** Više se nauči samim prakticiranjem nego pričanjem.
** Uzrokuje ovisnost; kad se jednom krene, teško se zaustaviti.
** Uvijek sa aparatom koji imaš dugo vremena dobivaš bolje rezultate.
** Kad (slika) ispadne dobro, onda je dobro, a kad ispadne loše, opet nije tako loše.
** Često držanje i dizanje fotoaparata jača podlaktice.
** Postoje posebni klubovi, za koje većina drugih ljudi ne zna da postoje.
** Brže (fotkanje) ne znači uvijek i bolje (fotografije).
** Uz upotrebu dodatnih pomagala, zna biti zanimljivije.
** Može se prakticirati u raznim položajima tijela.
...i zašto je bolja od seksa?
** Snimanjem se ne može dobiti spolno prenosive bolesti.
** Ne smatra se preverznim ako često mijenjaš fotoaparate.
** Sasvim je normalno fotografirati s nekoliko fotoaparata istovremeno.
** Grupno fotografiranje je sasvim normalna pojava, koje nitko ne smatra bolesnim i perverznim.
** Nitko neće zanovijetati oko toga da se cijeli život koristi samo jedan fotoaparat.
** Kupovanje literature i posebnih pomagala ne izaziva čudne poglede okoline.
** Fotoaparat se ne uvrijedi ako odmah nakon snimanja odeš s prijateljima na pivo.
Selfie-stick, popularno je i često viđeno pomagalo za snimanje self-shotova, odnosno "selfija". Mnogima su osobe koje njime mahnito vitlaju na javnim mjestima izuzetno irirtantna pojava. Štoviše, čak je i zabranjen na nekim lokacijama zbog sigurnosti ljudi i stvari (npr. eksponata u muzejima).
No sada je netko otišao u pomalo nebuloznu i bizarnu krajnost - netko se sjetio izmisliti nastavak koji se pričvrsti na bocu i snima "selffie" osobe svaki put kada pije iz boce...
Još uvijek postoje fotografi koji snimaju na film. Bilo da se radi o onima koji su "odrastali" na filmu, bilo da se radi o onima koji bi, unatoč tome što žive u "digitalno doba", željeli snimati na film umjesto na "digitaliju".
Glavno pitanje je koju vrstu filma odabrati za koju vrstu fotografije. Kolor ili crno-bijeli. "Sporiji" (film manje iso osjetljivosti i manje zrnatosti) ili "brži" (film veće iso osjetljivosti i veće zrnatosti).
Iako je konačni odabir filma na koji će snimati osobna stvar svakog fotografa i njegovog željenog fotografskog izražaja, ipak se mogu dati određene preporuke i vodilje za nekoga tko se prvi put hvata u koštac sa snimanjem na film...
Za čisto dokumentarnu fotografiju (snapshotove), kolor ili c/b filmovi srednje brzine (iso 200 ili 400). Doslovno bilo koji...
Za vjenčanja i portrete u boji, kolor filmovi srednje brzine. Npr. Fujifilm Pro 400H ili Kodak Portra 400.
Za arhitekturu, mrtve prirode i slično, a što se uglavnom snima sa stativa, "sporiji" kolor ili c/b filmovi. Npr, od kolora Fuji Superia 200, Kodak Ektar 100, a od c/b Kodak T-max 100, Ilford FP 125...
Za krajobraze su "dušu dali" kolor-dijapozitiv filmovi. Npr. Fuji Velvia 100, Fuji Provia 100 ili Agfa Precisa 100...
Za uličnu fotografiju, pogotovo za "klasičnu" (crno-bijelu), naravno crno-bijeli filmovi srednje i velike osjetljivosti (iso 400 ili više). Npr. Kodak Tri-X 400, Kodak T-max 400, Ilford HP5+ 400, ili npr. Ilford delta 3200 (za noćne snimke)...
Za lomografiju pak postoje filmovi koji su napravljeni tako da boje namjerno vuku npr. na zeleno, narančasto ili neku drugu nijansu... ili se može, za dobivanje posebnih efekata namjerno koristiti filmove kojima je značajno prošao rok trajanja.
Inače, jedna stvar koje se, prilikom snimanja na film, također dobro pridržavati jest da se odabere samo jedna-dvije vrste filmova, i da ih se nakon toga više ne mijenja, iz prostog razloga što se uvijek može znati kakvi će se dobiti rezultati po pitanju boje, tonova i konstrasta...
Vjenčanja, iako bi trebali biti "radnosni i veseli događaji", zapravo su vrlo stresni. Pogotovo za svadbene fotografe, koji, dok se drugi zabavljaju sve u 16, oni rade kako bi to sve zabilježili.
Naime, snimanje i dokumentiranje nekog događaja poput vjenčanja nije tek puko stiskanje okidača fotoaparata i video kamere, već se radi o hvatanju neponovljivih trenutaka, a za što su potrebni znanji, vještina, i oprema koja je u stanju odraditi posao.
Upravo po pitanju unajmljivanja fotografa za vjenčanja, danas ima jako puno onih koji su mišljenja da "ne treba plaćati skupe fotografe" nego da će to "za džabe pofotkati susjedov mali sa svojim moćnim mobitelom", a što vrlo često na kraju rezultira totalnim razočaranjem i smećem od fotografija na razini "snapshota" (doslovno!). S druge strane čak i kada se netko ipak odluči unajmiti prave profesionalne vjenčane fotografe, stvari ne moraju ići baš sasvim glatko...
Što smeta vjenčanim fotografima kad snimaju vjenčanja:
** "Muzičke želje" klijenata - Mnogi klijenti imaju neke svoje prohtjeve i ideje kako bi njihove fotografije vjenčanja trebale izgledati "da budu savršene" (pogotovo kod onih koji misle da su "veći fotografi od fotografa"). Ti zahtjevi idu od onih relativno "normlanih", ali koji to zapravo nisu (npr. da sve fotografije moraju biti HDR ili s nekim "umjetničkim" filtrom), pa do krajnje nebuloznih zahtjeva tipa da se nekoga "ne smije fotkat iz određenog kuta" i tome slično.).
** Sufliranje - Nema gore stvari nego kada usred posla koji zahtjeva koncentraciju (a fotografiranje vjenčanja je takva vrsta posla), netko sa strane daje fotografu "korisne savjete" uvjeren da time pomaže, a zapravo češće temeljito ometa i odmaže. U ovom konkretnom slučaju, kada netko fotografu daje upute koje nije tražio, na način da mu govori koga, što i kako bi trebalo snimiti.
** Smetanje - Ulaženje fotografu u kadar nekog od uzvanika, iz ovog ili onog razloga. U zadnje vrijeme sve češće dolazi do situacija da fotograf doslovno ne može snimati ono što treba snimiti od ljudi (uzvanika) koji se masovno guraju ispred fotografa kako bi to isto što fotograf namjerava snimiti, snimili svojim mobitelima.
** Nestrpljivost - Kada klijent ili netko njegov svako malo zivka fotografa, ili mu šalje mailove sa pitanjem "Kad će fotke?". Naime, snimanje je tek početak posla, nakon kojeg slijede selekcija snimljenoga, obrada, printanje slika, opremanje albuma... a što uobičajeno traje minimalno nekoliko radnih dana.
** Sabotiranje posla - Ima ljudi koji prvo naruče fotografa da snima vjenčanje, pa mu onda, dok radi, na svakom koraku otežavaju ili onemogućavaju posao; npr. od toga da netko uopće ne želi pozirati kad je potrebno ili surađivati općenito, pa do toga da se određuju gdje fotograf smije stajati dok snima. Ili pak se događa da u zadnji čas otkažu angažman.
** Zahtjevanje svih snimljenih slika - Obično se sa vjenčanim fotografima unaprijed dogovara broj fotografija koje će biti isporučene u albumima, a o čemu često ovisi i konačna cijena fotografskog posla. No, uvijek se obavezno snimi puno više fotografija, a za isporuku se odabiru samo one najbolje. One koje nisu isporučene, nisu isporučene s razlogom; bilo zato što su mutne, loše kadrirane, loše eksponirane, "duplići" (tj. dvije ili više slika praktički istog prizora), ili je pak netko slučajno uhvaćen u nekoj nezgodnoj i sramotnoj pozi, ili glupoj grimasi.
** Nesuvisle reklamacije - Kada klijent "nije baš sasvim zadovoljan" slikama jer "nisu ispale točno onako kako je zamislio" da bi trebale ispasti da budu savršene, ili ako mu smeta što nije dobio baš sve snimljene slike, ili neki treći sasvim priozvoljni razlog, pa na račun toga pokušava iskamčiti "popust" na već unaprijed dogovorenu cijenu, iako je fotograf korektno i profesionalno ispunio svoju obvezu.
Što smeta klijente vjenčanih fotografa i oko čega se najviše bune fotografima:
** Cijena - Kad čuju cijenu, odnsono iznos koji moraju iskeširati za snimanje vjenčanja (red veličine od nekoliko tisuća do nekoliko desetaka tisuća kuna, ovisno o željama, lokaciji, broju snimaka itd..), najčešće im nije jasno "kak to može tak puno koštati".
** Čekanje - S obzirom da je danas "digitalno doba", svi žele slike "jučer", pa im teško pada kad moraju čekati nekoliko radnih dana da bi fotograf napravio selekciju snimljenih slika, isprintao ih, složio albume i isporučio.
** "Cash & carry" sistem - Pojedini fotografi, kako bi se osigurali, isporučuju albume sa snimljenim fotografijama tek nakon uplate honorara. Nekima takav način poslovanja ne odgovara...
"Sirove fotografije" su fotografije kakve izađu iz fotoaparata bez ikakve naknadne obrade u nekom od programa za obradu slika. U neku ruku ih je pogrešno nazivati "neobrađenima", jer ih zapravo i sam fotoaparat prilikom snimanja i kreiranja JPEG datoteke u jednoj određenoj mjeri obradi prema zadanim parametrima (koje djelomično i sam fotograf može podešavati; stvari poput balansa bijele boje, kontrasta, zasićenosti i sličnog...)
Ekipa iz TheCameraStoreTV napravila je jednu malu usporedbu "sirovih" fotografija (jpeg format), kako bi barem okvirno utvrdili je li bolji Canon, Nikon, Sony, Fuji, Pentax, Olympus, Panasonic ili famozni iPhone.
Verbalni sukobi između fotografa i ljudi koji patološki mrze fotografe se događaju svako malo. No ponekad se dogodi da dođe i do fizičkog sukoba, koji bude zabilježen kamerom.
Neke od uobičajenih zabluda vezane za Facebook su slijedeće:
Zabluda #1 Broj "lajkova" ispod neke fotografije je pokazatelj kvalitete te fotografije
Nije. Lajkanje ne govori ništa o samoj kvaliteti slike, a broj lajkova je samo pokazatelj koliko je ljudi kojima se slika sviđa, ili su udarili "lajk" čisto reda radi, da se vidi da su pogledali sliku. Štoviše, "lajk" i na zadnje smeće od fotografije može dati svatko tko ima pristup fotografiji, bilo da je na listi prijatelja, bilo da je slika na "public". Tu su još i oni fenomeni "daj mi da ti dam" gdje si ljudi međusobno "lajkaju" slike da bi si međusobno popravljali samopouzdanje. ili pak "žicanje" prijatelja da im se "lajka" fotka jer je na nekom natječaju.
Zabluda #2 Ljudi koji objavljuju na tone "selfija" se vole slikati
Često i nije tako. Štoviše suprotno. Naime, kod onih koji objavljuju na tone "selfija" često vlada poprilična egocentričnost i uvjerenje da samo oni sami sebe najbolje snime, a kad god ih snima netko drugi onda "uvijek isapdaju loše" (jer se to što vide na fotografiji koju snimi netko drugi ne poklapa sa onim ešto vide u zralu ili ekranu mobitela prilikom snimanja "selfija"), pa zato drame kako "nisu fotogenične" ili se "ne vole slikati" kad god netko prema njima uperi fotoaparat.
Zabluda #3 Ako netko ima "ime-prezime-photography" stranicu, znači da je vrhunski fotograf
Ne mora uopće značiti. Takve stranice, služe samo kako bi pojedini fotografi i "fotografi" reklamirali svoj rad i svoje fotografije mimo svojeg osobnog Facebook profila, ili jednostavno imali mjesto za upload fotografija na koje pokušavaju skupiti što više "lajkova".
Zabluda #4 U fotografskim grupama na Facebooku se okupljaju samo vrhunski fotografi
Ne nužno. Naime, određene fotografske grupe (one grupe koje služe isklučivo za upload autosrkih fotografija, kakve god bile), uglavnom služe za to da si ekipa međusobno hvali i "lajka" fotografije. Štoviše, u takvim se grupama rijetko kad može pročitati iskreno mišljenje o fotografijama; oni koji upute bilo kakvu kritiku najčešće bivaju izbačeni.
Zabluda #5 Na Facebooku svatko kontrolira ono što je objavio
Ne kontrolira. Ili bolje rečeno, kontrolira samo do trenutka dok to ne objavi. Svaka stvar, pogotovo fotografija, iako je objavljena na Facebooku, i iako su postavke privatnosti na "friends only", može bez problema biti proslijeđena dalje, bilo kome. Čak i od strane prijatelja, koji baš zato što su na listi prijatelja imaju pristup objavljenom. Štoviše, puno je i onih koji uopće ne vode računa o postvakama privatnosti, da bi se zatim čudili kako se neka njihova fotografija pojavila negdje drugdje.
Povremeno se dogodi da pojedini proizvođači foto opreme, ili pak netko kome je specijalnost ukrašavanje svega i svačega, izbaci seriju (ili čak unikat) nekog komada foto opreme, koji se od serijskog razlikuje samo po vanjskom izgledu.
Konkretno, po tome da su ti komadi opreme nakićeni preko svake mjere dobrog ukusa - od toga da su izrađeni o nekog neuobičajenog, "posebnog" ili "egzotičnog" materijala, pa do toga da su ukrašeni dijamantima i dragim kamenjem. Pri tome se "forsira" vanjski izgled, kako bi se stvorio dojam "posebnosti", no sama primarna funkcija i performanse ostaju potpuno iste i nepromjenjene.
Tako je na primjer jedan proizvođač opreme izbacio seriju pozlaćenih dronova. Naravno po paprenoj cijeni. No da li taj pozlaćeni dron u svojoj osnovnoj funkcionalnosti (sposobnosti da digne kameru na neku visinu kako bi se radile zračne snimke) razlikuje od "običnih" dronova istog tipa koji nisu pozlaćeni? Ne.
Naravno da ima onih koji su u stanju iskeširati pozamašnu svotu za takve komade opreme, no osim takvih "ekstrema", postoje i slučajevi kićenja aprata koji su dostupni i "običnim smrtnicima".
No da li takva "limited edition" i slična kičasta oprema automatski znači da su ljudi koji je nabave automatski postaju bolji i kreativniji fotografi? Ni u kojem slučaju... Jedino što je sigurno da njome samo da na sebe privuku pažnju.
Kada se snima digitalnim aparatom, najgora stvar je kada se baterija isprazni, a rezervne nema, ili punjač nije dostupan. To se naravno, po "Murphyjevom zakonu" događa u najnezgodnijem trenutku.
Postoji nekoliko "trikova" kojima se može postići da baterije u aparatu traju bar malo dulje, a svode se na izbjegavanje bespotrebnog trošenja baterije...
1. Isključite Wi-Fi, Geotagging i slično...
Antene koje služe za uspostavljanje bežične veze s drugim uređajima ili GPS satelitima, troše struju i prazne bateriju.
2. Isključite stabilizaciju slike
Naravno, ako na aparatu/objektivu postoji ta opcija. Sustav za stabilizaciju troši struju za pokretanje motorčića i žirskopa koji fizički pomiču senzor ili leće u objektivu kako bi stabilizirali sliku. Stabilizaciju treba koristiti samo kad je baš potrebno.
3. Isključite automatsko čišćenje senzora
(Naravno, opet, ako je moguće). Kod pojedinih aparata, senzor se automatski sam čisti prilikom paljenja i gašenja aparata, a to radi tako da doslovno trese senzor kako bi s njega otpala prašina. I tako kod svakog uključivanja/isključivanja.
4. Za kadriranje radije koristite optičko tražilo
Kadriranje preko ekrana na poleđini aparata troši jako puno struje. Za neke aparate koji imaju samo ekran, može se nabaviti zasebno optičko tražilo.
5. Smanjite svjetlinu ekrana
Što jača svjetlina ekrana, ekran troši više struje.
6. Isključite automatski "preview"
Ono kada nakon svakog okidanja aparat na kratko prikazuje zadnju snimljenu sliku. Svako paljenje ekrana troši struju.
7. Ne provjeravajte snimljeno baš nakon svakog okidanja
Ima isti učinak slično kao i automatski "preview". Jednako kao i dugotajno "listanje" i pregledavanje svih snimljenih slika.
8. Kada ne snimate, radije ugasite kameru
I u "stand by" modu aparat i dalje troši bateriju. Doduše puno manje nego kad je aparat "aktivan", ali je svejedno troši.
9. Baterije punite tek kada su (gotovo) prazne
Iako su današnje Li-ion baterije otpornije na dopunjavanje od starije generacije NiMH baterija, svejedno ih je bolje puniti kada se isprazne, nego ih svako malo dopunjavati.
10. Držite baterije na toplom
Niske temperature smanjuju kapacitet baterije. Po zimi i hladnom vremenu, kad se ne snima, bolje izvaditi bateriju iz aparata i staviti je na toplo (npr. u džep).
Kada se spomene riječ "Photoshop", prva stvar na koju većina ljudi pomisli je "kompjuterski program u kojem se dotjeruju fotke za modne časopise i internet". No iako je taj program za to sposoban, on ne služi samo tome, već zapravo predstavlja svojevrsnu "digitalnu tamnu komoru" vrlo velikih mogućnosti.
Međutim, Photoshop nije jedini takav program! On je tek jedan u nizu sličnih programa za obradu slika, od kojih su neki jednostavniji, a neki složeniji i kompliciraniji, neki općeniti, a neki usko specijalizirani...
[Ovo je isključivo moj subjektivni dojam o aparatu, u odnosu na aparat koji sam prije koristio, i stoga ga treba uzeti sa dozom rezerve, op.a.]
Cca pola godine koristim Fuji X100T. Njime sam zamjenio svoj "stari" DSLR, Canon 40D. Naime, kako su DSLR-ovi poveći i teži, te dosta upadljivi (svi neupućeni misle da ste "novinar", "špijun" ili štoveć...) tražio sam manju i lakšu alternativu, tj. manji, lakši i neupadljiviji aparat, ali koji se po performansama u razini DSLR-a.
FujiX100T je tzv. "mirrorless" aparat, sa CMOS APS-C senzorom od 16 megapixela, ugrađenim fiksnim objektivom od 23mm (ekvivalent 35mm na full frame aparatima), sposoban snimati do 6 slika u sekundi kao i snimati video, koje pohranjuje na SD karticu, i težine svega ~440 grama.
POZITIVNE STRANE:
** veličina - Aparat je malen, relativno lagan i kompaktan. Može ga se, za silu, ugurati i u malo veći džep.
** izrada - S obzirom na metalno kućište, aparat ostavlja dojam trajnosti i robusnosti (za razliku od aparata s plastičnim kućištem).
** izgled - Moderni "retro-dizajn", pa izgledom jako podsjeća na stare "rangefinder" aparate. (bilo je ljudi koji su mislili da nije digitalni već filmski aparat op.a.)
** ručne kontrole - Kontrole za otvor blende , brzinu zatvarača i kompenzacije ekspozicije imaju zasebne kontrolne kotačiće na kojima piše na koju su vrijednost podešeni, bez potrebe gledanja u ekran.
** tražilo - aparat ima tzv. "hibridno" tražilo koje se može prebaciti između optičkog i elektronskog. Može se također kadrirati i preko ekrana na poleđini aparata. Čak ima i uključivi pokazivač oštrine ako se koristi ručno fokusiranje.
** prilagodljivost - Aparat ima toliko opcija da ga je moguće podesiti do perverznih razina. Uz to, gotovo svakoj tipki na pozadini aparata je moguće dodijeliti funkciju po želji, te u potpunosti podesiti parametre slike.
** zvuk - Moguće je podesiti aparat da prilikom okidanja bude vrlo tih, uz jedva čujni "klik" (za razliku od "kloparanja" većine SLR aparata.
** kvaliteta slike - Nema joj se što prigovoriti, ako se baš ne misli tražiti dlaku u jajetu.
NEGATIVNE STRANE:
** baterija - Mali aparat pa stoga ima i malu bateriju koja se vrlo brzo (čak prebrzo!) isprazni, pogotovo ako se puno snima preko ekrana, često gleda snimljene slike ili je hladno vrijeme. Nije na odmet nabaviti dodatnu bateriju, ili bolje rečeno više od nekoliko njih.
** autofokus - Inače pristojno brz, ali povremeno zna promašiti ili malo duže "tražiti" fokus, a što može biti presudno u nekim situacijama (npr. prilikom snimanja akcije), no to se može lako riješiti ručnim ili zonskim fokusiranjem.
** cijena - Osjetno skuplji u usporedbi sa drugim sličnim aparatima, ali s obzirom na kvalitetu i performanse tako nešto je u maniri "koliko para toliko muzike" i za očekivati.
Od ostalih sitnih "nedostataka" može se nabrojati to da su neke komande malo nezgodne (poluga za paljenje aparata bi mogla bit mrvicu veća i malo manje osjetljiva na pomicanje, a neke od tipki je moguće i slučajno pritisnuti). Uz to, zonerica (koju treba zasebno nabaviti) zaklanja optičko tražilo (što se riješi prebacivanjem na elektronsko), a nekako mi se čini se da se aparat brže "digne" kad ga se pali prekidačem, nego kad ga se "budi" iz "standby" moda.
Kada se nekoj osobi uporno i u više od nekoliko navrata nešto pokušava objasniti, i i to na način na koji bi svaka normalna osoba (pa čak i malo dijete) bila u stanju to shvatiti, no ta osoba unatoč tome i dalje rezonira ili radi po starom, treba se ozbiljno zapitati je li takva osoba:
1. Gluha/Nepismena - Pa zbog tog deficita ne čuje/ne može pročitati ono što joj se govori/piše.
2. Glupa - Intelektualno prikraćena (ili pak opsjednuta nekim svojim fiks-idejama) da ima gadnih problema sa shvaćanjem i obradom novih informacija i činjenica koje joj netko prezentira.
3. Senilna - Zbog Alzeheimera, demencije, ADHD-a, ili nekog drugog psihičkog poremećaja stalno zaboravlja ono što joj objašnjeno.
4. Pokvarena - Da zapravo sve zna, ali se namjerno pravi pravi da ne zna, u svrhu tjeranja nekakvog inata, provociranja, trolanja, omalovažavanja i živciranja drugih, ili pak pokušaja izazivanja sukoba.
Obrada digitalne fotografije u nekom od programa za obradu, najčešće "photoshopu", može se usporediti sa razvijanjem klasične filmske fotografije u tamnoj komori. Ona služi za to da bi se u konačnici dobila slika željenog izgleda.
No jednako kao što se nekada u tamnoj komori moglo upropastiti "analognu" fotografiju prilikom razvijanja, i to na više od nekoliko načina (predugo ili prekratko razvijanje, upotreba papira pogrešne gardacije, kriva temperatura kemikalija isl...) a što se događalo ljudima koji nisu baš previše vješti u tome, na sličan način se može upropastiti i digitalnu fotografiju obradom na računalu. Opet, od strane ljudi koji nisu vješti u tome, česte su tzv. početničke greške prilikom obrada slika u "Photoshopu", a koje su uglavnom mogu svesti ili na premalo ili na previše obrade.
Ovo su neke od najčešćih početničkih "fotošoperskih" grešaka:
Neobrađivanje slike
Korištenje slike onakve kakva je izašla iz aparata. Naime, pojedinci koji jako zaziru od obrade slike u "photoshopu", ne razumiju da je neobrađena slika tek "poluproizvod". Uvjereni da "da se sliku ne smije obrađivati", često kao rezultat te svoje "filozofije" imaju slike sa nedovoljnim kontrastom, ispranim bojama, krivim balansom bijele boje i sličnim "anomalijama", ili pak neravnim neravnim horizontom, nečijim uletom u kadar i tome sličnim, a štose u većini slučajeva može riješiti obradom.
Presnimavanje preko originala
Originali se ne diraju! Nikad ne snima preko originalne datoteke fotografije (tj. one koja je izašla iz aparata), već se bilo kakva "dotjerana verzija" obavezno sprema kao nova datoteka (naredbom "save as.../spremi kao..."), te se na njoj dalje rade sve naknadne promjene. Naime, original uvijek mora ostati "sirov", jer omogućava da se u slučaju potrebe krene iz početka, bilo ak se u obradi nešto zabrlja, bilo da se želi imati više verzija obrade, odnosno verzija slike. Ili pak u najgorem slučaju, ta "sirova" slika služi kao dokaz autorstva.
Vjerovanje monitoru
Vjerovanje da slika u stvarnosti (kada bi ju se ispisalo na papir) izgleda onako kako izgleda na monitoru je još jedna greška koju rade početnici i ujedno najlakši recept za katastrofu i razočaranje. Pogotovo ako monitor nije kalibriran. Naime oni koji se ravnaju isključivo po prikazu na monitoru, kasnije se često znaju čuditi da im boje, svjetlina i kontrast na ispisu nisu baš ono što su vidjeli na monitoru (boje su malo "pomaknute", a ispis na papiru obično "pretaman"). Prilikom obrade se bolje ravnati po tzv. histogramu nego samom prikazu na monitoru, uz uvijet da ga se zna pročitati.
Pretjerani kontrast
Početnici vole "automatske" opcije obrade, pa rado korste naredbe tipa "auto levels", "auto contrast" i slično, uvjereni da su time napravili najbolje, jer slika na prvi pogled doista djeluje kontrastnije. No zapravo tim naredbama ne samo efikasno izgube sve detalje u najtamnijim i najsvijetlijim djelovima fotografije, već i dobar dio međutonova. Korisno se prilikom podešavanja boja i kontrasta ravnati po histogramu, a kontrast, svjetlinu, zasićenost boja i ostalo podešavati ručno. Ponekad, ako je slika pretamna ili presvijetla, ne mora uopće biti problem u svjetlini ili kontrastu, već u tzv. "srednjim tonovima".
Nerazlikovanje RGB i CMYK sustava boja
Kod kolor fotografija, RGB i CMYK su dva različita načina mješanja boja, a fotoaparati snimaju u RGB modu. No malo tko o tome uopće vodi računa. Za prikaz na monitoru koristi se RGB, ali je u CMYK dobro prebaciti ako se ide raditi isprint kolora u foto studiju. Ako se misli slati sliku u tiskaru, tada ona mora obavezno biti u CMYK modu.
Crno-bijela konverzija
Često se u namjeri da se iz kolor-fotografije dobije crno-bijela, to čini tako da se samo prebaci sliku iz RGB moda u "grayscale", ili pak upotrijebi opcija "desaturate". Iako ovo funkcionira, puno je bolja opcija, sa puno više kontrole kod takve konverzije, koristiti "channel mixer" ili "gradient map".
Pretjerano izrezivanje (i povećavanje)
Ovo neki nazivaju i "mesarenje"; kad se izrezom iz neke fotografije vadi tek jedan mali detalj (ostatak slike se odbacuje), a zatim se taj izrez pokušava "povećati" odnosno "rastegnuti" na domenzije originala. Naime, slika kod velikih povećavanja gubi na oštrini i detaljima (jer kompjuter pri tome mora doslovno izmišljati pixele koji ne postoje), što je veće povećanje i taj efekt je jači.
Pretjerano izoštravanje
Lijepo je kada je slika oštra, međutim samo do određene granice. Kako iz pojedinih aparata slike ponekad budu "mutne", bilo zbog prirode samog fotoaparata i objektiva, bilo zbog netsabilnosti prilikom snimanja, ljudi naknado "izoštravaju" sliku. No kod pretjeranjog izoštravanja u pokušaju da se jako mutnu sliku učini oštrom (ili "šarpanja", kak se to često zove) može se dogoditi čitav niz neželjenih efekata, kako što su razni obrubi oko objekata na slici (halo efekti), pojačanje zrnatosti na slici i tome slično.
Ubacivanje "umjetničkih" filtera
Upotrebom raznih "kreativnih" filtera pojedinci često misle da će time njihova, često totalno nezanimljiva slika, automatski postati "umjetnička". No takvo korištenje filtera je zapravo glavni pokazatelj onih koji ne da ne znaju ništa o obradi fotografija, već se ni ne trude...
Postoje fotogafi koji ponekad sami konstruiraju vlastite kamere ili drugu fotografsku opremu, bilo da stvore vrlo kompleksne, ali sasvim funkcionalne komade foto opreme (npr. ubacivanje digitalnih senzora u antikne kamere), pa do onih čije su kamere zapravo na brzinu "sklepane" od priručnih dostupnih stvari, ali svejedno funkcionalne (uz možda malo veći fotografski napor).
Primjer jednog fotografa koji je snimao isključivo takvim improviziranim kamerama svakako je Miroslav Tichý, koji je svoje kamere izrađivao o kartona, limenki i pleksiglasa, i koje su bez obzira na vanjski izgled bile sasvim funkcionalne.
Najčešća vrsta fotografskih improvizacija su camere obscure koje je moguće složiti od bilo kakve kutije, kante, limenke, pa čak i od čitave zgrade, ili pak od "normalnog" fotoaparata kojemu se "stakleni" objektiv zamjeni rupicom... Tako je jedan fotograf složio kameru (cameru obscuru) od - krumpira.
Drugi fotograf je pak za "Noć vještica" od kartona napravio kostim u obliku predimenzioniranog DSLR fotoaparata, koji je bio sasvim funkcionalan po pitanju snimanja fotografija! Naime, u taj svoj kostim je instalirao DSLR fotoaparat, bljeskalicu i ekran na pozadini.
Anegdotalni dokazi su pokušaji dokazivanja nečega, neke tvrdnje, iznošenjem neke anegdote koja kao "potvrđuje" ili "osporava" (već. prema potrebi) tu tvrdnju. Te anegdote koje se pri tome navode kao "dokazi" često su zapravo pojedinačni slučajevi, odnosno, sa statističke strane gledano, najčešće zanemarivi, jer predstavljaju vrlo mali uzorak, te je velika vjerojatnost je da su te anegdote više iznimke ili devijacije, nego pravilo, ako uopće i imaju neke veze.
Štoviše, te anegdote ponekad čak ni ne moraju biti istinite, već mogu biti i nečiji proizvoljni imaginarni scenariji ili nebulozne teorije nečije bolesne bujne mašte (pogotovo ako počinje sa "Zamisli da...").
Čisto da se navede nekoliko primjera takvih anegdotalnih "dokazivanja":
Npr. Dogodi se negdje neka pucnjava, i odmah se taj slučaj navodi kao "dokaz" da se "oružje opasno", a ljudi koji ga posjeduju "(potencijalni) luđaci". Istovremeno se uporno ignoriraju činjenice poput toga da se radi o pojedinom naoružanom idiotu spram gro drugih ljudi koji, iako posjeduju oružje, ne pucaju jedni po drugima, kao i to da se ponekad dogodi da upravo naoružani građanin prije dolaska policije spriječi pljačku ili se obrani od napada u kojem bi inače on sam bio upucan.
Ili npr. U modu uđe upotreba dronova za snimanje, i odmah se pojave oni koji počnu navoditi hipotetske slučajeve da bi netko mogao koristiti dronove isključivo u destruktivne i zlonamjerne svrhe (citat iz jednog komentara: "...Letiš dronom iznad nudističe plaže i snimaš porniče. Ili gledaš nekome kroz prozor dok se ljudi jebavaju. Tko kaže da nemožeš pratiti ljubavnike na javnom mjestu pa onda ucjenjivati objavom snimaka..."[sic]). Istodobno se zanemaruje da većina korisnika dronova koristi dotične za snimanje panorama iz zraka. (Doduše, dronovi znaju biti problem, ali zbog sasvim drugih stvari, od toga što što pojedini neodgovorni vlasnici lete njima iznad gusto naseljenih mjesta pa postoji opasnost da dron padne nekom na glavu, te u zonama zračnog prometa gdje postoji mogućnost sudara s avionima - no to opet s obzirom na broj dronova u opticaju predstavlja pojedine izolirane slučajeve, a ne generalno pravilo.op.a.)
i slično...
(Inače, ljudi koji pribjegavaju anegdotalnom dokazivanju, ako im to dokazivanje kod nekoga ne prođe, nakon toga najčešće pređu na tzv. emotivni priziv po sistemu "A da se tebi/tvom djetetu/nekom tvom to dogodi...". op.a.)
Ponekad se upravo takve anegdote, odnosno pojedini negativni slučajevi, u maniri selektivnog dokaza, koriste i u demagoške svrhe, npr. kako bi se stvorila masovna histerija, moralna panika, ili se pak ocrnilo čitavu grupu ljudi zbog nekoliko izoliranih slučajeva (npr. kad se zbog par slučajeva zloupotrebe fotografije, pokušava ocrniti čitavu fotografsku populaciju, a što kod prolazi kod naivnih i površnih ljudi).
Štoviše, često se na takav način "dokazivanja" koristi kako bi se po sistemu "zbog jednog - svi" progurali restriktivni zakoni ili generalne zabrane nečega...
Blog za promicanje kulture fotografije, prava fotografa i borbe protiv ljudske gluposti
Fotoaparat nije oružje, a fotografiranje nije zločin. Međutim, nakon terorističkih napada u New Yorku (2001.) i Londonu (2005.), i pojave zloupotrebe interneta i fotografije, demagogijom i djelovanjem raznih "velikih moralista", dušebrižnika, birokrata i drugih lažnih autoriteta, fotografi i videografi su od hobista, umjetnika, turista i profesionalaca, u očima javnosti pretvoreni u "teroriste", "voajere", "pedofile" i "dežurne krivce za sva zla koja se događaju u svijetu".
(Napomena: Moguće je da u starijim postovima nedostaju slike i videi, i da linkovi na slike, videe ili druge web stranice ne rade, zbog toga što su u međuvremenu te stranice, slike, ili videosnimke uklonjene, preimenovane, ili je onemogućeno njihovo linkanje)
