Tišina koja govori

utorak, 15.12.2015.

Samo pravo, srce moje sanjivo.....




Život se sastoji od bezbroj susreta sa raznim ljudima. Neki te razočaraju na prvi pogled. Neke misliš da poznaješ pa godinama nakon upoznavanja razbiješ svaku iluziju o njima. Ima i onih koje usput sretneš, možda čekajući negdje u redu, i na prvi pogled ti nisu simpatični. Neki neodgojeni komentar ili bahatost i čovjek kojeg znaš tek dvije minute izgubio je svaku šansu da o njemu pomisliš bilo što dobro. A možda samo ima loš dan? Možda je razočaran životom, ima sto problema, možda je sreo na nekom drugom mjestu neku osobu koja mu je bila nesimpatična na prvi pogled?

Ima i onih koji uporno pokušavaju biti dio tvog života, takozvani ljudi "pijavice", kako ih ja zovem. Tu su, ne možeš ih se riješiti, a u svakoj njihovoj riječi, pogledu ili gesti vidiš da nisu iskreni prema tebi. Kradu ti energiju, pokušavaju te izbaciti iz takta, a opet su tu, nepogrešivo, kad misle da bi od tebe mogli imati koristi....Ne vole te vidjeti sretnog, ne vole tvoj uspjeh, jer misle da samo oni imaju pravo biti u centru pažnje i da jedino oni imaju pravo biti sretni. Kako se riješiti takvih ljudi? Možda je najbolje o njima ne razmišljati. Možda je ignoriranje jedini način da ih izbacim iz svog života?

Jer toliko je ljudi na ovom svijetu koji su pažnju itekako zaslužili.

Tu je, na primjer, žena koja je napravila sve da pomogne prijateljici koja je kilometrima daleko vodila borbu za život svoje bebe. Srce ju je boljelo dok se vozila autobusom prema Splitu, da bude uz prijateljicu, jer kod kuće je ostavila svoje troje male djece. Ali, znala je gdje je potrebnija u tom trenu i znala je da su njena djeca zbrinuta.

Ili, mladi dvadesetogodišnjak koji je sam organizirao humanitarni turnir da bi pomogao nekome kome je pomoć potrebna. Mogao je nedjelju provesti trijezneći se od lude subote, gledajući TV ili jednostavno ne raditi ništa. A nije, organizirao je ljude, medije, svoje prijatelje jer je shvatio da nekome treba pomoći.

Ili dvije mlade žene koje su se upoznale slučajno. One bi rekle da je to čudesno. I postale najbolje prijateljice. I odlučile poslati paket meni, kao znak pažnje. Pa, onda djevojka koja je za vrijeme koncerta umjesto da bezbrižno uživa u atmosferi i u koncertu koji je čekala mjesecima meni slala snimkice u inboks, da svoju sreću podijeli samnom. Mogla bih satima nabrajati ljude koji su mi postali toliko važni posljednjih mjeseci i opet bi nekog zaboravila. Pa ću bolje stati sa nabrajanjem.

A ja nisam napravila ništa naročito. Samo sam bila ja. Dovoljno glasna i dovoljno uporna da svima kažem što mislim i osjećam. I nekako su se nekim čudom povezali ljudi koji se inače ne bi možda nikad ni upoznali. A opet...ni to nije moja zasluga. Silente magija....ljubav koja je povezala toliko ljudi koji misle isto. A svi smo toliko različiti.....kako je to moguće?

I oni....šestoro ljudi koji nisu mogli zamisliti da će se zbog njih dogoditi tolika čuda. Ako išta može promijeniti svijet to su mladi ljudi....ako se još radi o ljudima koji bez kompromisa rade ono što vole, i žive za ono što rade....Puno su toga pokrenuli. Ljubav, toplina, dobro koje se vraća još većim dobrom. Ljudi koji su se počeli mijenjati ili su konačno shvatili što trebaju promijeniti.

Sve zbog jedne Terce na tišinu, pjesme koja je počela predivnu priču. I opet zvuči kao da pretjerujem, znam to. Barem onima koji u čudu čitaju nekad moje tekstove i opet odmahuju glavom. "Jadna žena, u kakvoj ona zabludi živi?" Ili još gore: "Jadna njena obitelj, pa ona misli samo na Silente" ....

Odustala sam davno od dokazivanja ljudima da je ono što ja mislim i govorim iskreno. Još onda, u srednjoj školi, kad sam se posvađala sa profesorom i digla cijelu zbornicu na noge, jer sam vidjela nepravdu. Od trenutka kad sam shvatila da se vrijedi boriti za ono u što vjeruješ postala sam jedna od onih koji ne šute, i koji se bore. Drsko, uporno i tvrdoglavo. To je jedini način. I to je ono što pokušavam naučiti svoju djecu.

I ja želim samo biti svoja, i želim biti najbolja ja što mogu biti......
- 15:38 - Komentari (10) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< prosinac, 2015 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      

Kolovoz 2019 (1)
Listopad 2018 (1)
Kolovoz 2018 (1)
Srpanj 2018 (1)
Lipanj 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Prosinac 2017 (1)
Studeni 2017 (1)
Listopad 2017 (1)
Rujan 2017 (1)
Kolovoz 2017 (1)
Srpanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (1)
Travanj 2017 (2)
Ožujak 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Prosinac 2016 (3)
Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (2)
Rujan 2016 (1)
Kolovoz 2016 (1)
Srpanj 2016 (2)
Lipanj 2016 (3)
Svibanj 2016 (2)
Travanj 2016 (3)
Ožujak 2016 (2)
Veljača 2016 (1)
Siječanj 2016 (4)
Prosinac 2015 (3)
Studeni 2015 (6)
Listopad 2015 (6)
Rujan 2015 (6)
Kolovoz 2015 (9)
Srpanj 2015 (6)
Lipanj 2015 (5)
Svibanj 2015 (7)
Travanj 2015 (18)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

  • Kad sam imala trinaest godina, pisala sam dnevnik. Kao i većina curica. Jer sam htjela neke svoje misli zapisati, ali da ostanu skrivene. Nisam htjela da itko dozna o čemu razmišljam. To je bilo onda. Sada, tridesetak godina kasnije, opet želim zapisati neke svoje misli, ali želim da ih netko pročita. Možda moje misli nekima neće značiti ništa. A možda će nekome značiti sve....

Linkovi




  • "Ono što ostaje je naše djelo i životi koje mijenjamo. Ne postoji taj uspjeh koji će nam značiti više od divnih ljudi koje smo upoznali zbog njega.".


    NEOBRANJIVO

    Kako da te ne volim kad svi misle da te volim
    kako da ne gorim kada misle svi da gorim
    nameće se kao greška nešto čemu ne znam ime
    i kako da ne boli kad svak pita boli li me

    Samo pravo, samo pravo
    srce moje sanjivo
    kako da se brani
    što je neobranjivo

    samo hrabro, samo hrabro
    to mora biti rješivo,
    ali čime da se tješi
    što je neutješivo


    Silente na facebooku



    Misleći da ima izbor
    Ne shvaća tko koga vreba
    Srce moje grabežljivo
    Ni puknut ne zna kako treba





  • Suzana Gubina

    Create Your Badge

    LOVAC NA ČUDESA

    Slobodno ko ptica
    šetaš mi kroz san
    i glumiš da si dijete
    a ja glumim da sam ja

    Tiha kao srce
    i besplatna ko dah
    mirišeš na sol
    i mirišeš na mrak

    Ne gledam u ime
    ni u perje koje nosiš
    šapni mi što piješ
    da ti mogu reći tko si

    Jer ja sam jedan od onih
    što dižu ruke u nebesa
    cijeli život lovim tebe
    ja sam lovac na čudesa

    Slobodna ko ptica
    i predvidljiva ko dan
    glumiš da si dijete,
    a ja glumim da spavam

    Snažan kao prva ljubav
    s lovorom u kosi
    opijen kao luda rijeka
    što me tebi nosi

    Barabama ostavljam svijet,
    a nek oni ostave mi tebe
    samo tebe volim
    i kad ne volim sebe

    Jer ja sam jedan od onih
    što dižu ruke u nebesa
    cijeli život lovim tebe
    ja sam lovac na čudesa


    Ja ti čuvam leđa
    ja te sanjam dok sam budan,
    al ne zamjeri svijetu
    on nije navik'o na čuda

    Jer ja sam jedan od onih
    što dižu ruke u nebesa
    cijeli život lovim tebe
    ja sam lovac na čudesa

    tekst: Sanin Karamehmedović
    glazba: Tibor Karamehmedović

    Lovac na čudesa - SILENTE