Jeruzalem i ostalo

nedjelja, 30.04.2006.

Sionska vrata, slike

Sionska vrata Sionska vrata, povijest i legenda Sionska vrata, još o imenu Sionska vrata, o svetom Sionu Nedjelja je pa vam pokazujem samo nešto slika Sionskih vrata. Tko se nađe u blizini pogriješit će ne zaustavi li pogled na detaljima koji ih krase. Ili na ovom prozoru u njihovoj unutrašnjosti. Ne isplati se samo projuriti kroz njih. Sličan se prozor može vidjeti i s vanjske strane, obasjan suncem. Tu su i ostale sitnice koje traže vašu pozornost. Kao i nešto dalje, u zidinama grada. Valja podići pogled i prema gore. Zapravo, kad bolje promislim, ovu bi fotografiju netko možda volio imati i na svom kompjuteru. Slobodno kliknite za veću verziju. A kad završite obilazak, lijepo sjednite na klupicu i odmorite. Ugodna vam nedjelja! Nastavak: Sionska vrata, okolica

- 09:10 - Komentari (12) - Isprintaj - #

subota, 29.04.2006.

Sionska vrata, o svetom Sionu

Sionska vrata Sionska vrata, povijest i legenda Sionska vrata, još o imenu Jučer sam spomenuo kako se iznad sinagoge s Davidovim grobom nalazi i ona »gornja prostorija«, kako je naziva Novi zavjet, u kojoj je Isus sa svojim učenicima proslavio svoj posljednji Pesah, Posljednju večeru. Danas želim dodati još koju riječ upravo o toj gornjoj prostoriji što je Crkva vidi kao prvu crkvu, mjesto na kojem su se i nakon Isusova uskrsnuća okupljali učenici, ovdje molili, raspravljali i jedni drugima pomagali. O svetištu na tom mjestu govori već i sv. Jeronim, a čini se da su se još u njegovo doba ovdje okupljali kršćani židovskog porijekla, dok je bazilika Svetoga groba bila središte kršćana grčkoga jezika. Tada je na ovom mjestu bila samo mala građevina čije sam vam zidove jučer izbliza pokazao. Kada su, kojih stotinu godina kasnije, i ovo mjesto preuzeli Grci, oko Dvorane posljednje večere izgradili su veliku baziliku. Od nje nije mnogo ostalo, jer su je 614. godine uništili Perzijanci. Jedan od rijetkih ostataka onaj je stup što sve vidi u zidu na katu zgrade. Crkvu su ovdje ponovno izgradili križari. Čini se da je Dvorana posljednje večere bila izvana naslonjena na tu crkvu, no o tome se arheolozi ne slažu, a i nema baš mnogo ostataka. U 14. stoljeću, nakon što su Svetom zemljom ponovno zavladali muslimani, na ovo mjesto dolaze franjevci i ubrzo postaju u ime pape čuvarima Svetih mjesta. Čini se da je današnji oblik Dvorane posljednje večere djelo upravo franjevaca. Ovaj gotički križni svod previše je razvijen, a da bi pripadao 11. i 12. stoljeću kad su ovdje bili križari. Franjevci nisu više gradili veliku crkvu, a uz ovu je prostoriju ostala vezana samo uspomena na Posljednju večeru i na silazak Duha svetoga, dok su se u nekadašnjoj bizantskoj velikoj crkvi spominjali i Marijina usnuća, to jest trenutka kad je završila svoj zemaljski život. Tek će mnogo kasnije, krajem 19. i početkom 20. stoljeća, na prostoru što ga je također obuhvaćala ta ogromna bizantska bazilika biti izgrađena crkva Marijina usnuća. Zemljište za ovu crkvu poklonio je turski sultan Abdul Hamid njemačkom caru Wilhelmu II. 1898. godine, prilikom njegova posjeta Jeruzalemu. Car je dao izgraditi crkvu koja će postati opatijom njemačkih benediktinaca, koji i danas uz nju žive. Franjevci su, pak, još u 14. stoljeću uz Dvoranu posljednje večere izgradili mali samostan koji je postao njihovim središtem u Svetoj zemlji. Budući da su oni bili papini izaslanici, može se reći da je to bilo i središte Katoličke Crkve u Jeruzalemu. Struktura samostana očita je na mjestu gdje je nekad bio samostanski klaustar. Ovdje je, primjerice, živio i sv. Nikola Tavelić i zasigurno prolazio ovuda. Danas se tu vide neka druga bića. Nisam odolio ni kada sam vidio ovaj sklad boja. Kad su 1517. Jeruzalem osvojili Turci, a Dvorana posljednje večere sa samostanom ostala izvan zidina što ih je dao izgraditi Sulejman Veličanstveni, 20-tih godina 16. stoljeća Turci su franjevce istjerali iz ovoga samostana. Utočište su im ponudili Armenci čija je četvrt ostala s nutarnje strane Sionskih vrata. Ovdje se nalazi crkvica i mali samostan u kojem su franjevci preživjeli nekoliko godina... sve dok nisu uspjeli kupiti prostor gdje se danas, u blizini Novih vrata, nalazi njihovo sjedište. Nekoliko stoljeća kasnije vratili su se i na brdo Sion, kupivši 1920-tih u blizini Dvorane posljednje večere prostor koji su lako pretvorili u samostan s kapelicom. Kapelica je tako mala da je, za razliku od obližnje Dvorane posljednje večere, od milja nazivaju Dvoranicom. Nalazi se iza ovih vrata. Stoga se ovdje sada može vidjeti i kip sv. Franje koji je i sam htio pohoditi Svetu zemlju, no ne zna se je li do nje i stigao. Zna se da je za toga svoga pokušaja, u jeku križarskoga rata, prešao s druge strane bojišnice te razgovarao sa sultanom. Otada franjevci nastoje na ovim prostorima zadržati kulturu dijaloga i razumijevanja sa svima. Nastavak: Sionska vrata, slike

- 08:30 - Komentari (8) - Isprintaj - #

petak, 28.04.2006.

Sionska vrata, još o imenu

Zlatna vrata Stjepanova vrata Herodova vrata Damaščanska vrata Nova vrata Jafska vrata Sionska vrata Sionska vrata, povijest i legenda Već sam jučer objasnio zašto se u židovskoj i kršćanskoj tradiciji ova vrata nazivaju Sionska. Arapi za ova vrata imaju sasvim drugačije ime, a cijela priča u sebi nosi i jedan zanimljiv apsurd. Naime, arapsko ime ovih vrata temelji se na prvenstveno kršćanskim i židovskim tradicijama. Evo najprije natpisa s nazivom trga s nutarnje strane vrata koji svoje ime zahvaljuje upravo ovim vratima. Na hebrejskom stoji naziv Kikhar Ša‘ar Cion, »Trg Sionskih vrata«, dok je na arapskom, kao i u engleskom prijevodu naziv trga En-nabi Daud, »Trg proroka Davida.« Isti naslov nose i vrata. Odakle sad prorok David? Ponajprije, muslimani će radije Davida nazivati prorokom nego kraljem, iako u Bibliji nosi oba naslova. Kako se ova vrata povezuju s Davidom kad je njegov grad, njegov Jeruzalem bio nešto dalje od ovog mjesta? Upravo to ima veze s kršćanskom i židovskom tradicijom. Naime, kad su križari osvojili Jeruzalem 1099. godine, obnovili su svetište uz Dvoranu posljednje večere, koja se nalazila na ovom brežuljku koji se danas naziva Sion. U Novom zavjetu zapisan je jedan Petrov govor, nakon Isusova uskrsnuća, u kojem on prepričava povijest Božje brige za svoj izabrani naroda, pa među ostalima spominje i kralja Davida. I u tom trenutku, kaže Petar: »Praotac je David umro, pokopan je i eno mu među nama groba sve do današnjeg dana.« Križari su to shvatili doslovno i zaključili da Davidov grob mora biti negdje uz Dvoranu posljednje večere. A budući da su još mislili i da je ovo starozavjetni Sion, razlog za takvo tumačenje bio je još jači. Istu su tradiciju ubrzo prihvatili i Židovi, te već od srednjeg vijeka štuju ovo mjesto kao Davidov grob. Stoga, dođete li na brdo Sion, naći ćete na tom mjestu malu sinagogu. Unutar nje je i spomenik koji se naziva Davidovim grobom. Kažem spomenik, jer nema govora da bi se ovdje moglo nalaziti i Davidovo tijelo. Tradicija je srednjovjekovna, a slični se spomenici nalaze i uz neke druge »grobove« važnih starozavjetnih likova, kao što su Samuel i Mojsije, o čemu sam već bio pisao. Postoji, međutim, nešto starije u ovoj građevini. Iza spomenika Davidova groba nalazi se goli kameni zid s malim zaobljenjem, poput nekakve male apside. Iako to nije moglo biti arheološki istraženo, prema načinu obrade kamena, čini se da je zid ovdje postojao u prvom stoljeću, a apsida je nešto kasnije ugrađena. O starosti ovoga zida svjedoči i ono što se može vidjeti s njegove vanjske strane. Veliki kameni blokovi desno od prozora nesumnjivo potječu iz prvog stoljeća. Budući da je već prije bizantskog doba, znači prije 4. stoljeća, s ovim mjestom povezana tradicija Dvorane posljednje večere, velika je vjerojatnost da je ovaj zid dio građevine u kojoj je Isus sa svojim učenicima proslavio svoju posljednju Pashu. Evanđelja kažu da je to bila »gornja prostorija«, a ovdje, iznad sinagoge u kojoj je Davidov grob, iza ona dva prozora na katu, nalazi se prostorija koju kršćani obilaze kao mjesto Posljednje večere i silaska Duha svetoga. Iz ove, dakle, kršćanske, pa potom i židovske tradicije, izvedeno je arapsko ime Sionskih vrata. Zovu ih Davidovim vratima, jer vode prema svetištu Davidova groba. Začudo, ova vrata nose samo ta dva imena. Ništa u odnosu na neka druga jeruzalemska vrata. Nastavak: Sionska vrata, o svetom Sionu

- 08:30 - Komentari (14) - Isprintaj - #

četvrtak, 27.04.2006.

Sionska vrata, povijest i legenda

Zlatna vrata Stjepanova vrata Herodova vrata Damaščanska vrata Nova vrata Jafska vrata Sionska vrata Na mjestu gdje se sada nalaze Sionska vrata prije 16. stoljeća nije prolazio zid. Grad se, naime, nastavljao i s ove vanjske strane današnjih vrata, a zid je prolazio još dalje, izvan današnjih gradskih zidina. Neposredno izvan vrata nalzi se jedan od jeruzalemskih brežuljaka koji se danas zove Sion. U prošlosti se to ime selilo s brežuljka na brežuljak. Prvi je to ime nosio brijeg na kojem je bio grad što ga je osvojio kralj David, dakle Davidov grad. On se nalazi na mjestu današnjeg arapskog naselja Silwan, gdje je u novozavjetno doba bilo i kupalište nazvano Siloam. O tome ću vam dijelu Jeruzalema svakako uskoro pisati. Nedavno sam bio ondje i sve detaljno fotografirao. Kad je David kupio teren sjeverno od svoga grada kako bi ondje izgradio Hram, taj, nešto viši brijeg, preuzeo je ime Sion. U Bibliji, u Psalmima, često je pjeva tome Sionu, prema kojemu se penju hodočasnici ne bi li ondje susreli Boga. Na tom su mjestu danas džamija Al-Aksa i Kupola nad stijenom. Treći je Sion ovaj o kojem sada govorim. Kad su u bizantsko doba kršćanski hodočasnici počeli dolaziti u Jeruzalem, vidjeli su na ovome brijegu ostatke luksuznih kuća, te su pomislili da je ovdje morao biti Davidov grad. Bio je ovdje, osim toga, još jedan važan spomen za kršćane – Dvorana posljednje večere. Stoga se ovaj Sion često naziva i kršćanskim Sionom. Danas, pođete li od Sionskih vrata i uđete u usku uličicu u blizini, naići ćete na veliku crkvu. Na njezinom zidu vidi se i ovaj natpis. Hagia Sion grčki je naslov, a znači »Sveti Sion.« Riječ je o naslovu što ga je nosila velika bizantska bazilika koja je nekoć stajala na ovom mjestu. U vrijeme kad je Sulejman Veličanstveni polovicom 16. stoljeća odlučio utvrditi Jeruzalem, na Sionu su bili samo ostaci bizantske bazilike i kasnije križarske bazilike, a uz Dvoranu posljednje večere bio je franjevački samostan. Graditelji zida taj su dio ostavili izvan zidina grada. Usput, ovdje, izvan gradskih zidina, baš u blizini Sionskih vrata, nalazi se lijepa staza, a malo je onih koji su je otkrili kao zgodno mjesto za šetnju. Legenda kaže da je Sulejman bio nezadovoljan činjenicom da je dio grada ostao izvan gradskih zidina. To je moglo značiti i opasnost za grad, jer su velike zgrade ispred zidina bile zgodno uporište eventualnim osvajačima. Stoga je, nastavlja legenda, Sulejman Veličanstveni dao pogubiti graditelje, a njihova se dva groba nalaze uz Jafska vrata, što sam vam već bio pokazao. Vrata koja su ovdje izgrađena dobila su ime po brežuljku koji je ostao izvan njih. Tako ih, zapravo, nazivaju kršćani i Židovi (na hebrejskom: Ša’ar Cion). Arapski je naziv drugačiji, no o tome drugom prilikom. Nastavak: Sionska vrata, još o imenu

- 08:30 - Komentari (10) - Isprintaj - #

srijeda, 26.04.2006.

Sionska vrata

Zlatna vrata Stjepanova vrata Herodova vrata Damaščanska vrata Nova vrata Jafska vrata Nakon malo duže stanke, odlučio sam nastaviti priču o jeruzalemskim gradskim vratima. Podsjetit ću samo one koji su već ranije pratili tu seriju, a upoznati nove čitatelje, da Jeruzalem ima osam vrata, a do sada smo zajednički obišli njih šest, počevši od onih jedinih zazidanih, Zlatnih vrata. Nastavili smo tu šetnju kružeći oko zidina grada, s njegove istočne, sjeverne i zapadne strane. Posljednja vrata što smo ih obišli bila su Jafska vrata, a odatle smo se zaputili u armensku četvrt. Na samom kraju armenske četvrti, u južnom dijelu gradskih zidina, nailazimo na Sionska vrata. S nutarnje strane zidina izgledaju kao mala kula, a s vanjske kao još jedan svečani ulazak u grad, kako se to vidi i na gornjoj maloj slici (žao mi je zbog onog kombija, no gotovo uvijek je ondje kao nekakva putujuća trgovina sokova i sličnih stvarčica). I ova su vrata, poput ostalih izgrađenih sredinom 16. stoljeća, u projektirana obliku slova L, te tko prolazi kroz njih mora unutar vrata usporiti i promijeniti smjer. Bio je to dodatni oblik zaštite grada od napadača. Ovdje se vidi da, ako želite odavde izaći iz grada, morate ući na ovaj ulaz, a onda skrenuti lijevo, kako bi se našli izvan zidina. Sionska vrata, tako, donekle sliče ostalim gradskim vratima iz toga doba, no imaju i svoje arhitektonske posebnosti. Među njima su i ova dva mala prozora iznad nutarnjeg ulaza u vrata. Mnoge skupine turista i hodočasnika prođu kroz ova vrata, budući da se oko njih nalaze neka važna mjesta koja svakako valja obići. Često se, poput ove skupine, i zaustave pred vratima, hvatajući malo hladovine, a vodič im pripovijeda o njihovoj povijesti i značenju. Pa, mislim da je dobro da i mi malo zastanemo. Toliko toga ima za reći o Sionskim vratima. Nastavak: Sionska vrata, povijest i legenda

- 08:30 - Komentari (12) - Isprintaj - #

utorak, 25.04.2006.

27. nisan

Krenete li iz Jeruzalema prema En Keremu (arap. Ain Karem), s ceste koja se počinje spuštati prema tom slikovitom mjestu moći ćete vidjeti zeleni brežuljkasti predio. Na jednom od bregova, iznad En Kerema, uzdiže se najpoznatija jeruzalemska bolnica »Hadassa« (jučer popodne bilo je prilično oblaka, a povremeno je i kišilo). Na drugom, bližem brežuljku, nalazi se kompleks zgrada koji izranja iz zelene šume. Putokaz nam pokazuje o čemu je riječ. To je memorijalni centar žrtava holokausta Yad VaShem. 27. nisan po židovskom kalendaru, koji ove godine pada upravo danas, 25. travnja, dan je sjećanja na žrtve holokausta, dan koji se na hebrejskom zove Yom haShoa. Njime se želi podsjetiti na šest milijuna uglavnom europskih Židova pobijenih za vrijeme II. svjetskog rata. Sinoć je u Yad VaShemu održana i posebna komemoracija uz prisutnost najviših državnih predstavnika Izraela, te preživjelih i obitelji žrtava. O tome je pisao i Borut. Svake godine određuje se i posebna tema za obilježavanje ovoga dana. Ove godine tema je »Ljudski duh u sjeni smrti.« Njome se želi pokazati da se ljudskom duhu moguće uzdići nad onim što ga želi uništiti. U materijalima što ih memorijalni centar Yad VaShem nudi i na hrvatskom jeziku našao sam i ovu pjesmu Avrahama Koplowicza, ubijenog u Auscwitzu u rujnu 1944. godine. Tada je imao 14 godina. SAN Kada narastem i napunim dvadesetu, Krenut ću da vidim čaroban svijet Sjest ću u pticu s motorom, Uzletjet ću, vinut ću se visoko u svemir. Letjet ću, jedrit i kružit Nad divnim dalekim svijetom. Lebdjet ću nad rijekama i oceanima Upravljen prema nebu, uzdizat ću se i cvjetati, Oblak je moja sestra, vjetar moj brat. Vidjet ću piramide i Sfingu, Letjet ću iznad slapova Nijagare, Iznad oblacima prekrivenih stijena Tibeta Vjetrom ću proći veliki otok klokana. Letjet ću polako, lebdjeti lijeno. Neka u svima nama bude takav duh i dozvolimo drugima da ga imaju. Ne gasimo ga. Dozvolimo toj biljci da izraste i da živi. Neka proljetni cvijet bude nagovještaj i boljeg svijeta. Učimo iz povijesti i ne dajmo zlu da nas nadvlada! Počnimo od maloga, od sebe samih.

- 08:30 - Komentari (9) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 24.04.2006.

Armenci

Jučer popodne prolazio sam starim dijelom grada u Jeruzalemu, a, između ostaloga, prošao sam i kroz armensku četvrt. O njoj sam djelomično već bio pisao, a spomenuo sam je i na Veliki četvrtak. I Armencima je jučer bio Uskrs, pa su se ljudi počeli okupljati pred ulaskom u katedralu sv. Jakova, prije početka službe. Armenska Crkva na svome čelu ima katolikosa, kojem je sjedište u Armeniji, a uz njega ima i dva patrijarha. Službeno je sjedište jednoga od njih dvojice Istambul, no taj se patrijarh zapravo nalazi u Siriji (ako me sjećanje ne vara). Sjedište je drugoga patrijarha Jeruzalem. Na zgradi njegova patrijarhata jučer su visoko bile istaknute zastava samoga patrijarhata (lijevo) i armenska zastava (desno). Zastava je bilo posvuda. Zašto sam danas htio ovaj post posvetiti Armencima? Pa, razlog je i onaj gore istaknuti datum. Prođete li kroz armensku četvrt, njezine ćete zidove često naći oblijepljene ovakvim plakatima. To su plakati koji govore o onome što Armenci nazivaju prvim genocidom dvadesetog stoljeća, a te su događaje mnoge zemlje i službeno priznale genocidom, osobito one, poput Francuske, u kojima živi veliki broj Armenaca. Čini mi se da je ne tako davno ovo pitanje bilo i na dnevnom redu Europskog parlamenta. Veću verziju plakata možete pogledati ovdje. Riječ je o progonu armenskoga naroda od strane Turaka, progonu što ga Turska nije nikad službeno priznala, ali koji se duboko usjekao u svijest svakoga Armenca. Danas obilježavaju dan spomena na žrtve toga progona. U jeku I. svjetskog rata, između 1915. i 1918. godine, Tursko Carstvo, koje je bilo na strani centralnih sila, izvelo je progon svojih armenskih stanovnika, koji je podrazumijevao oduzimanje dobara, deportaciju, izgladnjivanje, mučenja i ubijanja. Većina ih je nasilno preseljena iz Anadolije i Armenije u Siriju, od čega je veliki broj jednostavno poslan u pustinju da ondje pomre. Nakon tek nešto više od godinu dana mira, po završetku rata, nasilje je nastavljeno i u Atatürkovoj Turskoj, između 1920. i 1923. Pretpostavlja se da je u razdoblju od 1915. do 1923. od dva milijuna Armenaca, koliko ih je živjelo na području Turkskog Carstva, smrti izručeno njih milijun i pol. Ove se tragedije Armenci spominju 24. travnja, jer su na taj dan 1915. godine turske vlasti uhitile 200 viđenijih Armenaca u Istambulu, čime je i na vidljiv način započeo progon. Zbog sličnih su progona i ulice koje prolaze uz ovu četvrt stisnute između gradskih zidina i zidova koji štite armensku četvrt. U Jeruzalemu su se ovako osjećali sigurniji. U dnu se već naziru Sionska vrata, što je i mali nagovještaj da ću se za koji dan vratiti priči o gradskim vratima.

- 08:22 - Komentari (19) - Isprintaj - #

nedjelja, 23.04.2006.

Opet Uskrs

Danas je Uskrs prema julijanskom kalendaru, pa čestitam svima koji ga danas slave i to onim grčkim usklikom što ga danas ovdje ponavljaju mnogobrojni hodočasnici s Cipra i iz Grčke: Hristos anesti! Alithos anesti! Na Veliki petak Via Dolorosa bila je ponovno ispunjena ljudima koji su htjeli proživjeti događaje Isusove muke. Iznad Vie Dolorose vidi se i danas dio Hadrijanova slavoluka, što je izgrađen 135. godine, dakle, više od 100 godina nakon Isusove muke. Hodočasnici koji su u bizantsko doba dolazili u Jeruzalem vidjeli su podno ovog slavoluka veliki popločeni prostor za kojega su mislili da je onaj litostrotos, ili »pločnik«, gdje je, prema Ivanovu evanđelju, Pilat pokazao Isusa narodu. Zbog toga je ovaj slavoluk u kasnijoj tradiciji i dobio naziv Ecce homo, »Evo čovjeka.« To su upravo riječi što ih je Pilat izgovorio pokazujući Isusa. Danas, očito, u tom slavoluku netko živi. Hodočasnici su i za ovaj Uskrs došli iz raznih krajeva svijeta. U bijelome se vide etiopski kršćani. S druge strane užurbanim je koracima stizala i skupina Rusa. Svakako najveći događaj za vrijeme Uskrsnih blagdana među pravoslavnim i ostalim istočnim Crkvama u Jeruzalemu uvijek je iščekivanje Svetoga ognja. To je drevni obred u kojem jeruzalemski patrijarh na Veliku subotu, nakon što je pregledan da nema kod sebe nikakvog upaljača ili šibice, ulazi u Sveti grob. Nakon nekog vremena izlazi iz njega s upaljenom bakljom. Kažu da taj plamen svake godine pali sâm Bog. U obredu sudjeluju i ostale istočne Crkve, posebice armenska, koptska i sirska Crkva. Postoje svjedočanstva da se ovakav obred u bazilici Svetoga groba vršio još u bizantsko doba i potom u križarsko doba, pa sve do naših dana. Povijest i opis obreda Svetoga ognja na hrvatskom je opisao još 1752. godine Jakov Pletikosa u svome putopisu »Putovanje k Jerozolimu«, koje je 2000. godine objavila Gradska knjižnica “Juraj Šižgorić” iz Šibenika. Dopadne li vam ruku ova knjiga, valja imati na pameti da je Pletikosa sve opisivao iz svjetonazora svoga doba, pa i kod prikaza Svetoga ognja nema baš pomirljiv stav prema pravoslavcima, posebice stoga što je u to doba za katolike vrijedila prijetnja izopćenjem iz Crkve, ako bi prisustvovali tome obredu. Mjere sigurnosti oko crkve Svetoga groba jučer su bile posebno jake, a ljudi je bilo toliko da se crkvi nije moglo ni približiti. Odlučio sam stoga da mi je dovoljno što sam jednom već, prije par godina, vidio kako sve to izgleda. Mnogi pravoslavni hodočasnici, naime, u baziliku dođu već u petak poslijepodne, u njoj prespavaju, te čekaju oganj sve do subote poslijepodne. Ne postoji neko točno vrijeme kad bi se oganj trebao zapaliti. Kroz cijelo to vrijeme sa zvonika bazilike odzvanja po jedan zvon velikim zvonom otprilike na svaku minutu. I tako cijeli petak, čitavu noć, sve do dolaska ognja u subotu popodne. Jučer je oganj stigao nešto prije 15 sati. Prizor je tada u crkvi poseban. Dovoljno je tek nekoliko sekundi da se plamen proširi na sve svijeće što ih ljudi drže u rukama, a onda kroz vrata bazilike i van, na trg ispred nje, sve do ljudi po okolnim krovovima. U tom trenutku zazvoni i veliko zvono svoj svečani zvon. Bio sam malo dalje, no ipak se odzvanjanje velikog zvona dobro čulo. Plamen je stigao. Ugodna nedjelja!

- 09:51 - Komentari (9) - Isprintaj - #

subota, 22.04.2006.

Još o Judinu evanđelju

»Judin poljubac«, Jeruzalem, mozaik u bazilici Isusove agonije u Getsemanskom vrtu Shvatio sam jučer da sam zaboravio spomenuti jednu važnu pojedinost o Judinu evanđelju. Naime, kad je to evanđelje nađeno i identificirano, nije nam bila potpuna novost činjenica da postoji neko evanđelje pripisano Judi Iškariotu, koji je predao Isusa. O tome nam već negdje 180. godine svjedoči Irenej, jedan od velikih crkvenih otaca koji je bio biskup u Lyonu, a život je završio mučeničkom smrću. Postoji jedna velika stara kolekcija spisa koja se zove Patrologia graeca. Malo sam je u knjižnici pregledao i evo ovdje knjige iz te kolekcije u kojoj se nalaze Irenejevi spisi. Jedan od njegovih spisa naslovljen je Adversus haereses, to jest »Protiv hereza.« U njemu, u 31. poglavlju, među mnoštvom drugih krivovjerja Irenej spominje i neke koji »izjavljuju da Kajin svoje postojanje dobija od Sile odozgo, te kažu da su i Ezav, Korah, Sodomiti i sve takve osobe međusobno u rodu... Oni izjavljuju da je Juda, izdajica, potanko upućen u te stvari, te da je samo on, znajući istinu kao što je nitko drugi nije znao, izvršio otajstvo izdaje; po njemu je tada sve, kako zemaljsko, tako i nebesko, bačeno u metež. Oni proširuju izmišljenu povijest poput ove, koju nazivaju Evanđelje po Judi.« Vidite ovdje taj tekst u latinskom prijevodu, budući da grčki izvornik u ovom dijelu nije u potpunosti očuvan. Vidite kako Irenej točno spominje i »Judino evanđelje.« Kajinovci su bili posebna skupina među gnosticima, a kao osobitog junaka štovali su, naravno, Kajina, onog koji je ubio svoga brata Abela, negdje na početku Biblije. Za njih se zna da su vjerovali kako je Bog Starog zavjeta nekakav zao bog, zapravo niže božanstvo, različito od onoga koji je poslao Isusa. Stoga su oni kao svoje junake slavili sve starozavjetne likove koji su se usudili usprotiviti tome, po njima, nižem božanstvu, dok su se protivili svim likovima koji su ga u Bibliji štovali. E sad, iako se i ovaj koptski tekst o kojem sam jučer pisao zove »Judino evanđelje«, iako njegov sadržaj podsjeća na ovo o čemu piše Irenej, ipak nitko nije siguran da je to baš prijevod onog grčkog Judinog evanđelja koje Irenej spominje. Dakle, čak ni činjenica da postoji neko evanđelje pripisano Judi nije neka ekskluzivna vijest. To je poznato svim znanstvenicima koji su se bavili pitanjem gnostika ili su proučavali Ireneja. Zanima li vas detaljnije i gnostičko Tomino evanđelje, uvod u njega, još pokoju informaciju o gnosticima i sam tekst preveden na hrvatski možete naći na ovom linku u formatu pdf. Dobra je i zbirka na engleskom što ju je u komentaru na jučerašnji post ponudila i-tratincica. To je internetska biblioteka novozavjetnih apokrifa. Novozavjetni apokrif je bilo koji tekst iz prvih 4-5 stoljeća kršćanstva, koji govori o likovima ili događajima poznatima iz Novog zavjeta, a nije postao dijelom biblijskog kanona. Nisu svi apokrifi bili označeni kao krivovjerni. O gnosticima se dodatno možete informirati ovdje i ovdje, također na engleskom, dok Wikipedijin engleski članak o tome još nije dovršen, a onaj talijanski je prilično sažet. Na hrvatskom se još nitko nije potrudio na Wikipediji ništa napisati o gnosticima, ali zato nešto u osnovnim crtama možete naći na slovenskom. Postoji i hebrejski članak, samo u link, umjesto upitnika, treba dodati na ivritu riječ "gnosis" (nisam to uspio izvesti u blog editoru).

- 08:44 - Komentari (28) - Isprintaj - #

petak, 21.04.2006.

O Judinu evanđelju

Prije tjedan-dva Bridge je u jednom svom postu objavila engleski prijevod Judina evanđelja, što ga je objavio National Geographic, a oko kojeg se zadnjih tjedana podiglo dosta prašine. Tada sam obećao u jednom od svojih komentara da ću tome pitanju posvetiti jedan post. Naime, stari spisi poput ovoga djelomično su mi i struka. Riječ je, dakle, o rukopisu koji datira iz trećeg stoljeća, a dio je većeg kodeksa koji na 66 stranica sadrži još tri druga spisa. Do tog su doba pojedini spisi kolali obično odvojeno, kao zasebni rukopisi smotani u role. Bili su pisani na papirusu, koji se dobijao od istoimene biljke. Možete si misliti koja je to muka bila kad su htjeli naći neko točno određeno mjesto u tekstu, pa su morali odmotavati čitav svitak. Stoga su od drugog stoljeća ljudi počeli pisati na pojedinačnim stranicama, a onda su više različitih spisa uvezivali u kodekse, sličnije današnjim knjigama. Takva će se praksa još više raširiti uporabom pergamene umjesto papirusa. Pergamena je bila izrađena od ovčje ili kozje kože, a za jedan je kodeks, to jest za jednu knjigu, bilo potrebno čitavo jedno stado. Možete si misliti koliko je onda jedna knjiga bila skupa. Bilo je skupo i uvezivanje, pa su često više spisa koji međusobno nemaju baš nikakve veze uvezivali u jedan kodeks. Takva je sudbina zadesila i ovo Judino evanđelje. Naravno, ovo što su znanstvenici imali priliku proučavati nije izvorni tekst. On je napisan negdje krajem 2. stoljeća, a rukopis koji je do nas došao zapravo je koptski prijevod s kraja 3. ili početka 4. stoljeća. Koptski je zapravo egipatski jezik, kasnija verzija jezika koji nam je poznat s hijeroglifa. Nakon razdoblja Aleksandra Velikog taj se jezik počeo zapisivati novim alfabetom prilagođenim iz onog grčkoga, slično kao što će nekoliko stoljeća kasnije biti slučaj i s ćirilicom. Danas se koptski koristi još samo u nekim dijelovima koptske liturgije, poput one što je izvode Kopti u crkvi Svetoga groba u Jeruzalemu. Poznati su nam i mnogi drugi spisi pisani tim jezikom i pismom. Najzastupljeniji su biblijski tekstovi, ali i mnogi prijevodi filozofskih rasprava. Kao što rekoh, izvorno je ovaj tekst s kraja drugog stoljeća, a tada su na istoku bili jako rašireni gnostici, koji su imali i druge svoje spise, poput Tominog evanđelja, na primjer. I to nam je evanđelje sačuvano na koptskom, iako je izvorno bilo pisano grčki. Gnostici su bili vrlo raznorodna skupina ljudi koji su preuzimali čitav niz različitih vjerovanja i mističnih obreda raznih religija, no, koliko nam je danas poznato, njihovo je glavno učenje bilo u tome da oni posjeduju posebnu spoznaju. Na grčkom upravo riječ gnosis znači »spoznaja«. O tome svjedoči, na primjer, i početak Tomina evanđelja. Imam to evanđelje kod sebe, pa vam mogu pokazati i kako taj početak izgleda na koptskom, iako je riječ o modernom prijepisu. Ovdje piše: »Ovo su skrivene riječi što ih je živući Isus izgovorio, a Blizanac Juda Toma zapisao. On je rekao: “Tko god pronađe značenje ovih riječi neće iskusiti smrt”.« Riječ je, dakle, o tipičnom gnostičkom učenju koje je obavijeno tajnom, a samo oni koji posjeduju posebnu spoznaju mogu tu tajnu razotkriti. Drugim riječima, dečki su uvjeravali sve oko sebe da su oni ti koji drže u svojim glavicama sve odgovore na sva pitanja, a svi ostali su raja, od koje oni eventualno mogu ponekoga izabrati i otkriti mu svoje tajne, tako da i on postane dio elite. Tvrdili su da imaju posebnu spoznaju o Isusu i hrpi drugih stvari, iako ranija svjedočanstva o Isusu govore da je bio najbliži upravo najjednostavnijim ljudima, a do društvene kreme baš nije previše držao. Možda ste primijetili da sam koristio uvijek zamjenicu »on« kad sam govorio o tome tko može postati gnostik. Pa, drage dame, za gnostike, barem ove po Tominu evanđelju, vi i niste bile na velikoj cijeni. Evo dijela teksta sa završetkom tog evanđelja. »Šimun Petar im reče: “Neka Marija ode od nas, jer žena nije dostojna života.” Isus kaza: “Gle, ja ću je privući kako bih od nje načinio muškarca, kako bi i ona postala živući muški duh sličan vama. Ja vam kažem: Svaka žena koja postane muškarcem ući će u kraljevstvo nebesko.”« Bila je, tako, ovdje riječ o muškoj šovinističkoj duhovnoj eliti. Ovaj tekst Judinog evanđelja, koji je sada postao jako popularan, tipičan je primjer jednog gnostičkog spisa. Toliko tipičan da imam osjećaj kao da su na njega napisali veliko »ovo smo napravili mi, gnostici«. Hoću reći, ovo nije ni prvi ni zadnji takav spis. Sve je to manje-više već poznato i stoput prežvakano, a sad je zgodno za velike i bombastične naslove. Izvor: National Geographic (jedna od stranica Judina evanđelja) I Judino evanđelje počinje tajnom: »Tajni izvještaj o objavi što ju je Isus izgovorio u razgovoru s Judom Iskariotom kroz tjedan, tri dana prije nego je proslavio Pashu.« Nije li tu očita sličnost? Da je ovaj tekst kasniji u odnosu na evanđelja koja su ušla u Novi zavjet (a ona su sva nastala u prvom stoljeću i za to imamo čvrste dokaze), govori i činjenica da je polemičan prema crkvenoj hijerarhiji, koja je u tom obliku kako je se u Judinu evanđelju spominje mogla postojati tek u drugom stoljeću. Ondje se govori o »svećenicima koji stoje pred oltarom i zazivaju Isusovo ime.« Prikazani su u negativnom svjetlu, a predstavljaju apostole, osim Jude, naravno. Dio gnostičkog naučavanja bilo je neoplatonističko poimanje uskrsnuća, pri kojem tijelo propada, a duša se nakon smrti »oslobađa«, kao iz nekog zatvora. I toga ima u Judinu evanđelju: »Njihova će tijela umrijeti, ali njihove će duše živjeti, i bit će uzete gore.« U prvom stoljeću, dakle u Isusovo doba, svaki bi Židov popljuvao takvo razmišljanje kao nešto grčko, helenističko, pogansko i krivovjerno. Isus je bio Židov. Njegovi su učenici, apostoli, bili Židovi i takvima se osjećali. Juda Iškariot vjerojatno je bio Judejac, Židov iz Jeruzalema ili okolice, i sigurno nije mogao prihvatiti takav način razmišljanja. U židovstvu, kao i općenito u semitskom načinu razmišljanja, nema nikakvog odvajanja duše od tijela. Ljudska je osoba jedna, jedinstvena i cjelovita, duša i tijelo. Jedno bez drugoga ne postoji. Izvor: National Geographic (Subscriptio [=završni naslov u rukopisima] Judina evanđelja na kojem se jasno vide riječi »euangelion« i »Ioudas« Konačno, jedna od bitnih točaka gnostičkoga vjerovanja bila je ta da Isus, kojega su i oni uglavnom smatrali Sinom Božjim, nije umro na križu, nego samo njegova ljudska prilika. Stoga u Judinu evanđelju Isus hvali Judu, jer će ga predati u smrt i tako »žrtvovati čovjeka koji me zaodjeva.« Na kraju, u tekstu je prisutna i kozmogonija, to jest nauk o nastanku i ustrojstvu svemira, koja je sličnija raznim helenističkim mističnim kultovima, nego ičemu u što bi neki Židov ikad mogao povjerovati. Židovskom poimanju prvog stoljeća stran je dualizam kakav se ovdje nazire (iako su ti dijelovi ovog spisa poprilično fragmentarni i nije baš lako pohvatati konce), a osobito bilo kakvo spominjanje nekih zlih božanstava koja su stvorila svijet. U svojim pseudo-intelektualističkim naporima gnostici su toliko toga izmiješali da su već i sami sebi upadali u usta. Osim toga, koliko god se oni međusobno razlikovali, sve ih je povezivala jedna zajednička karakteristika: duboki filozofski i religijski pesimizam. Za njih je svijet bio zao, često djelo zlih božanstava, baš kao što je to slučaj i u Judinu evanđelju, a iz toga se zla može pobjeći samo nekim magijskim znanjem. Pokazat će se s vremenom da je najveći doprinos nalaska ovog teksta pomoć pri boljem poznavanju gnostičkih struja drugog i trećeg stoljeća. Kažem "struja", jer već sada znamo da je bila riječ o izuzetno raznolikim i međusobno kontradiktornim pogledima. Ono što sam vam zapravo htio reći: ovo Judino evanđelje više nam govori o gnosticima i njihovim vjerovanjima u kasnom drugom stoljeću, nego o Isusu, Judi i ostalim apostolima iz prvog stoljeća.

- 08:30 - Komentari (34) - Isprintaj - #

četvrtak, 20.04.2006.

Cvjetnica u slici i filmu

Cvjetnica u Jeruzalemu Cvjetnica prijepodne Cvjetnica popodne Cvjetnica prijepodne Cvjetnica popodne (2) Cvjetnica u filmu Jučer sam vam pokazao dio ugođaja iz bazilike Svetoga groba na Cvjetnicu prijepodne, a danas vas ponovno vraćam do toga istoga dana ali poslijepodne. Istina je da je i tu bilo ne tako lijepih prizora, no nekako smo već i navikli na velike i vidljive mjere sigurnosti. Naravno, tu je i originalni izraelski uzi. Bar mislim da je to uzi, kad sam doma bio u vojsci imao sam nekakav M 70A, ako se to tako zvalo, a puno dalje od toga u poznavanju oružja nisam stigao. Ipak, na Cvjetnicu mi se nekako činilo kao da ljudi nisu primjećivali jako osiguranje i svo to oružje, nego su doista uspjeli slaviti. Skupine iz raznih krajeva svijeta pjevale su razne pjesme o Jeruzalemu, svaka na svom jeziku, i jedna za drugom u procesiji ulazile u grad. Ovdje na Stjepanovim vratima bilo je osobito svečano. Palme i masline posvuda su lelujale. A bilo je tu i svakakvih drugih ljepota. Kako bih vam prenio bar malo radosnoga ugođaja toga dana, koji je prava fešta mladih (ali i onih malo manje mladih godinama, a mladih srcem), stavljam ovdje i ova dva filma. Na prvom upravo prolazi jedna francuska skupina. Ubrzo nakon Francuza slijedila je jedna arapska skupina, koja je pjevala malo na arapskom, a malo na latinskom. I, što je najzgodnije, različitost jezika i melodija nikome nije smetala. Zapravo je dodavala radosnom ozračju dana. A bilo je tu i katolika, ali i Crkava i zajednica proizašlih iz reformacije.

- 08:40 - Komentari (8) - Isprintaj - #

srijeda, 19.04.2006.

Cvjetnica u filmu

- 08:40 - Komentari (10) - Isprintaj - #

utorak, 18.04.2006.

Jučer

- 08:32 - Komentari (14) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 17.04.2006.

Uskrsni dan u Jeruzalemu

Jučer, na sam dan Uskrsa, u bazilici Svetoga groba, pred mjestom Isusova uskrsnuća proslavljena je svečana misa, koju je predvodio katolički patrijarh Jeruzalema. Ponovno je oltar bio postavljen pred sam Isusov grob, a okupilo se mnoštvo ljudi iz čitavoga svijeta. Ipak, nisu ovdje bili samo katolici. Naime, jučer je za pravoslavne i ostale istočne Crkve bila Cvjetnica, pa ako malo bolje pogledamo među one osvjetljene lukove, iza leđa katolicima, vidjet ćemo da i ondje ima ljudi. Dobro se vidi i jedna velika palmina grana. To ondje Grci i ostali pravoslavci imaju svoju liturgiju cvjetnice. Naišao sam i na pokojeg hodočasnika iz Srbije. Po svim se kutovima bazilike moglo naći vjernika koji su tražili mirno utočište. Osim pravoslavnih Grka, koji su predvodili liturgiju za sve ostale pravoslavce, svoju su cvjetnicu slavile i ostale tzv. istočne Crkve, koje su se još davno prije 1054. godine izdvojile iz jedinstvene Crkve. Iza Isusovog groba, kao i uvijek, naveliko su pjevali Kopti, porijeklom Egipćani, a iza onog malog prolaza zdesna nalazi se kapelica Sirske Crkve, pa se i njih prilično dobro čulo. Na svom dijelu galerije iznad Isusovog groba sve su to promatrali Armenci. Očito im je ono što se događalo uokolo bilo toliko zanimljivo, da kad je i počela njihova liturgija, nisu baš svi potrčali do svoga oltara. Budući da pravoslavci, kao i pripadnici ostalih istočnih Crkava, u svojim liturgijama ne mogu koristiti nikakva glazbala, a i upotreba bilo kakvih zvučnika u ovoj je crkvi strogo zabranjena, shvatit ćete kako je katolicima drago što imaju jednu stvar... Orgulje! Ipak, koliko god ovdje bila vidljiva podijeljenost Crkve, ipak se ovdje vidi i njezino jedinstvo. Svi žele biti što bliže Svetom grobu, što bliže mjestu uskrsnuća, kao izvoru iste vjere, koja sjedinjuje sve kršćane. Nema ljepšeg prizora od onog kad u redu za ulazak u sam Isusov grob vidite skupinu pravoslavnih Grka, pa katoličkih Talijana, pa pravoslavnih Rusa, pa katoličkih Poljaka, pa pokojeg Armenca ili Egipćanina, pa opet nešto pravoslavnih Rumunja, pa jedne za drugima katoličke Hrvate i pravoslavne Srbe. Danas, na Uskrsni ponedjeljak, mnogi će hodočastiti do Emausa, gdje su dvojica učenika susreli svoga uskrsloga učitelja, te ga prepoznali u lomljenju kruha. Nažalost, ove godine neću moći poći onamo.

- 08:48 - Komentari (8) - Isprintaj - #

nedjelja, 16.04.2006.

Uskrs u Jeruzalemu

U Jeruzalemu se za Uskrs sve vrti oko bazilike Svetog groba. Nije to ni čudno, jer Isusov je grob mjesto uskrsnuća. Ova se crkva od davnine na grčkom zove Anastasis, što znači jednostavno »Uskrsnuće.« Stoga ponovno ovamo dolazi procesija. Na početku procesije uvijek su franjevci, jer oni se brinu s katoličke strane za ovu Crkvu, skupa s grčkim pravoslavcima i pripadnicima Armenske Crkve. Franjevci u procesiji pođu najprije do biskupova dvora, a onda svi skupa ulicama Jeruzalema stižu do crkve Svetoga groba, do »Uskrsnuća.« Uskrsni obredi Vazmenog bdjenja počinju blagoslovom ognja. Svi se okupljaju na vratima crkve, podno Kalvarije, kako bi prisustvovali tom blagoslovu. Iz ognja se uzima žar i stavlja u kadionicu koja će se koristiti za kađenje tamjanom za vrijeme Vazmenog bdjenja. U svim ostalim dijelovima svijeta ovdje bi se zapalila i velika uskrsna svijeća. No, mjesto uskrsnuća ima i nešto drugačije obrede. Procesija se upućuje pred Isusov grob. Ovdje biskup priprema uskrsnu svijeću, a plamen kojim će se zapaliti iznosi se iz Isusova groba. Simbolika je jasna: plamen, svjetlo, znak uskrsnuća i Krista, izlazi iz samoga mjesta uskrsnuća. Triput se pjeva: »Svjetlo Kristovo«, a narod odgovara: »Bogu hvala.« Za to vrijeme svi pale svoje male svijeće. Svjetlo Kristovo, koje izlazi iz Isusova groba, širi se među sve ljude. Đakon tada pjeva svečani Vazmeni hvalospjev. To je hvalospjev uskrsnoj svijeći, ali i hvalospjev svjetlu. Sve su to simboli za Krista. Nakon toga uslijedit će sedam čitanja iz Starog zavjeta, koja riječju osvjetljuju noć. Ona zapravo govore o »četiri noći« koje se spominju u židovskoj tradiciji kad Židovi slave Pesah. Prva noć je noć koja je vladala na početku svijeta, kad ga je Bog počeo stvarati. Druga noć je ona kad je Abraham mislio da mora žrtvovati svoga sina Izaka, a onda se u blizini stvorio ovan koji ga je zamijenio. Treća noć je ona velika noć u kojoj je Bog izveo Izraela iz Egipta, s Mojsijem na čelu. Konačno, četvrta noć je ona koja će donijeti otkupljenje po dolasku Mesije. Kršćani tu noć danas slave kao već ostvarenu uskrsnućem Isusovim i kao onu koja će se u punini ostvariti na kraju vremena. Nakon toga čita se još jedno čitanje iz Novoga zavjeta, a onda se prvi put nakon četrdeset dana posta svečano pjeva »Aleluja.« I to je hebrejska riječ, a znači: »Hvalite Gospodina.« Potom slijedi pjevanje evanđelja o Isusovu uskrsnuću, s onim dijelom gdje anđeli u Isusovom grobu kažu ženama koje su došle pomazati njegovo tijelo: »Koga tražite? Nije ovdje. Uskrsnuo je!« Eto, ta vjera da je ovaj grob prazan i da time svjedoči za Isusovo uskrsnuće dovela je ovamo i sve ove ljude. Nakon čitanja biskup će blagosloviti vodu, postavljenju uz bok Isusova groba, a svi će se okupljeni prisjetiti svoga krštenja. Po završetku mise svi će se razići i naći ponovno ovdje na dan Uskrsa, kako bi još jednom proslavili ovaj veliki blagdan.

- 07:07 - Komentari (11) - Isprintaj - #

subota, 15.04.2006.

Veliki petak

Znam da je ovaj post malo zakasnio, jer danas je već Velika subota, no nije se loše ni podsjetiti na jučerašnji dan u Jeruzalemu. Središte svih događaja bila je, naravno, ponovno bazilika Svetoga groba, unutar koje se nalazi i Kalvarija. Vrata crkve bila su zatvorena u četvrtak gotovo cijeli dan, a danas do početka obreda. Tko je htio, mogao je ostati u crkvi zatvoren i čitavu noć, ako je želio moliti u Isusovom grobu u kojem je bila, jedino ove noći, pohranjena euharistija. Kad je na Veliki petak do bazilike stigao biskup, vrata su se otvorila, a on je prošao pokraj kamena Isusova pomazanja za ukop, ovdje ispod Kalvarije. Obredi Velikog petka održavaju se na samoj Kalvariji, uz ovaj oltar Isusove smrti na križu. Molitva počinje u potpunoj tišini, dok svatko misli na svoje grijehe i na Isusa koji je ovdje umro kako bi nas od njih oslobodio. Nakon toga ponovno se pjeva izvještaj o Isusovoj muci. Poseban je to doživljaj slušati ovdje na mjestu gdje je ta muka i dovršena. Slijedila je »Sveopća molitva«, u kojoj đakon, slijeva na donjoj slici, pjevajući naviješta za što se želi moliti. Molitva se zove »Sveopća«, jer se iz nje ne želi nikoga isključiti, pa se moli za čitav svijet, za Crkvu, za sve one koji vjeruju u Krista, za one koji vjeruju u jednoga Boga, za Židove, za one koji ne vjeruju, za sve putnike i potrebite, za državne vlasti... Na svaki ovaj đakonov navještaj biskup, ponovno pjevajući, izgovara posebnu molitvu. Nakon toga je slijedilo čašćenje svetoga križa. Dok se u ostatku svijeta časti prikaz Isusovog križa, ovdje se časti komadić drveta za koji nam tradicija kaže da potječe od onog pravog Isusovog križa. Nalazi se u ovom relikvijaru. Svi prisutni došli su poljubiti ovaj križ. To je trajalo prilično dugo, jer je bilo mnoštvo naroda ovdje na Kalvariji. I, ne samo na Kalvariji, nego i podno Kalvarije. Gore desno, na donjoj slici, vidi se kao neki balkon. To je Kalvarija sa svojim kapelama i oltarima. Ondje jedva da se moglo pomaknuti, no bilo je dosta ljudi i ovdje dolje. Svi su se oni trebali popeti na Kalvariju i poljubiti križ. Potom su svi skupa izmolili Oče naš, te je uslijedila pričest. Pričest je dotada čuvana u samom Isusovom grobu, a sada je u procesiji nose na Kalvariju. Na kraju je biskup donio relikviju Isusova križa s Kalvarije u katoličku kapelu uz Sveti grob, kako bi ga se ondje kroz cijeli dan moglo častiti. Na Veliki petak u Jeruzalemu se održava i križni put ulicama grada, no na njemu bude tako velika gužva, da ga ja već godinama izbjegavam, pa ćete mi oprostiti što nemam slika. Svima vam želim sretan Uskrs!

- 08:40 - Komentari (21) - Isprintaj - #

petak, 14.04.2006.

Veliki četvrtak navečer

Kao što sam već jučer napisao, večer na Veliki četvrtak posebno je dojmljiva u Getsemanskom vrtu, ondje gdje je Isus svoju sudbinu predao u ruke Očeve, rekavši: »Oče, ne moja, nego tvoja volja neka bude.« I ja sam krenuo prema bazilici Isusove agonije u Getsemanskom vrtu, koja je bila svečano osvijetljena, a iznad nje se sjajio još uvijek puni mjesec. Tako je to uvijek uz Pesah, a od 325. godine, kada je u Crkvi određen zajednički datum proslave Uskrsa, i taj se blagdan slavi u nedjelju koja pada nakon punog mjeseca koji prati proljetnu ravnodnevnicu, to jest ekvinocij. Crkva je bila ispunjena do zadnjeg milimetra, a u njoj svi koncentrirani na molitvu. Kad je završio onaj zajednički sat molitve, koji je vođen na nekoliko svjetskih jezika, svatko je još imao prilike ostati u osobnoj molitvi, te u tišini prići stijeni za koju nam stara predaja kaže da je Isus na njoj molio i ovdje se znojio krvavim znojem. Meni je bilo lijepo i vani, u vrtu, gdje sam nekako lakše mogao doživjeti ugođaj iz onoga doba. Mogao sam i ja, kroz krošnje maslina, gledati prema gradskim zidinama, prema mjestu gdje je nekoć stajao hram. Isus je sigurno onamo gledao dok je molio.

- 08:30 - Komentari (18) - Isprintaj - #

četvrtak, 13.04.2006.

Veliki četvrtak

Danas imam toliko toga za reći i pokazati, jer se toliko toga u Jeruzalemu događa na Veliki četvrtak. Svjestan sam da moram izabrati i da vam ne mogu prenijeti sve, no bit će još dana nakon Uskrsa, pa ću još moći podsjetiti i vas i sebe na ove dane. Znamo da je nekad davno, kad je Crkva tek dobila slobodu u Rimskom Carstvu, Ćiril Jeruzalemski, koji bio biskup ovog grada, ljudima koji su na Uskrs bili kršteni, naknadno u bazilici Svetoga groba tumačio sva ona slavlja kojima su prisustvovali i u kojima su sudjelovali. Ta su se tumačenja zvala »Mistagoške kateheze«, pa mislim da ću se i ja nakon Uskrsa poslužiti sličnom »mistagogijom«. Evo i nas u bazilici Svetoga groba. I ovdje je, pred samim Isusovim praznim grobom, prisutan biskup, koji na Veliki četvrtak ujutro blagoslivlja ulja koja će kroz cijelu godinu u Crkvi biti korištena za pomazanje budućih krštenika, za krizmu i za bolesničko pomazanje. Pred Isusov grob postavljen je oltar na kojem se slavi misa, kao spomen na Isusovu muku, smrt i uskrsnuće. Nema za to boljeg mjesta od ovoga. Biskup prinosi kruh i vino i izgovara blagoslovnu molitvu sličnu onoj koja se izgovara na židovskoj Pashalnoj večeri: »Blagoslovljen si, Gospodine, Bože svega svijeta. Od tvoje darežljivosti primismo kruh što ti ga prinosimo... Postat će nam kruhom života... Od tvoje darežljivosti primismo vino što ti ga prinosimo... Postat će nam piće duhovno.« Poslijepodne svi kreću prema Dvorani Posljednje večere. Još je davno sveti Jeronim pisao o tome kako se kršćani, nakon obreda u crkvi Svetog groba, idu pomoliti u ovoj Dvorani »na katu«, kako to opisuje izvještaj iz Biblije, gdje je Isus proslavio svoju Posljednju večeru i na njoj ustanovio euharistiju, koju mi češće nazivamo misom. Na gornjoj se slici vide ona dva mala prozora s trostrukim lukom iznad njih, a lijevo od njih, na katu, ostatak jednog stupa. To je ostatak nekadašnje ogromne bizantske bazilike unutar koje je bila i Dvorana posljednje večere. Srušili su je Perzijanci 614. godine. Ponovno su ovdje izgradili crkvu križari, no i ona je srušena, a na ostacima su franjevci u 14. stoljeću uredili svoju kapelu. Ulazimo, dakle, svi u ovu »gornju prostoriju«, gdje je Isus blagovao sa svojim učenicima. Naravno, njezin današnji izgled ni po čemu na podsjeća na prostoriju iz Isusova doba, no to je ipak ono isto mjesto i onaj isti kat, pa kršćani s pravom ovamo dolaze moliti. Dvorana je svakog Velikog četvrtka prepuna takvih revnih molitelja. Franjevce su odavde u prvoj polovici 16. stoljeća otjerali Turci, pa i ova kapela od toga doba više ne služi za slavljenje mise. Ipak, franjevce su u svojim prostorima prihvatili pripadnici Armenske Crkve, pa stoga svakog Velikog četvrtka ova Manja braća idu zahvaliti Armencima na njihovoj pomoći i podršci. I tako već četiri stoljeća. Franjevce, naravno, slijedi i mnoštvo naroda, jer se ondje mogu pomoliti u armenskoj katedrali svetog Jakova, toj zanimljivoj crkvi pokrivenoj tepisima i osvijetljenoj samo sjajem uljnih svjetiljki, koje bacaju svoje zrake na zidove ukrašene plavo obojenim keramičkim pločicama. Armenci su pritom, poput ove dvojice, uvijek izrazito gostoljubivi. U ovoj se katedrali časti uspomena na mučeništvo apostola Jakova, onog istog čije se tijelo danas nalazi u Španjolskoj, u Santiago de Compostela. Armenci pokazuju ovo mjesto kao mjesto Jakovljeve smrti. Događaji Velikog četvrtka u Jeruzalemu završavaju se, naravno, navečer u Getsemanskom vrtu. Bazilika, koja se nalazi unutar samoga vrta, napuni se ljudi sa svih strana svijeta. Ovdje se oni žele spomenuti Isusove smrtne borbe, njegove agonije, u kojoj je, znajući što ga čeka u petak, predao sav svoj život u ruke i volju Očevu. Svjedoci tome bile su samo masline. Dok je on ovdje molio, pogleda zasigurno upravljena gore, prema Hramu koji se nalazio iza Zlatnih vrata, učenici su pozaspali. Baš zato večeras kršćani u Jeruzalemu žele probdjeti neko vrijeme skupa ovdje u Getsemaniju.

- 19:34 - Komentari (9) - Isprintaj - #

Pesah

Sinoć su Židovi širom svijeta započeli sa slavljem blagdana koji se hebrejski naziva Pesah, a hrvatski bismo rekli Pasha. Večer kojom počinje ovaj blagdan osobito je svečana. Nakon službe u sinagogi, obitelji se okupljaju za stolom i tada zapravo počinje pravi obred - pashalni »seder«. Pashalna večera ima svoj točno određeni tijek, pa u tu svrhu koriste i knjižice s opisom kako ta večera mora teći. Opis pashalne večere naziva se Haggada šel Pesah. U našim je krajevima osobito poznata stara »Sarajevska Haggada«. Evo ovdje nekoliko stranica jedne takve Haggade s početka 15. stoljeća, koja je nastala negdje u Njemačkoj. Na ovoj je stranici ispisan blagoslov nad plodovima zemlje. Blagoslov glasi: »Blagoslovljen si, Gospodine Bože naš, Kralju svega svijeta, koji si stvorio plodove zemlje.« Slični blagoslovi izgovaraju se i nad čašom vina. Jedan od zanimljivijih trenutaka Pashalne večere svakako je onaj kada najmlađi član obitelji postavlja pitanja: »Po čemu je ova noć drugačija od svih ostalih noći?« Nato otac obitelji odgovara: »Bili smo robovi faraonovi u Egiptu, ali Gospodin naš Bog izveo nas je odande snažnom rukom i ispruženom mišicom. I da Sveti, blagoslovljen budi, nije izveo naše očeve iz Egipta, i mi bismo i naša djeca i djeca naše djece još uvijek bili robovi faraonovi u Egiptu...« To je razlog da se slavi Boga, pa se kasnije tijekom večere izgovara i tekst s donje slike. »Stoga je naša dužnost zhvaljivati, hvaliti, pohvaljivati, slaviti, uzvisivati, častiti, blagoslivljati... Onoga koji je sva ova čudesa učinio za naše očeve i za nas. On nas je izveo iz ropstva na slobodu, iz žalosti u radost, iz žalovanja u proslavu, iz tame na veliko svjetlo, i iz sužanjstva u spasenje. Stoga zapjevajmo pred Njim novu pjesmu, Aleluja!« Večera se nastavlja do kasno u noć. Siguran sam da ćete još bolje prikaze naći kod Feby i Boruta. Danas je i Veliki četvrtak, kada se spominjemo Isusove posljednje večere, koja je također bila Pashalna večera, proslava Pesaha, pa je lijepo upoznati i izvorne židovske običaje na ovaj dan. Toliko je toga prešlo u ono što mi danas nazivamo misom. Već i onaj blagoslov s početka ovog posta gotovo doslovno izgovara svećenik kad prinosi kruh i vino.

- 08:07 - Komentari (11) - Isprintaj - #

srijeda, 12.04.2006.

Velika srijeda

Cvjetnica u Jeruzalemu Veliki utorak Nakon pjevanja Muke na Cvjetnicu u bazilici Svetog groba i na Veliki utorak u crkvi Isusova bičevanja, danas je u Jeruzalemu Muka pjevana u bazilici Isusove agonije u Getsemanskom vrtu. To je velika crkva izgrađena na temeljima ranije križarske i bizantske crkve. U središtu, ispred oltara, nalazi se veliki kamen na kojem je Isus, prema drevnoj predaji, molio nakon Posljednje večere. Ponovno su ovdje bila i trojica pjevača. Ovog puta, Maltežanin, Čileanac i Francuz. Ovdje je zgodno spomenuti odakle dolaze i stoga što se ova crkva zna nazivati i Crkvom narodâ. Taj je naziv dobila jer je građena nakon Prvog svjetskog rata, a u financiranju njezine izgradnje sudjelovali su zajedno narodi s katoličkom većinom koji su dotada bili međusobno zaraćeni. Na neki način, to je crkva pomirenja. Iza oltara vidi se veliki mozaik koji prikazuje Isusa u molitvi. Nakon pjevanja Muke nastavljena je misa, a predvodio ju je svećenik porijeklom Španjolac. U ovu će se baziliku na Veliki četvrtak navečer vratiti svi kršćani koji se tada zateknu u Jeruzalemu, kako bi sat vremena probdjeli u molitvi. Crkva se tada napuni do zadnjeg milimetra, a molitva je organizirana naizmjenično na svim velikim svjetskim jezicima.

- 15:30 - Komentari (9) - Isprintaj - #

Cvjetnica popodne (2)

Cvjetnica u Jeruzalemu Cvjetnica popodne Cvjetnica prijepodne Već sam vam bio pokazao nešto ugođaja s one velike procesije koja je na Cvjetnicu popodne krenula s Maslinske gore, a završila unutar zidina Jeruzalema. Zadnji ste put mogli vidjeti slike s vrha Maslinske gore, a sada ćemo krenuti dalje. Procesija se polako spuštala prema Getsemanskom vrtu, a ja sam je u međuvremenu biciklom zaobišao i drugom se cestom spustio, kako bih je ovdje dočekao. Ubrzo su se i tu pojavile zastave s čela procesije. I ovamo su dojahali policajci. U isto vrijeme, unutar zidina grada, polako se pripremalo za ulazak procesije. U grad će ući na Stjepanova ili Lavlja vrata, o kojima sam svojevremeno pisao. Pripremanje se sastojalo i u ubrzanom postavljanju štandova s brzom hranom. Odmah su se tu stvorili i rashlađeni sokovi. Kako bi se brza hrana imali s čime pojesti, ubrzo je stigao i kruh. To ja zovem organizacijom. Nakon nekog vremena zastave procesije pojavile su se i na Stjepanovim vratima. Nakon zastava stigli su i skauti. Jedino se ponekad pitam jesu li to više izviđači ili neka vrsta mažoretkinja. Bio je tu i jedan raspjevani svećenik... ...i jedna raspljeskana skupina mladih. Bilo je i transparenata. Na ovome piše: »Hoćemo mir! Isus je mir!« Tu su, naravno, i palme. Među skupinama iz čitavoga svijeta našla se i ova iz Slovenije. I to još nije sve.

- 08:30 - Komentari (6) - Isprintaj - #

utorak, 11.04.2006.

Veliki utorak

Cvjetnica u Jeruzalemu Cvjetnica popodne Cvjetnica prijepodne Kao što sam već bio najavio, u Jeruzalemu, koji je mjesto Isusove muke, smrti i uskrsnuća, evanđelje o njegovoj muci ne pjeva se samo dvaput, kao što je to slučaj drugdje po svijetu, to jest na Cvjetnicu i Veliki petak, nego četiri puta. To je i logično, zbog posebnosti ovoga mjesta, ali i zbog toga što u Novom zavjetu nalazimo četiri evanđelja, pa tako svako od njih dođe na red. Na Cvjetnicu se Muka pjeva u bazilici Svetoga groba, pred samim Isusovim grobom, a na Veliki petak u istoj bazilici samo, naravno, na Kalvariji. Na Veliki utorak pjeva se na prvoj postaji križnoga puta, na početku slavne ulice Via Dolorosa, a na Veliku srijedu u bazilici u Getsemaniju. Evo nas, dakle, danas na početku križnog puta, a svećenici upravo u procesiji ulaze u crkvu. Ova crkva nije baš jako velika, pa nema za sve u njoj mjesta, a neki i vole svježi jutarnji zrak. Uđimo i mi u crkvu i osluhnimo pjevanje Muke. Veliki vitraj iza oltara pokazuje nam da je crkva posvećena uspomeni na Isusovo bičevanje. Na ovom je mjestu u prvom stoljeću bila tvrđava Antonija iz koje su rimski vojnici mogli lako kontrolirati područje židovskoga hrama. Ovdje je, vjerojatno, za blagdana bio i Poncije Pilat, pa već stoljećima odavde kreće i križni put ulicama Jeruzalema. Osobita je čar crkvenih slavlja u Jeruzalemu u tome što su međunarodna. Pogledajte samo ovu trojicu svećenika koji pjevaju Muku. Lijevo je Nijemac, u sredini Bask, a desno Maltežanin. Pjevaju na latinskom. Bilo bi nezgodno da svaki od njih počne na vlastitom jeziku. Vjernici vole ove obrede iz još jednog razloga. Znaju, naime, da nakon svega slijedi bogata zakuska u franjevačkom samostanu kojemu ova crkva i pripada.

- 08:32 - Komentari (14) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 10.04.2006.

Cvjetnica prijepodne

Cvjetnica u Jeruzalemu Cvjetnica popodne Jučer ujutro pokazao sam vam već nešto slika s jutarnje procesije i mise na Cvjetnicu u crkvi Svetoga groba u Jeruzalemu. Pripovijedanje sam prekinuo u trenutku dok je procesija obilazila oko male kapele u kojoj se nalazi sam Isusov grob. To je poseban doživljaj za svakoga tko se jučer našao u bazilici. Toliko razigranih palminih grana pod kupolom mjesta Isusova uskrsnuća. Zapravo Isusov svečani ulazak u Jeruzalem, na početku Velikog tjedna, već navješćuje njegovu slavu nakon uskrsnuća. Stoga ova procesija svoj treći krug oko Isusovog groba proširuje i zapućuje se prema Kalvariji, koja se nalazi unutar ove iste bazilike. Evo ovdje pogleda na procesiju s mjesta Isusova razapinjanja i Isusove smrti. Prolazak ovuda kao da želi reći da nije sve završeno njegovom smrću, kao da se želi i vidljivo povezati ono što se čini toliko različito i nepomirljivo, a zapravo je nerazdvojno: Isusovu muku, smrt i uskrsnuće. Od Kalvarije uvijek se vraćamo znaku pobjede, Isusovu praznom grobu. I palme su znak pobjede. Kasnije će postati znakom kršćanskih mučenika, koji su bili ubijeni, ali su svojom vjerom pobijedili. Svatko je jučer htio imati blagoslovljenu palmu u ruci, pa i ovaj pratitelj procesije, kawas, u tradicionalnoj janjičarskoj nošnji, ostatku turskih vremena. Nakon procesije započela je i sama misa, uz svečano pjevanje izvještaja o Isusovoj muci. Dok se u ostatku svijeta ovi izvještaji pjevaju samo na Cvjetnicu i na Veliki petak, ovdje u Jeruzalemu pjevaju se još dva puta u Velikom tjednu, na Veliki utorak i Veliku srijedu. U utorak će se pjevati na prvoj postaji križnog puta, u crkvi Isusova bičevanja, a u srijedu u getsemanskoj bazilici Isusove smrtne borbe. Vjerojatno ću vas i o tome izvijestiti. Dugujem vam još slika s poslijepodnevne velike procesije s Maslinske gore, kao i dva kratka filma s ove procesije u bazilici Svetoga groba. Nastavak: Veliki utorak

- 08:30 - Komentari (14) - Isprintaj - #

nedjelja, 09.04.2006.

Cvjetnica popodne

Cvjetnica u Jeruzalemu Nakon mise i procesije na Cvjetnicu, koja se svake godine u Jeruzalemu održava u jutarnjim satima u bazilici Svetoga groba, o čemu sam nešto napisao jutros, svi se pokupe doma na ručak, a onda slijedi velika procesija koja kreće s onu stranu Maslinske gore, a završava unutar Jeruzalema. Ova procesija počinje negdje iza dva popodne. To je ujedno i nešto najdojmljivije što se u Jeruzalemu, s kršćanske točke gledišta, može doživjeti. Ove sam godine, odlučio procesiju pratiti s bicikla. Htio sam, naime, imati fotografije s različitih mjesta za vrijeme procesije, a to pješice nikako nisam mogao postići. Stavio sam dakle kacigu na glavu, uzeo bicikl, pa na brdo. Procesija kreće iz male crkve u Betfagi, malom mjestu preko Maslinske gore, koje označuje mjesto gdje je, prema tradiciji, Isus uzjahao magarca na kojem će ući u Jeruzalem. Odatle će se penjati ovom cestom, do vrha Maslinske gore. Na vrhu brda, između mjesta Isusova uzašašća i crkve Očenaša, čiji se zvonik vidi u pozadini, čekao je već lijepi broj onih kojima se nije dalo spuštati do Betfage, pa ponovno penjati do vrha. Osim ovih zainteresiranih, bilo je i onih koje ova procesija nije pretjerano zanimala. Oni će svoju Cvjetnicu proslaviti sljedeći tjedan. Riječ je o grčkim pravoslavnim monasima. S druge strane, anglikanski se biskup odlučio u ovoj proslavi pridružiti katolicima. Bilo je ovdje, naravno, i onih koji su se morali tu naći po dužnosti. Evo policajca i njegova psa. Bilo je i policajaca bez pasa. U pozadini se nazire Jeruzalem do kojega nam se valja spustiti. Policajaca je bilo i s konjima i s motorima. No, čini mi se da su ovdje svi oni bili više neka vrsta atrakcije, nego zbog stvarne potrebe. Valja priznati, ipak, da ova procesija privlači tisuće ljudi iz cijeloga svijeta, pa se nikad ne zna što se može dogoditi. Policajci na konjima ujedno su i znak da se procesija iz Betfage približila vrhu Maslinske gore. I, doista, ubrzo smo ugledali prve zastave. To su zastave različitih katoličkih, ali i drugih kršćanskih, župa, redova, organizacija, skauta i tko zna čega sve još. Uz skautske zastave idu i skauti. Ali i skautice. U cijelom tome slavlju neki su imali privilegij sjedala s boljim pogledom. Pokazao sam vam tek dio ugođaja, a čitava ova proslava zavrjeđuje da joj se još vratim kroz sljedeće dane. Još ću vam pisati i o jutrošnjoj procesiji u crkvi Svetog groba, ali i o ovoj velikoj procesiji ulaska u Sveti grad. Nastavak: Cvjetnica prijepodne

- 18:28 - Komentari (2) - Isprintaj - #

Cvjetnica u Jeruzalemu

Kao što vjerojatno i pretpostavljate, u Jeruzalemu je među kršćanima osobito svečano oko uskršnjih blagdana. Danas je Cvjetnica ili Nedjelja muke Gospodnje, pa sam se i ja zaputio do crkve Svetoga groba, gdje je jutros bio blagoslov palminih i maslinovih grančica, a potom i misa na kojoj je pjevana Muka. Danas se na taj način svečano spominje Isusova ulaska u Jeruzalem, kad mu je narod klicao: »Blagoslovljen koji dolazi u ime Gospodnje!« U crkvi je već bio okupljen narod kad je stigao i jeruzalemski katolički biskup. Evo ga kako prolazi ispred kapelice u kojoj je Isusov grob, mjesto uskrsnuća. Na početak obreda čekao je i ovaj procesionalni križ, i on ukrašen maslinovim grančicama. Misa će se održati ispred samog Isusovog groba, na mjestu koje su stari nazivali »pupkom svijeta«, središtem iz kojega čitav svijet crpi život. Neki su se oboružali lijepo pletenim palminim grančicama. Većina je, međutim, svoje grančice preuzela od biskupa. On ih je blagoslovio na Isusovom grobu, a onda podijelio, najprije svećenicima... ...a onda i svom narodu. Na gornjoj slici sasvim dobro vidite kako izgleda kapela u kojoj je Isusov grob. Pred njoj se slavi katolička misa, a u isto vrijeme s njezine stražnje strane biskup i svećenici Koptske Crkve služe svoju liturgiju. Njima će Cvjetnica biti sljedeće nedjelje. Ne treba niti spominjati da i jedni i drugi pjevaju. Istovremeno. U međuvremenu su s katoličke strane bile podijeljene sve palmine i maslinove grančice, pa je i procesija mogla početi. Procesija obilazi tri puta oko Isusovog groba. Za to se vrijeme pjeva, sviraju orgulje, a svi mašu svojim granama. Budući da katolička procesija prolazi oko Isusovog groba, Kopti su na petnaestak minuta prekinuli svoju liturgiju, kako bi propustili katoličku procesiju. I tako je to svake godine. Nastavak: Cvjetnica popodne

- 10:33 - Komentari (11) - Isprintaj - #

subota, 08.04.2006.

Masada, zadnji pogled

Uspon na Masadu Masada, terme Masada, Sjeverna palača Masada, savršena utvrda Masada, pad Masada, nakon pada Masada, Zapadna palača Masada, pogled odozgo Sunce se polako približavalo svome zapadu, a mi smo se morali spustiti s Masade, onim istim putem kojim smo se i popeli. Gore smo ostavili domaćine, tristanove čvorke (Onychognathus tristramii), koji su nas cijelo vrijeme imali na oku, malo na lijevom oku, pa malo na desnom oku, da ne bi bilo zabune. Ova ptica iz porodice čvoraka ne živi u našim krajevima. Može je se vidjeti samo na Sinajskom poluotoku, u Izraelu, Jordanu i Arabiji. Naseljava stjenovite planine, a u Jemenu se može naći sve do 3200 m nadmorske visine, dok u Izraelu živi i ispod razine Sredozemnog mora. Voli spilje, usjeke i grebene. Hrani se datuljama i raznim bobicama, a zna se upustiti i u krađu grožđa u naseljenim mjestima. Ovdje je tim čvorcima zapravo sasvim lijepo i uopće nisu ugrožena vrsta. Čak im u Izraelu broj i raste. Uz ovaj pogled prema sjeveru, spustili smo se podno Masade, do parkirališta gdje nas je čekao autobus. Odavde se kroz palme nazire brdo na kojem je izgrađena Masada, a sada se gubi u sjeni sunca koje za njom zalazi. Na tamnoj se podlozi neba dobro ocrtavaju obrisi trokatne Sjeverne palače. No, razgledanju je došao kraj. Krećemo putem za Jeruzalem.

- 08:32 - Komentari (12) - Isprintaj - #

petak, 07.04.2006.

Masada, pogled odozgo

Uspon na Masadu Masada, terme Masada, Sjeverna palača Masada, savršena utvrda Masada, pad Masada, nakon pada Masada, Zapadna palača Na kraju našeg obilaska Masade stigli smo i do najjužnijeg dijela brda na kojem je izgrađena tvrđava. Odavde se stijena strovaljuje daleko u dubinu, a od čitavog prizora čovjeku zastane dah. Zanimiljivo je kako priroda može biti lijepa i u pustinji, i bez zelenja, i bez vode. Dolje, na dnu ove duboke provalije, prolazi wadi, suho korito koje se napuni vodom za jačih kiša, poput one od prošle nedjelje. Vode na koncu završavaju u Mrtvom moru. Dobro se vidi suho korito kako vijuga kroz dolinu, nakon što je urezalo duboke usjeke kroz stijenje Judejske pustinje. Doista, pogledamo li prema zapadu, vidjet ćemo pustinjska prostranstva bez kraja. Ne možemo napustiti Masadu, a da se još jednom ne spomenemo onog slavnog i tragičnog događaja iz 73. godine, kad su židovski ustanici branili ovu utvrdu od deseterostruko brojnijih Rimljana, što su upravo u ovim dolinama uokolo izgradili svoje vojne logore i zid kojim su opasali sav prostor, da nitko ne može ući ni izaći. Povjesničar iz 1. stoljeća, Josip Flavije, piše da je zapovjednik Masade, Elazar Ben-Jair, uoči pada utvrde, ovako govorio svojim sunarodnjacima: »Odavno smo, predragi moji, odlučili da nećemo kao svoje gospodare priznavati ni Rimljane niti ikoga drugoga, već samo Boga, jer samo on je istinski i pravedan Gospodar ljudi. Evo, sad je stigao čas: gledajmo da se ne zavijemo sramotom, mi koji se prije nismo podložili nikakvome ropstvu, što nije bilo moguće bez mnogih opasnosti. Sada bismo, skupa s ropstvom, upali i u najgore kazne, ako bismo živi pali u ruke Rimljanima. Bili smo, doista, prvi koji smo se pobunili, a posljednji smo koji će položiti oružje. Vjerujem ipak da je milost darovana od Boga da možemo umrijeti časno i u slobodi. To nije bilo moguće drugima koji su neočekivano pobijeđeni. Za nas je, međutim, sigurno da ćemo sutra pasti u neprijateljske ruke, te možemo slobodno izabrati da umremo časnom smrću s osobama koje su nam najdraže. To ne mogu spriječiti ni neprijatelji, koji bi nas pod svaku cijenu htjeli uhvatiti žive, niti mi možemo pobijediti ih u bitci.... Neka naše žene umru bez da upoznaju sramotu, a naša djeca bez da upoznaju ropstvo. No, prvo ognjem uništimo kako svoja imanja, tako i utvrdu. Rimljani se neće dobro osjećati, to dobro znam, kad ne mognu postati našim vlasnicima i kad vide kako njihov plijen odlazi u dim. Ostavimo samo nešto hrane, kako bi se vidjelo, da nismo izabrali smrt zbog gladi, već jer nam je draže bilo umrijeti nego živjeti u ropstvu. Tako ćemo ostati vjerni odluci što smo je od početka donijeli.« »Jadni su mladi koji će zbog snage svoga tijela izdržati mnoga zlostavljana, jadni su starci čija dob neće moći izdržati te nevolje! Tko bi želio vidjeti svoju ženu kako je silom odvlače ili čuti glas svoga sina kako zaziva oca, dok su mu ruke stegnute lancima? No, dok su te ruke slobodne i dok stežu mač kojim mogu udarati, neka nam učine velikodušnu uslugu; umrimo dok nas neprijatelji još nisu pretvorili u roblje, te se kao slobodni, skupa sa ženama i djecom, oprostimo od života!« Rimljani su, ušavši u tvrđavu, našli samo beživotna tijela. Masada je pala, no želja za slobodom nastavila je živjeti. Nastavak: Masada, zadnji pogled

- 08:25 - Komentari (11) - Isprintaj - #

četvrtak, 06.04.2006.

Masada, Zapadna palača

Uspon na Masadu Masada, terme Masada, Sjeverna palača Masada, savršena utvrda Masada, pad Masada, nakon pada Obišli smo već dobar dio Masade, no nedostaje nam još jedna palača Heroda Velikog. Od male bizantske crkve (označena unutar kružnice), krećemo prema Zapadnoj palači (unutar elipse). To znači još jedno putovanje kroz vrijeme; vraćamo se nekih 6-7 stoljeća unazad. U drugoj polovici 1. stoljeća pr. Kr. ovo je bila zapravo prva građevina što ju je na Masadi dao podići Herod Veliki i starija je od Sjeverne palače koju smo već obišli. Uđimo, dakle, na glavna vrata. Odmah nakon ovog ulaza u palaču nalazile su se velike prostorije namijenjene za ceremoniju, za primanje posjetitelja i podložnika. Iz tih se prostorija ulazilo u stambene prostore kraljevske obitelji. Ovdje se i danas mogu vidjeti lijepi podni mozaici. Stubište vodi do jedne od vodenih cisterni, kakvih pod ovom palačom ima na sve strane. Mozaik vrijedi i izbliza pogledati. U susjednoj se prostoriji vidi da je voda doista imala posebnu ulogu u životu ove palače. Preko puta nalazi se veća soba, možda neka vrsta dnevnog boravka, s mozaikom koji je sigurno među ljepšima na Masadi, no nažalost nije u cijelosti očuvan. Nije mi poznato kako je oštećen ovaj mozaik, no zna se da su beduini posebno opasni za mozaike i arheolozi nastoje sve mozaike od njih sakriti. Čim se neki otkrije, fotografira ga se, a potom se zatrpa pijeskom. Beduini vjeruju da se ispod mozaika nalazi blago, pa, čim neki ugledaju, zabodu motiku usred najljepše slike. Naravno, pod mozaikom nema ničega. Prolazeći kroz Zapadnu palaču nailazimo stalno na nove cisterne s pristupnim stepenicama. A ovo je valjda bila nekakva kupaonica. Napustivši Zapadnu palaču krećemo u smjeru istoka, kako to pokazuje ravna strelica na gornjoj maketi. Ondje se može obići ogromna cisterna za vodu. Uvijek se nekako vraćamo vodi, no ne smijemo zaboraviti da smo usred pustinje, pa imati vodu znači imati život. U cisternu se, kao što vidite, može i ući. Nastavak: Masada, pogled odozgo

- 08:35 - Komentari (8) - Isprintaj - #

srijeda, 05.04.2006.

Masada, nakon pada

Uspon na Masadu Masada, terme Masada, Sjeverna palača Masada, savršena utvrda Masada, pad Govoreći o padu Masade u ruke Rimljana, zaustavili smo se uz dio utvrde gdje su osvajači uspjeli probiti obrambeni zid i ući u unutrašnjost tvrđave. Rimski su vojnici duže ostali na ovom mjestu, jer su odatle mogli dobro kontrolirati put koji je prolazio između ovog brda i Mrtvog mora, te spajao sjever s jugom. Iz toga su razdoblja ostali i neki tragovi. Upravo ovdje, u blizini mjesta prodora u grad, nalazi se Golubinjačka kula. Uz nutarnje zidove ove kule smještena je čudna konstrukcija s malim udubinama. Te su udubine služile za uzgoj golubova, koje su Rimljani koristili, kako za hranu, tako i za slanje pošte, kao pismonoše. Poznato je, osim toga, da su Rimljani za prehranu koristili i svinje, budući da su na obližnjem groblju nađeni i ostaci ovih životinja. Ta pojedinost omogućila je arheolozima i da precizno datiraju pojedine slojeve, budući da u prethodnom razdoblju, dok su na Masadi živjeli Židovi, zasigurno nije bilo svinje kao nečiste životinje. Rimsko osvajanje Masade označilo je početak razdoblja mira koje je trajalo oko 60 godina, sve do Drugog židovskog ustanka. Mi ćemo se sada uputiti malo dalje, kako to pokazuje i strelica na prvoj slici, ali mnogo dalje u vremenu. Preskočit ćemo nekoliko stoljeća, te se naći u bizantskom razdoblju, između 5. i 7. stoljeća. Tada su se na Masadi nastanili kršćanski monasi, koji su ovdje našli mirno i samotno utočište. Već sam bio rekao da je jedan dio toga samostana bio u prostorima nekadašnje Sjeverne palače, no monasi su živjeli u malim kućicama i spiljama raštrkanim po čitavoj površini nekadašnje utvrde. Ovdje, bliže središtu brda, nalaze se ruševine male crkve iz toga doba, čiji je pod bio ukrašen mozaikom. Jedan od spisa s početka 7. stoljeća navodi: »U blizini Mrtvog mora nalazi se brdo Marda [iskrivljeno za “Masada”]. Na tom brdu žive pustinjaci koji imaju povrtnjake šest milja dalje, uz morsku obalu... Kad god pustinjacima zatreba nešto iz povrtnjaka, oni upregnu magarca te mu kažu: “Pođi do povrtnjaka i donesi nam povrća...” On ode dolje, sasvim sam, do vrtlara. Svakoga se dana može vidjeti toga magarca kako se sam penje i sam silazi, te služi monasima.« Koliko u toj priči ima istine, nije nam poznato. Ostaci ove crkvice svjedoče nam samo da je bilo monaha, a okolne nam nastambe svjedoče i da su živjeli jednostavno i siromašno. Pa ni sama ova crkva očito nije bila bogato opremljena. Nastavak: Masada, Zapadna palača

- 08:30 - Komentari (9) - Isprintaj - #

utorak, 04.04.2006.

Masada, pad

En Gedi i Masada En Gedi i Masada (uvodno) Uspon na Masadu Masada, terme Masada, Sjeverna palača Masada, savršena utvrda Prošli smo na Masadi kroz veličanstvenu Herodovu Sjevernu palaču (1), vidjeli smo sistem vodovoda s Vodenim vratima (2), obišli smo sinagogu iz razdoblja kad su ovdje bili zeloti (3). Govoreći o zelotima, počeo sam govoriti i o Prvom židovskom ustanku protiv Rimljana. Upravo događajima vezanim uz taj ustanak Masada zahvaljuje svoju slavu. Jeruzalem je pao 70. godine, a na Masadu su se povukli posljednji ustanici i brojno stanovništvo koje je, kako smo vidjeli, Herodove prostorije prilagođavalo svojim potrebama. Tri godine kasnije, krajem 72. godine, Rimljani su predvođeni Flavijem Silvom počeli s osvajanjem ove utvrde. Budući da je Masadu bilo gotovo nemoguće silom osvojiti, rimska je taktika bila držati utvrdu u okruženju, kako bi prisilili branitelje na predaju. Sveukupno je u Masadi bilo oko 1000 osoba, uključujući muškarce, žene i djecu, dok je rimskih vojnika bilo oko 10000. Rimljani su podno Masade izgradili čitav sustav vojnih logora i kamenih zidova, kojima je utvrda bila sasvim okružena, te bilo kakav bijeg ili proboj unutar tvrđave nije bio moguć. Glavni rimski stožer nalazio se u logoru sa sjeverozapadne strane Masade, podno Vodenih vrata. Njegovi su ostaci vidljivi i danas. Židovski su branitelji sigurno puni strepnje gledali u dolinu. Nakon višemjesečne opsade Rimljani su počeli graditi zemljani nasip sa zapadne strane Masade. I on se danas sasvim dobro vidi. Turisti se mogu i ovuda popeti do utvrde. Ovdje vidimo prostor gdje su bila Vodena vrata i rimski nasip koji se izdiže iz doline. Kad su se dovoljno približili zidinama utvrde Rimljani su mogli početi koristiti i svoje vojne naprave. Od toga su ostale i kamene kugle koje su nemilosrdno padale po zidinama i unutarnjim zgradama. Na kraju su osvajači uspjeli probiti zid utvrde, te ući u Masadu. Pred nama je upravo mjesto na kojem ni danas nema zidina (4). Branitelji su u međuvremenu bili izgradili i nutarnji obrambeni zid od drveta i blata. Rimljani su ga zapalili i time doveli zelote u bezizglednu situaciju. Josip Flavije nam, na pomalo romansirani način, opisuje zadnje trenutke života branitelja. On kaže da tada zapovjednik Masade, Elazar Ben-Jair, izriče dugački govor, nakon kojega zajednički odlučuju da neće živi pasti u ruke neprijatelja, te izabiru kolektivno samoubojstvo, a kocka je trebala odlučiti kojim će redom to biti učinjeno. Na kraju, Rimljani, očekujući tešku borbu, nailaze na beživotna tijela branitelja. Josip Flavije kaže: »Kad su se našli pred ispruženim tjelesima, ono što su osjećali nije bila radost zbog pokoravanja neprijatelja, nego divljenje zbog prezira smrti po kojem je toliko mnoštvo izabralo ovakav kraj.« To se dogodilo 15. nisana po židovskom kalendaru, to jest prvog dana blagdana Pesaha ili Pashe. Bila je godina 73. Rimljani su naišli ovdje na mnoge ostatke spisa, posuđa i sličnih predmeta, koje su smjestili u jednu od prostorija uz zidine (5). Ovdje su nađeni dijelovi biblijskih spisa, tekstovi zelota, razni papirusi i krhotine keramike s natpisima, kovanice srebrnih šekela, sandale, kao i jedan židovski molitveni šal, talit. Danas zidine više ne služe obrani, a Masada je poprimila simbolično značenje za Državu Izrael. Nastavak: Masada, nakon pada

- 08:29 - Komentari (15) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 03.04.2006.

Masada, savršena utvrda

En Gedi i Masada En Gedi i Masada (uvodno) Uspon na Masadu Masada, terme Masada, Sjeverna palača U prošlom sam postu govorio o Masadi iz doba Heroda Velikog i još ću se vratiti njegovim palačama, no ova je utvrda ostala u upotrebi i nakon njegove smrti. To ponajprije zahvaljuje odličnom položaju na usamljenom brdu, ali i sustavima utvrda i navodnjavanja koji su ljudskom rukom izgrađeni. Kako bi neka utvrda mogla izdržati dugotrajnu opsjedu, osim dovoljnih zaliha hrane, potrebne su i velike zalihe vode, osobito ovdje u pustinjskom području. Zato su i bile potrebne velike cisterne za vodu, poput ove na maloj slici. Do takvih se cisterna voda djelomično donosila, a djelomično dovodila posebnim kanalima koji su vidljivi i na modelu Masade. Već je Herod Veliki dao napraviti poseban vodovod koji je vodu iz pustinjskih bujica, kakve se stvaraju za kiša kroz zimsko razdoblje, dovodio do podnožja same utvrde. Na maketi se vide ti kanali kao i stepenice kojima se do kanala stizalo od vrata utvrde koja se zovu Vodena vrata. Ovakva obrambena vrijednost Masade privukla je 66. godine, na početku velikog židovskog ustanka protiv Rimljana, koji je poznat i kao Prvi židovski ustanak, skupinu Židova predvođenih zapovjednikom, Galilejcem po imenu Menahem Ben-Jair. Bila je riječ o sikarima, strogoj sljedbi unutar pokreta zelotâ ili revniteljâ, koji su se odlučili na borbu do smrti. I samo njihovo ime dolazi od naziva mača, sika‘, što su ga nosili o boku. Oni su ovdje napali Rimljane. Menahem Ben-Jair poginuo je kod Jeruzalema, a njegovi su se sljedbenici, pod vodstvom Elazara Ben-Jaira, povukli na Masadu. Pridružili su im se ovdje i posljednji pobunjenici nakon pada Jeruzalema 70. godine. U tom su razdoblju mnogi prostori ove utvrde i palače prilagođeni potrebama zelota. Između ostaloga, tada je izgrađeno i nekoliko bazena za obredno pranje, tzv. mikve. I danas se lako prepoznaju po žbuci koja je trebala zadržati vodu i stepenicama koje su vjerniku omogućavale silazak u bazen. Još jedan dodatak iz doba kad su ovdje živjeli zeloti svakako je sinagoga, mjesto sastanka zajednice, slušanja Božje riječi, poučavanja i donošenja odluka. Nalazi se u blizini Vodenih vrata. Prepoznaje se po stepenastim sjedalima koja su okruživala prostoriju. Jedna rekonstrukcija približava nam, bar donekle, kako je ova prostorija mogla izgledati. Neobičnost ove sinagoge nalazi se u činjenici da ona nije orijentirana prema Jeruzalemu, kao što bi se za jednu sinagogu očekivalo, no to nam samo potvrđuje da su zeloti nastojali iskoristiti prostorije koje su se već nalazile unutar utvrde, te ih prilagoditi svojim potrebama. Danas na ovim sjedalima sjede neki novi naraštaji. Nastavak: Masada, pad

- 08:30 - Komentari (14) - Isprintaj - #

nedjelja, 02.04.2006.

Kiše proljetne

Noćas je u Jeruzalemu počeo pravi pljusak, poput onih naših ljetnih, i još uvijek traje. Riječ je zapravo o proljetnoj kiši, toliko očekivanoj i toliko potrebnoj suhoj zemlji, pa mi se nekako čini i da je u redu danas prekinuti sa serijom o Masadi, te vam pokazati koju sliku kišnoga Jeruzalema. Uostalom, moj prvi objavljeni post iz studenoga prošle godine govorio je upravo o kiši, onoj jesenskoj. Činilo se kao da će proljetna kiša ove godine izostati i kao da ćemo ostatak ljeta morati živjeti s prašinom, ostatkom posljednje pješčane oluje. Stoga mi nije bilo uopće žao kad me noćas probudila grmljavina i zvuk snažne kiše. Jutarnji pogled kroz prozor bio je otprilike ovakav. Proljetne su kiše toliko važne za ove krajeve, da se nekoliko puta spominju i u Bibliji. Među najzanimljivije odlomke spada zasigurno i onaj iz proroka Zaharije, koji potiče ljude da budu vjerni Bogu, jer on je jedini koji može čovjeku dati sve što mu je potrebno: »Tražite od Gospodina dažda u vrijeme proljetno! Gospodin stvara munje i daje kišu; čovjeku kruh daje, a stoci travu.« Proljetni dažd, proljetna kiša, to je ono što je prorok vidio kao jedan od najvažnijih Božjih darova čovjeku. Ova kiša donosi čovjeku hranu, daje mu život. Ovo bi mogla biti i posljednja kiša prije ljeta, a onda opet valja čekati onu jesensku, negdje u listopadu. O kišama govori i prorok Hošea: »Hajde, vratimo se Gospodinu! On je razderao, on će nas iscijeliti: on je udario, on će nam poviti rane; poslije dva dana oživit će nas, trećeg će nas dana podignuti i mi ćemo živjeti pred njim. Težimo da upoznamo Gospodina: k’o zora pouzdan mu dolazak. On će nam doći poput dažda jesenskog, poput kiše proljetne što natapa zemlju.« Razumjet ćete, dakle, ako Biblija uspoređuje ovu proljetnu kišu s dolaskom Božjim, zašto sam u ovo nedjeljno rano jutro trčao okolo s fotoaparatom, ne bih li uhvatio koju njezinu kap. Biblijska je tradicija nekako uvijek Božji dolazak očekivala s Maslinske gore, a ona se jutros gubila u mješavini oblaka i kiše. A i kupole crkve Svetoga groba jedva da se naziru kroz ono što su stari vidjeli kao pohod Božji. Na kraju još i sličice na poklon.

- 08:49 - Komentari (13) - Isprintaj - #

subota, 01.04.2006.

Masada, Sjeverna palača

En Gedi i Masada En Gedi i Masada (uvodno) Uspon na Masadu Masada, terme Nakon što sam vam u prošlom postu pokazao terme, koje zapravo već predstavljaju dio Sjeverne palače na Masadi, što ju je izgradio Herod Veliki, vodim vas sada do možda najspektakularnijeg dijela Masade, do trokatne palače. Ovaj je dio Masade potanko opisao već Josip Flavije u 1. stoljeću. Lijepo je opisao tri kata palače s po trideset metara visinske razlike između svakog od njih. U ovom su se dijelu palače odvijali posebni sastanci, a služile su i za kraljev privatni život. Najviši kat palače u bizantsko je doba pretvoren u samostanske prostorije, pa nije mnogo toga izvornoga ostalo, no odavde se dobro vide niži katovi. Osim toga, s ove je terase lijep pogled i na dolinu podno Masade. S ove strane se iz pustinje spušta Nahal Ce’elim. Jednom sam već bio pisao kako sam kroz njega išao pješice. Spuštamo se sada kat niže, a stotinjak stepenica vodi nas do srednjeg kata palače. Ova je kružna terasa vjerojatno bila okružena dvostrukim stupovljem, od čega su ostali samo temelji. Dok se spuštamo još šezdesetak stepenica niže, imamo lijep pogled na detalje koji su krasili zidove najnižeg dijela palače. Ovaj je bio četverokutnog oblika. Potrebno je malo mašte kako bi si čovjek predstavio svu ljepotu ovog prostora. Još sam prije 5-6 godina imao prilike ovdje vidjeti prekrasne freske, no one su sada u obnovi, a nasred ovog prostora vidite i stručnjake koji se time bave. Stupovi ovog kata palače i danas stoje na svojim mjestima, a posebno su lijepi uz kasno poslijepodnevno sunce. Odavde se opet može baciti pogled i na gornje katove. Morate priznati da je opći ugođaj veličanstven. Nastavak: Masada, savršena utvrda

- 08:24 - Komentari (11) - Isprintaj - #