Jeruzalem i ostalo
petak, 21.04.2006.
O Judinu evanđelju
Prije tjedan-dva Bridge je u jednom svom postu objavila engleski prijevod Judina evanđelja, što ga je objavio National Geographic, a oko kojeg se zadnjih tjedana podiglo dosta prašine. Tada sam obećao u jednom od svojih komentara da ću tome pitanju posvetiti jedan post. Naime, stari spisi poput ovoga djelomično su mi i struka.Riječ je, dakle, o rukopisu koji datira iz trećeg stoljeća, a dio je većeg kodeksa koji na 66 stranica sadrži još tri druga spisa. Do tog su doba pojedini spisi kolali obično odvojeno, kao zasebni rukopisi smotani u role. Bili su pisani na papirusu, koji se dobijao od istoimene biljke. Možete si misliti koja je to muka bila kad su htjeli naći neko točno određeno mjesto u tekstu, pa su morali odmotavati čitav svitak. Stoga su od drugog stoljeća ljudi počeli pisati na pojedinačnim stranicama, a onda su više različitih spisa uvezivali u kodekse, sličnije današnjim knjigama. Takva će se praksa još više raširiti uporabom pergamene umjesto papirusa. Pergamena je bila izrađena od ovčje ili kozje kože, a za jedan je kodeks, to jest za jednu knjigu, bilo potrebno čitavo jedno stado. Možete si misliti koliko je onda jedna knjiga bila skupa. Bilo je skupo i uvezivanje, pa su često više spisa koji međusobno nemaju baš nikakve veze uvezivali u jedan kodeks. Takva je sudbina zadesila i ovo Judino evanđelje. Naravno, ovo što su znanstvenici imali priliku proučavati nije izvorni tekst. On je napisan negdje krajem 2. stoljeća, a rukopis koji je do nas došao zapravo je koptski prijevod s kraja 3. ili početka 4. stoljeća. Koptski je zapravo egipatski jezik, kasnija verzija jezika koji nam je poznat s hijeroglifa. Nakon razdoblja Aleksandra Velikog taj se jezik počeo zapisivati novim alfabetom prilagođenim iz onog grčkoga, slično kao što će nekoliko stoljeća kasnije biti slučaj i s ćirilicom. Danas se koptski koristi još samo u nekim dijelovima koptske liturgije, poput one što je izvode Kopti u crkvi Svetoga groba u Jeruzalemu. Poznati su nam i mnogi drugi spisi pisani tim jezikom i pismom. Najzastupljeniji su biblijski tekstovi, ali i mnogi prijevodi filozofskih rasprava. Kao što rekoh, izvorno je ovaj tekst s kraja drugog stoljeća, a tada su na istoku bili jako rašireni gnostici, koji su imali i druge svoje spise, poput Tominog evanđelja, na primjer. I to nam je evanđelje sačuvano na koptskom, iako je izvorno bilo pisano grčki. Gnostici su bili vrlo raznorodna skupina ljudi koji su preuzimali čitav niz različitih vjerovanja i mističnih obreda raznih religija, no, koliko nam je danas poznato, njihovo je glavno učenje bilo u tome da oni posjeduju posebnu spoznaju. Na grčkom upravo riječ gnosis znači »spoznaja«. O tome svjedoči, na primjer, i početak Tomina evanđelja. Imam to evanđelje kod sebe, pa vam mogu pokazati i kako taj početak izgleda na koptskom, iako je riječ o modernom prijepisu.  Ovdje piše: »Ovo su skrivene riječi što ih je živući Isus izgovorio, a Blizanac Juda Toma zapisao. On je rekao: “Tko god pronađe značenje ovih riječi neće iskusiti smrt”.« Riječ je, dakle, o tipičnom gnostičkom učenju koje je obavijeno tajnom, a samo oni koji posjeduju posebnu spoznaju mogu tu tajnu razotkriti. Drugim riječima, dečki su uvjeravali sve oko sebe da su oni ti koji drže u svojim glavicama sve odgovore na sva pitanja, a svi ostali su raja, od koje oni eventualno mogu ponekoga izabrati i otkriti mu svoje tajne, tako da i on postane dio elite. Tvrdili su da imaju posebnu spoznaju o Isusu i hrpi drugih stvari, iako ranija svjedočanstva o Isusu govore da je bio najbliži upravo najjednostavnijim ljudima, a do društvene kreme baš nije previše držao. Možda ste primijetili da sam koristio uvijek zamjenicu »on« kad sam govorio o tome tko može postati gnostik. Pa, drage dame, za gnostike, barem ove po Tominu evanđelju, vi i niste bile na velikoj cijeni. Evo dijela teksta sa završetkom tog evanđelja.  »Šimun Petar im reče: “Neka Marija ode od nas, jer žena nije dostojna života.” Isus kaza: “Gle, ja ću je privući kako bih od nje načinio muškarca, kako bi i ona postala živući muški duh sličan vama. Ja vam kažem: Svaka žena koja postane muškarcem ući će u kraljevstvo nebesko.”« Bila je, tako, ovdje riječ o muškoj šovinističkoj duhovnoj eliti. Ovaj tekst Judinog evanđelja, koji je sada postao jako popularan, tipičan je primjer jednog gnostičkog spisa. Toliko tipičan da imam osjećaj kao da su na njega napisali veliko »ovo smo napravili mi, gnostici«. Hoću reći, ovo nije ni prvi ni zadnji takav spis. Sve je to manje-više već poznato i stoput prežvakano, a sad je zgodno za velike i bombastične naslove.  Izvor: National Geographic (jedna od stranica Judina evanđelja) I Judino evanđelje počinje tajnom: »Tajni izvještaj o objavi što ju je Isus izgovorio u razgovoru s Judom Iskariotom kroz tjedan, tri dana prije nego je proslavio Pashu.« Nije li tu očita sličnost? Da je ovaj tekst kasniji u odnosu na evanđelja koja su ušla u Novi zavjet (a ona su sva nastala u prvom stoljeću i za to imamo čvrste dokaze), govori i činjenica da je polemičan prema crkvenoj hijerarhiji, koja je u tom obliku kako je se u Judinu evanđelju spominje mogla postojati tek u drugom stoljeću. Ondje se govori o »svećenicima koji stoje pred oltarom i zazivaju Isusovo ime.« Prikazani su u negativnom svjetlu, a predstavljaju apostole, osim Jude, naravno. Dio gnostičkog naučavanja bilo je neoplatonističko poimanje uskrsnuća, pri kojem tijelo propada, a duša se nakon smrti »oslobađa«, kao iz nekog zatvora. I toga ima u Judinu evanđelju: »Njihova će tijela umrijeti, ali njihove će duše živjeti, i bit će uzete gore.« U prvom stoljeću, dakle u Isusovo doba, svaki bi Židov popljuvao takvo razmišljanje kao nešto grčko, helenističko, pogansko i krivovjerno. Isus je bio Židov. Njegovi su učenici, apostoli, bili Židovi i takvima se osjećali. Juda Iškariot vjerojatno je bio Judejac, Židov iz Jeruzalema ili okolice, i sigurno nije mogao prihvatiti takav način razmišljanja. U židovstvu, kao i općenito u semitskom načinu razmišljanja, nema nikakvog odvajanja duše od tijela. Ljudska je osoba jedna, jedinstvena i cjelovita, duša i tijelo. Jedno bez drugoga ne postoji.  Izvor: National Geographic (Subscriptio [=završni naslov u rukopisima] Judina evanđelja na kojem se jasno vide riječi »euangelion« i »Ioudas« Konačno, jedna od bitnih točaka gnostičkoga vjerovanja bila je ta da Isus, kojega su i oni uglavnom smatrali Sinom Božjim, nije umro na križu, nego samo njegova ljudska prilika. Stoga u Judinu evanđelju Isus hvali Judu, jer će ga predati u smrt i tako »žrtvovati čovjeka koji me zaodjeva.« Na kraju, u tekstu je prisutna i kozmogonija, to jest nauk o nastanku i ustrojstvu svemira, koja je sličnija raznim helenističkim mističnim kultovima, nego ičemu u što bi neki Židov ikad mogao povjerovati. Židovskom poimanju prvog stoljeća stran je dualizam kakav se ovdje nazire (iako su ti dijelovi ovog spisa poprilično fragmentarni i nije baš lako pohvatati konce), a osobito bilo kakvo spominjanje nekih zlih božanstava koja su stvorila svijet. U svojim pseudo-intelektualističkim naporima gnostici su toliko toga izmiješali da su već i sami sebi upadali u usta. Osim toga, koliko god se oni međusobno razlikovali, sve ih je povezivala jedna zajednička karakteristika: duboki filozofski i religijski pesimizam. Za njih je svijet bio zao, često djelo zlih božanstava, baš kao što je to slučaj i u Judinu evanđelju, a iz toga se zla može pobjeći samo nekim magijskim znanjem. Pokazat će se s vremenom da je najveći doprinos nalaska ovog teksta pomoć pri boljem poznavanju gnostičkih struja drugog i trećeg stoljeća. Kažem "struja", jer već sada znamo da je bila riječ o izuzetno raznolikim i međusobno kontradiktornim pogledima. Ono što sam vam zapravo htio reći: ovo Judino evanđelje više nam govori o gnosticima i njihovim vjerovanjima u kasnom drugom stoljeću, nego o Isusu, Judi i ostalim apostolima iz prvog stoljeća. |