Marketing
Sionska vrata, o svetom Sionu
Sionska vrata
Sionska vrata, povijest i legenda
Sionska vrata, još o imenu
Jučer sam spomenuo kako se iznad sinagoge s Davidovim grobom nalazi i ona »gornja prostorija«, kako je naziva Novi zavjet, u kojoj je Isus sa svojim učenicima proslavio svoj posljednji Pesah, Posljednju večeru.
Danas želim dodati još koju riječ upravo o toj gornjoj prostoriji što je Crkva vidi kao prvu crkvu, mjesto na kojem su se i nakon Isusova uskrsnuća okupljali učenici, ovdje molili, raspravljali i jedni drugima pomagali.
O svetištu na tom mjestu govori već i sv. Jeronim, a čini se da su se još u njegovo doba ovdje okupljali kršćani židovskog porijekla, dok je bazilika Svetoga groba bila središte kršćana grčkoga jezika. Tada je na ovom mjestu bila samo mala građevina čije sam vam zidove jučer
izbliza pokazao.
Kada su, kojih stotinu godina kasnije, i ovo mjesto preuzeli Grci, oko Dvorane posljednje večere izgradili su veliku baziliku. Od nje nije mnogo ostalo, jer su je 614. godine uništili Perzijanci. Jedan od rijetkih ostataka onaj je stup što sve vidi u zidu na katu zgrade.
Crkvu su ovdje ponovno izgradili križari. Čini se da je Dvorana posljednje večere bila izvana naslonjena na tu crkvu, no o tome se arheolozi ne slažu, a i nema baš mnogo ostataka.
U 14. stoljeću, nakon što su Svetom zemljom ponovno zavladali muslimani, na ovo mjesto dolaze franjevci i ubrzo postaju u ime pape čuvarima Svetih mjesta. Čini se da je današnji oblik Dvorane posljednje večere djelo upravo franjevaca.
Ovaj gotički križni svod previše je razvijen, a da bi pripadao 11. i 12. stoljeću kad su ovdje bili križari.
Franjevci nisu više gradili veliku crkvu, a uz ovu je prostoriju ostala vezana samo uspomena na Posljednju večeru i na silazak Duha svetoga, dok su se u nekadašnjoj bizantskoj velikoj crkvi spominjali i Marijina usnuća, to jest trenutka kad je završila svoj zemaljski život. Tek će mnogo kasnije, krajem 19. i početkom 20. stoljeća, na prostoru što ga je također obuhvaćala ta ogromna bizantska bazilika biti izgrađena crkva Marijina usnuća.
Zemljište za ovu crkvu poklonio je turski sultan Abdul Hamid njemačkom caru Wilhelmu II. 1898. godine, prilikom njegova posjeta Jeruzalemu. Car je dao izgraditi crkvu koja će postati opatijom njemačkih benediktinaca, koji i danas uz nju žive.
Franjevci su, pak, još u 14. stoljeću uz Dvoranu posljednje večere izgradili mali samostan koji je postao njihovim središtem u Svetoj zemlji. Budući da su oni bili papini izaslanici, može se reći da je to bilo i središte Katoličke Crkve u Jeruzalemu.
Struktura samostana očita je na mjestu gdje je nekad bio samostanski klaustar.
Ovdje je, primjerice, živio i sv. Nikola Tavelić i zasigurno prolazio ovuda.
Danas se tu vide neka druga bića.
Nisam odolio ni kada sam vidio ovaj sklad boja.
Kad su 1517. Jeruzalem osvojili Turci, a Dvorana posljednje večere sa samostanom ostala izvan zidina što ih je dao izgraditi Sulejman Veličanstveni, 20-tih godina 16. stoljeća Turci su franjevce istjerali iz ovoga samostana. Utočište su im ponudili Armenci čija je četvrt ostala s nutarnje strane Sionskih vrata. Ovdje se nalazi crkvica i mali samostan u kojem su franjevci preživjeli nekoliko godina...
sve dok nisu uspjeli kupiti prostor gdje se danas, u blizini Novih vrata, nalazi njihovo sjedište.
Nekoliko stoljeća kasnije vratili su se i na brdo Sion, kupivši 1920-tih u blizini Dvorane posljednje večere prostor koji su lako pretvorili u samostan s kapelicom. Kapelica je tako mala da je, za razliku od obližnje Dvorane posljednje večere, od milja nazivaju Dvoranicom.
Nalazi se iza ovih vrata.
Stoga se ovdje sada može vidjeti i kip sv. Franje koji je i sam htio pohoditi Svetu zemlju, no ne zna se je li do nje i stigao.
Zna se da je za toga svoga pokušaja, u jeku križarskoga rata, prešao s druge strane bojišnice te razgovarao sa sultanom. Otada franjevci nastoje na ovim prostorima zadržati kulturu dijaloga i razumijevanja sa svima.
Nastavak: Sionska vrata, slike
Post je objavljen 29.04.2006. u 08:30 sati.