|
Jeruzalem i ostalo
nedjelja, 02.04.2006.
Kiše proljetne
Noćas je u Jeruzalemu počeo pravi pljusak, poput onih naših ljetnih, i još uvijek traje. Riječ je zapravo o proljetnoj kiši, toliko očekivanoj i toliko potrebnoj suhoj zemlji, pa mi se nekako čini i da je u redu danas prekinuti sa serijom o Masadi, te vam pokazati koju sliku kišnoga Jeruzalema. Uostalom, moj prvi objavljeni post iz studenoga prošle godine govorio je upravo o kiši, onoj jesenskoj.
Činilo se kao da će proljetna kiša ove godine izostati i kao da ćemo ostatak ljeta morati živjeti s prašinom, ostatkom posljednje pješčane oluje. Stoga mi nije bilo uopće žao kad me noćas probudila grmljavina i zvuk snažne kiše. Jutarnji pogled kroz prozor bio je otprilike ovakav.
Proljetne su kiše toliko važne za ove krajeve, da se nekoliko puta spominju i u Bibliji. Među najzanimljivije odlomke spada zasigurno i onaj iz proroka Zaharije, koji potiče ljude da budu vjerni Bogu, jer on je jedini koji može čovjeku dati sve što mu je potrebno:
»Tražite od Gospodina dažda
u vrijeme proljetno!
Gospodin stvara munje i daje kišu;
čovjeku kruh daje, a stoci travu.«
Proljetni dažd, proljetna kiša, to je ono što je prorok vidio kao jedan od najvažnijih Božjih darova čovjeku. Ova kiša donosi čovjeku hranu, daje mu život.
Ovo bi mogla biti i posljednja kiša prije ljeta, a onda opet valja čekati onu jesensku, negdje u listopadu.
O kišama govori i prorok Hošea:
»Hajde, vratimo se Gospodinu!
On je razderao, on će nas iscijeliti:
on je udario, on će nam poviti rane;
poslije dva dana oživit će nas,
trećeg će nas dana podignuti
i mi ćemo živjeti pred njim.
Težimo da upoznamo Gospodina:
k’o zora pouzdan mu dolazak.
On će nam doći poput dažda jesenskog,
poput kiše proljetne što natapa zemlju.«
Razumjet ćete, dakle, ako Biblija uspoređuje ovu proljetnu kišu s dolaskom Božjim, zašto sam u ovo nedjeljno rano jutro trčao okolo s fotoaparatom, ne bih li uhvatio koju njezinu kap.
Biblijska je tradicija nekako uvijek Božji dolazak očekivala s Maslinske gore, a ona se jutros gubila u mješavini oblaka i kiše.
A i kupole crkve Svetoga groba jedva da se naziru kroz ono što su stari vidjeli kao pohod Božji.
Na kraju još i sličice na poklon.
|
|
|