeriraju pravog bećarinu, stasit, okretan, istesan, sve ono što ja nisam, heh, bar zasad. Možda jednom, ako se ikad izvučem iz ovog bloga....ipak ima istine u tome da kad pišem redovito urednije i živim, ali mi, eto i svašta padne na pamet.....ovaj zadnji post je bio u najmanju ruku infantilan, naivan, inteligentno insuficijentan, napisao sam uskok, ne zato što imam fix ideju da izgledam i budem slobodan kao ti bećari, nego zato što sam uistinu poželio da mi netko kaže jesam li normalan ili nisam, ali to bi mi lakše možda rekao nekakav psiholog, jer samo luđaku može pasti na pamet da razmišlja o uskoku. Više puta sam napisao riječ uskok i ne mogu da se ne zapitam da li je negdje zasvijetlila lampica, da li se koji server pokrenuo i sada skenira svako slovo koje napišem, svaku riječ koju obrišem, da li analizira način na koji pišem, kako stavljam zareze u riječi, da li me svrstao među paranoike koji ne znaju što bi od sebe ili mi je dao malo fore, baš me zanima kakvu sam ocjenu dobio. Naravno, ne vjerujem da je ovaj blog baš toliko zanimljiv da bi bio analiziran, ali zgodno je razmišljati o tome, da mi sada tu u sobu skroz prozor upadnu uskoci i kažu 'alo momak, kog ti foliraš' i onda mi ispostave račun, za bezveze dolaženje. Onda bi ja tu negdje iskopao neku flašicu i rekao 'sorry momci', aj da nazdravimo, možda bi mi oprostili. Ako bi dobro sjela zdravica, bezveze dolazak bi mi možda i oprostili, ali račun sigurno ne bi. Pitam se koliko bi koštala jedna takva akcija, grdnih para, a i ne hodaju oni okolo bezveze sigurno, a naročito ne po ustajalim žabokrečinama. Uf, ovo nije lijep izraz, zapravo imam puno ljepše mišljenje o svom kraju, ali to ovaj put nije tema. Heh, tema....zabavno je truditi se nešto napisati, ali nikako da napišem nešto ščim bi bio onako baš zadovoljan, od svega što sam do sada čitao, nekako najveći frajer je bio Ernest Hemingway, on je bio onako čvrst, eto kao uskoci oni nekad, takav baja i to se može osjetiti u njegovim riječima. Gledao sam neki noviji film, pa mi se svidjelo kako su ga prikazali tamo. Ne da mi je on nekakav uzor, ali mi je sad pao na pamet kao jak lik. Možda ih je još bilo, jakih likova, mislim, među piscima, ali ja za njih ne znam, jer sam sirov, glup i neobrazovan, ali to ću, nadam se, promijeniti. ovi bećari tamburaju večeras u tvornici i ne mogu da ih ne stavim da malo uljepšaju ova moja tupljenja, nije da mi ovdje nemamo tamburaša, ali lijepo je tako kad navrate ti neki veseljaci izdaleka super su mi ovi tamburaši, pa ev' još jedna, ona prva bi prošla kao neki sentiš, haha, ne mogu vjerovati da sam to napisao, ali imaju oni i par baš pravih sentiša, rekao bih, a ova je onako relativno kul, pa ne mogu da je ne pustim da se odvrti....ono, kao da sam na koncertu i sviraju po želji, kako im tko zatakne u tamburu ova je malo živahnija, da sam na koncertu, sad bi iš'o po cugu i rekao teti za šankom ehej, lolita, može jedno ladno.....lupam, k'o maks po diviziji |
|
Eno sam se jutros pohvalio kako sam bio umjeren na momačkoj večeri, možda sam htio da moja mati čuje kako nisam ostao zadnji i zaspao u kanalu usput negdje što bi više ličilo na mene nego ovo kako sam se pokupio. Kao da sam unaprijed počeo slaviti majčin dan, pa bio pristojan da bih se pokazao kao neki valjani čovjek, pa se hvalim na sva zvona sada. Ni brat mi ne vjeruje, pa kroz smijeh komentira moju umjerenost. Znam da sam daleko od idealnog sina, da sam pravi imao bih nekakvu svoju gajbu, možda čak i nekakav sportski dvosjed, ali eto takav sam, čudan i drage su mi uspomene koje sam skupio usput, a koštale su me otprilike kao taj neki uredan život koji sam mogao imati da sam neki normalniji. Ne znam zapravo što je normalno, ali meni su dragi ti doživljaji, hodao sam po kineskom zidu i jeo pekinšku patku, gledao izlazak sunca u sahari i jašio na devi, hodao po švicarskim alpama i skakutao među klokanima i sve to na svoj račun, ništa nisam od nikoga posudio, niti ukrao i nije mi žao, ali vremena su čudna neka i sad se osjećam kao da se moram pravdati kao neki lupež i ponavljati sto puta da sam sam sebi sve platio i da mi nitko ništa nije dao. Ok, znao sam se ogriješiti o zakon, popiješ, pa sjedneš za volan, pa te zaustavi policija, pa ostaneš bez vozačke, pa onda moraš žicati SVAKI PUT nekog da te vozi kad trebaš nekuda otići. Shvatio sam bit kazne i sad osjećam da moram ponoviti sto puta ako treba da poštujem zakon, da se nisam nikada folirao, niti pokušavao manipulirati zakonima i pojma nemam da li će mi itko vjerovati, jer sam se znao glupirati ponekad za stolom. Firma u kojoj radim je u problemima i normalno je da to osjećam, a ovdje sada paničarim s razlogom. Inače mislim da nije u redu o poslu i problemima na poslu govoriti van firme i uvijek sam branio boje za koje igram, ali ni to nitko ne shvaća, iako to smatram vrlo bitnim, ali moram se istresti sada ovdje, jer očekujem da ću svojoj majci nanijeti puno veći bol od svih gluposti koje sam u životu napravio. U očekivanju sam uskoka zbog poslova koje sam vodio, sva gradilišta koja sam vodio su u minusu i sada očekujem da uskoci dođu i da me isprepadaju, a njih nikako. Jasno mi je da niti jedan svoj trošak više ne mogu opravdati nekim normalnim putem i da mogu vikati sto puta naglas da sam sve svoje troškove platio svojim novcem, ali da mi nitko to neće vjerovati, a neko slabašno opravdanje mogu tražiti tek u činjenici da su vremena neka čudna i da se poslovi dobijaju na najgori mogući način. Ne može najjeftinija ponuda biti najbolja, ali to ništa nije opravdanje, htio sam iskustvo i radio sam kako sam mogao. Sada imam iskustvo, koje neću moć igdje koristiti, ali pravo mi budi, jer sam bio pohlepan u tom nekom iskustvenom smislu. Kad god sam tako nešto zgriješio nisam se trudio opravdati, nego sam prihvatio kaznu kakva je bila, tako će biti i sada, ali volio bih da se onda požure, jer ću ovako izluditi, razmišljam da odem tamo sam i kažem im, evo, vodite me. Ne bojim se ja uskoka toliko, ali bitno mi je, vjerujem, kao i svakom čovjeku, da mi netko presudi, kakva god presuda bila, a u budućnosti, ako ikad dobijem nekakvo gradilište da me frka bude samo kad dolazi komisija za tehnički pregled. ..evo jedna za veselo društvo iz ćoška, da ne bude da sam zabedirao skroz, ali neke stvari čovjek mora izbaciti iz sebe koliko god se kulturan trudio biti, znam da nisam neki baš kulturan, ali se trudim koliko mogu, iako nekad brundam i budem nerazumljiv, a uza sve mislim da je vrlo bitno na civiliziran način moći komunicirati sa svima, dok netko ne donese presudu, ako sam za buksu, onda se nadam da će me zbuksati što prije |
|
Sinoć sam dobro večerao, a večera mi zapravo ne treba, ali eto, čovjek se brzo navikne na te neke fore. A nekada ne možeš da ne sjedneš za stol...neku dan sam bio na momačkoj jednoj večeri i bilo je veselo, ne mo'š da se ne proveseliš, iako, ovaj put nisam ost'o zadnji, valjda prvi put u životu. Ali bilo je veselo, a i svega na stolu, pa ne mo'š da ne omastiš brke malo. Onda se malko nazdravi, pa svako neku priču na stol baci, ja sam ispričao priču o jednom lovcu kojeg sam upoznao tamo u poljima gdje se žestoko tereniše. O društvu veseljaka i jednom osobito veselom čovjeku, kojeg je snimila njegova ekipa dok su pravili nekakvu čeku kako se vozi na zadnjem kotaču na motoru. Bio je prevesel za upravljanje, pa mu se motor malo oteo i izveo je tu zanimjivu akrobaciju. Ovo je sada ublažena verzija, jer sam shvatio da nije baš fora prepričavati takve priče. Pokušao sam je već jednom ispričati, onih dana dok je supermjesec sjao, bio sam isto tako na jednom druženju, ali tamo sam bio totalno drven, u stanju samo da mrmljam kao medvjed i s kim god sam razgovarao to je bilo baš nekako loše. Jedino je put nazad bio lijep, jer je supermjesec noći stvarno dao neku posebnu boju. Nisam ni sada bio nešto osobito razgovorljiv, ali ok, ovo je bila momačka večer i jedini oblik komunikacije koji je bio poželjan su zdravice, masni vicevi i sve što uz to ide. I ono, kašti, tcsss, ma ja,, mah, ajmo pit. Al nisam se baš nešto opio, nije da nije bilo, jesam uredno pratio situaciju i to je bilo to. U neko doba sam se pokupio i otišao, veselo društvo je ostalo, vjerujem, do ujutro i neka su, svaka im čast. et' jedna momačka |
|
Danas je baš neki dobar dan bio, iako je bilo problema, jedan stroj ujutro nije mogao upaliti, a to je popriličan problem, pogotovo kada si daleko od svih puteva.....tako je to tu u polju....pa zovi upomoć, krenula ekipa mehaničara prema nama, ali trebalo je jedan dio popraviti, a najbliže popravilište u vrloj nam metropoli. Domaćin, tu gdje noćimo, je rekao da zna čovjeka u blizini koji bi to mogao popraviti, hm, ajmo pitati, pa što bude...kada smo u ušli u dvorište, tamo je bio čovjek sa traktorom koji je isto imao nekakav problem, radionica čiji zidovi su bili pokriveni uredno posloženim alatom i jedan mali dječak koji je rekao da je taj dio koji smo donijeli izgleda kao kiler od nekog velikog stroja. Nikad nisam čuo za taj izraz, a mališan od pet, šest godina ga prepoznao bolje od mene. Onda je došao majstor, pogledao malo to što smo donijeli i rekao 'ajmo popit pivo'. Majstorčina. Zalomi se ponekad i pivkan tu u polju, eto, središnji dio polja tamo gdje radimo je jedan bunar, sa pumpom i valovom iz kojeg stoka pije vodu. U tom valovu smo jednom zgodom hladili pivo, ali valov treba napuniti da bi se osvježenje moglo ohladiti. A kada se valov napuni, pa naiđu pastiri, dogodio bi se i poneki kolut sira. A dogodi se i da se dođe po pivo, a pivo na suhom, pečeno, ako je to pravi izraz, došle krave i popile vodu. A pivo s majstorom je bilo dragocjeno iskustvo, da bi se taj naš komad stroja očistio, potrebno ga je odmastiti, pa sam nabrzaka bio izbombardiran informacijama o super sredstvima za čiščećnja, a i verbalnom vožnjom kroz blok motora da bi na kraju izašli kroz kiler i moguće mjesto problema. Problem je bio riješen, a za to vrijeme je ekipa riješila probleme na lokaciji, ono, čudotvorci. Kako god, sviđa mi se nekako ovo polje, od prvog trena, aleko od svega, a opet tako živo i dinamično..malo sam gledao ova dva prethodna upisa i krivo mi je što sam optužio bakice da su skeptične i malodušne, ali htio sam opisati situaciju koja je bila totalno pankerska, ne znam š čim bih to još usporedio. A i ovo s video igrama, to je super zabava ako čovjek ima vremena i divim se onima koji takve stvari kreiraju, ali eto, napadne me to neko bezvezno neraspoloženje, sreća pa kratko traje.. nisam ovo dugo čuo, a baš mi je nekako dinamično i nekako ritmično, kao nasip koji raste, teško naguravanje i dizanje, a onda pogled sa završene dionice.......a blesam sada totalno, al eto, dobar mi baš bio neki dan...za klopu gulaš, a navečer druženje s lovcima.....idem u krpe |
|
..a eto, dobra je bila večera...sve mi se nekako čini da nije ni večera problem nego moj nekakav stav prema svemu tome...ne trebam to gledati kao problem i to neće biti problem...znam da nikada neću biti neki apolon, ali na što bih ličio da sam takav..problemi su valjda samo nešto kao nivoi u nekoj video igri...kako mi ovdje izgleda neozbiljno govoriti o video igrama, truć, bla, bla, ne da mi se pisati ništa večeras.....čak mi i ovo pisanje bloga izgleda neozbiljno |
|
Izašli smo iz vozila i krenuli prema pipi natočiti karnister vode koju smo potrošili od jutros, nešto za pranje ruku, nešto na kavu, nešto za piće....mjesto radnje je obiteljsko gospodarstvo u Lonjskom polju, a akteri nas dva koji očigledno dolazimo s nekakvog gradilišta i ekipa koja je opušteno sjedila za stolovima u idiličnom dvorištu. Mislim da nikome nije promakao naš prolazak i baš me zanima kako smo izgledali, možda kao pankeri kad prolaze pored oveće skupine bakica, koje nesvjesno stisnu svoju torbicu, iako ovi nemaju nikakve loše namjere, samo izgledaju malo čudnije. A stvarno je lijepa bila ta slika na koju smo na tren narušili, iako sam možda samo ja to tako doživio, što će reći da sam samo ja u toj priči nekakav čudak. Mislim, terenski rad je specifičan na puno načina i kako da to sve sada opišem, a ovaj početak je još uvijek nekako čudan. Dvorište ovog opg-a je bilo prepuno ljudi jer je atmosfera ovdje uistinu idilična, a takva je i gastro ponuda. A osim što tu spavamo, tu se i hranimo i stvarno mi nije bilo lako ovih dana. Ne može se čovjek samo tako ustati od stola i zanemariti sve te čarolije, pogotovo nakon cjelodnevne akcije. Uglavnom, danas sam večeru spremio u jednu posudicu, pa će mi to biti doručak sutra. Nije samo moje oduševljenje papicom razlog zašto nisam napuštao stol, nego i nekakva potreba da te neke trenutke podijelim s ekipom. Svi zajedno proživljavamo dosta teško razdoblje glede&unatoč posla, života, kredita i koječega ostalog, a kada su ljudi daleko od kuće, onda ekipa s kojom sjediš za stolom puno znači, a na stolu svega, ali to je moj problem, a ekipa je odlična. Jučer mi je splasnuo otok na koljenu, koji se pojavio prije nepuna dva tjedna i bio sam poprilično uplašen da mi se opet javio gospodin giht. Taman kada sam odlučio da ću biti, ono, kul, dogodi mi se takav jedan otok i spusti me na zemlju, sjetio sam se onog nemogućeg bola, pa sam preventivno otišao k liječniku i dobio bočicu painkillera koje ipak nisam koristio i sada sam sretan zbog toga...popio sam vode više nego deva. Navečer, poslije večere, ne moš' da ne popiješ koje pivo, malo b vitamina je potrebno, onda sutradan cijeli dan se nalivaš s vodom s nadom da će odnijeti iz organizma sve moguće bedove. Iako na stvari treba gledati pozitivno i biti kul, pitam se mogu li ja biti kuler, ovdje sam onako relativno kul, iako pakovanje večere za ujutro može izgledati svakako, ali to sam pregrmio, sada se idem pridružiti ekipi koja sjedi s domaćinom, očekujemo jednog lovca i rezultate lova. Domaćin je faca, gazda zgodnog opg-a, a vješt u mnogim stvarima, štojaznam, nisam mogao ne probati sirup od borovih iglica. Ne znam, prepun sam doživljaja, misli i svega i svačeg, jer ovo je jedno novo životno iskustvo i baš mi je nekako ok, bez obzira na sve okolnosti koje možda nisu ok. |
