Eno sam se jutros pohvalio kako sam bio umjeren na momačkoj večeri, možda sam htio da moja mati čuje kako nisam ostao zadnji i zaspao u kanalu usput negdje što bi više ličilo na mene nego ovo kako sam se pokupio. Kao da sam unaprijed počeo slaviti majčin dan, pa bio pristojan da bih se pokazao kao neki valjani čovjek, pa se hvalim na sva zvona sada. Ni brat mi ne vjeruje, pa kroz smijeh komentira moju umjerenost. Znam da sam daleko od idealnog sina, da sam pravi imao bih nekakvu svoju gajbu, možda čak i nekakav sportski dvosjed, ali eto takav sam, čudan i drage su mi uspomene koje sam skupio usput, a koštale su me otprilike kao taj neki uredan život koji sam mogao imati da sam neki normalniji. Ne znam zapravo što je normalno, ali meni su dragi ti doživljaji, hodao sam po kineskom zidu i jeo pekinšku patku, gledao izlazak sunca u sahari i jašio na devi, hodao po švicarskim alpama i skakutao među klokanima i sve to na svoj račun, ništa nisam od nikoga posudio, niti ukrao i nije mi žao, ali vremena su čudna neka i sad se osjećam kao da se moram pravdati kao neki lupež i ponavljati sto puta da sam sam sebi sve platio i da mi nitko ništa nije dao. Ok, znao sam se ogriješiti o zakon, popiješ, pa sjedneš za volan, pa te zaustavi policija, pa ostaneš bez vozačke, pa onda moraš žicati SVAKI PUT nekog da te vozi kad trebaš nekuda otići. Shvatio sam bit kazne i sad osjećam da moram ponoviti sto puta ako treba da poštujem zakon, da se nisam nikada folirao, niti pokušavao manipulirati zakonima i pojma nemam da li će mi itko vjerovati, jer sam se znao glupirati ponekad za stolom. Firma u kojoj radim je u problemima i normalno je da to osjećam, a ovdje sada paničarim s razlogom. Inače mislim da nije u redu o poslu i problemima na poslu govoriti van firme i uvijek sam branio boje za koje igram, ali ni to nitko ne shvaća, iako to smatram vrlo bitnim, ali moram se istresti sada ovdje, jer očekujem da ću svojoj majci nanijeti puno veći bol od svih gluposti koje sam u životu napravio. U očekivanju sam uskoka zbog poslova koje sam vodio, sva gradilišta koja sam vodio su u minusu i sada očekujem da uskoci dođu i da me isprepadaju, a njih nikako. Jasno mi je da niti jedan svoj trošak više ne mogu opravdati nekim normalnim putem i da mogu vikati sto puta naglas da sam sve svoje troškove platio svojim novcem, ali da mi nitko to neće vjerovati, a neko slabašno opravdanje mogu tražiti tek u činjenici da su vremena neka čudna i da se poslovi dobijaju na najgori mogući način. Ne može najjeftinija ponuda biti najbolja, ali to ništa nije opravdanje, htio sam iskustvo i radio sam kako sam mogao. Sada imam iskustvo, koje neću moć igdje koristiti, ali pravo mi budi, jer sam bio pohlepan u tom nekom iskustvenom smislu. Kad god sam tako nešto zgriješio nisam se trudio opravdati, nego sam prihvatio kaznu kakva je bila, tako će biti i sada, ali volio bih da se onda požure, jer ću ovako izluditi, razmišljam da odem tamo sam i kažem im, evo, vodite me. Ne bojim se ja uskoka toliko, ali bitno mi je, vjerujem, kao i svakom čovjeku, da mi netko presudi, kakva god presuda bila, a u budućnosti, ako ikad dobijem nekakvo gradilište da me frka bude samo kad dolazi komisija za tehnički pregled.
..evo jedna za veselo društvo iz ćoška, da ne bude da sam zabedirao skroz, ali neke stvari čovjek mora izbaciti iz sebe koliko god se kulturan trudio biti, znam da nisam neki baš kulturan, ali se trudim koliko mogu, iako nekad brundam i budem nerazumljiv, a uza sve mislim da je vrlo bitno na civiliziran način moći komunicirati sa svima, dok netko ne donese presudu, ako sam za buksu, onda se nadam da će me zbuksati što prije
Post je objavljen 13.05.2012. u 19:55 sati.