Jeruzalem i ostalo
ponedjeljak, 24.04.2006.
Armenci
 Jučer popodne prolazio sam starim dijelom grada u Jeruzalemu, a, između ostaloga, prošao sam i kroz armensku četvrt. O njoj sam djelomično već bio pisao, a spomenuo sam je i na Veliki četvrtak.  I Armencima je jučer bio Uskrs, pa su se ljudi počeli okupljati pred ulaskom u katedralu sv. Jakova, prije početka službe.  Armenska Crkva na svome čelu ima katolikosa, kojem je sjedište u Armeniji, a uz njega ima i dva patrijarha. Službeno je sjedište jednoga od njih dvojice Istambul, no taj se patrijarh zapravo nalazi u Siriji (ako me sjećanje ne vara). Sjedište je drugoga patrijarha Jeruzalem. Na zgradi njegova patrijarhata jučer su visoko bile istaknute zastava samoga patrijarhata (lijevo) i armenska zastava (desno).  Zastava je bilo posvuda.  Zašto sam danas htio ovaj post posvetiti Armencima? Pa, razlog je i onaj gore istaknuti datum. Prođete li kroz armensku četvrt, njezine ćete zidove često naći oblijepljene ovakvim plakatima.  To su plakati koji govore o onome što Armenci nazivaju prvim genocidom dvadesetog stoljeća, a te su događaje mnoge zemlje i službeno priznale genocidom, osobito one, poput Francuske, u kojima živi veliki broj Armenaca. Čini mi se da je ne tako davno ovo pitanje bilo i na dnevnom redu Europskog parlamenta.  Veću verziju plakata možete pogledati ovdje. Riječ je o progonu armenskoga naroda od strane Turaka, progonu što ga Turska nije nikad službeno priznala, ali koji se duboko usjekao u svijest svakoga Armenca. Danas obilježavaju dan spomena na žrtve toga progona. U jeku I. svjetskog rata, između 1915. i 1918. godine, Tursko Carstvo, koje je bilo na strani centralnih sila, izvelo je progon svojih armenskih stanovnika, koji je podrazumijevao oduzimanje dobara, deportaciju, izgladnjivanje, mučenja i ubijanja. Većina ih je nasilno preseljena iz Anadolije i Armenije u Siriju, od čega je veliki broj jednostavno poslan u pustinju da ondje pomre. Nakon tek nešto više od godinu dana mira, po završetku rata, nasilje je nastavljeno i u Atatürkovoj Turskoj, između 1920. i 1923. Pretpostavlja se da je u razdoblju od 1915. do 1923. od dva milijuna Armenaca, koliko ih je živjelo na području Turkskog Carstva, smrti izručeno njih milijun i pol. Ove se tragedije Armenci spominju 24. travnja, jer su na taj dan 1915. godine turske vlasti uhitile 200 viđenijih Armenaca u Istambulu, čime je i na vidljiv način započeo progon. Zbog sličnih su progona i ulice koje prolaze uz ovu četvrt stisnute između gradskih zidina i zidova koji štite armensku četvrt. U Jeruzalemu su se ovako osjećali sigurniji.  U dnu se već naziru Sionska vrata, što je i mali nagovještaj da ću se za koji dan vratiti priči o gradskim vratima. |