Suncokreti na oblacima (blogerica Adrica)

30.08.2013., petak

Prokleta jezičina ...

Baš malo razmišljam koliko puta me u životu koštala moja pogana jezičina.. Koštala me, koštala i to jako me koštala...Uuuuufff, kad samo pomislim i mene sada boli.
Kad samo malo promislim koliko sam puta drage ljude popvrijedila tim mojim ubojitim oružjem. Toliko puta da i mene ponekad zaboli, ali riječi su poput odapete strijele, jednom kad je odapneš, nema više povratka, odu u beskonačnost...
I sve je super kad to druga strana kojoj su te riječi upućene to ne čuje ili jednostsvno radi mira u kući - prečuje, ali, takve riječi ne samo da se čuju već se i usjeku negdje duboko u nas...
Godinama nosimo ožiljke upućenih nam riječi i čekamo da vrijeme napravi svoje i da padne prašina na njih te ih barem djelomično pokrije, da se barem djelomično zaborave...

Teško se teške riječi zaborave....

Tako ja već sa svojom jezičinom godinama vodim borbe. Borimo se stalno jedan s drugim, nadmećemo se, on bi van da nešto kaže a ja ne dam. Tko pobijedi u toj borbi? Najčešće on, jer i kad želim prešutiti neke stvari ja ne mogu, ako ne kažem što mislim, onda mislim da bih mogla eksplodirati, valjda bih na dupe progovorila, ali to mora izaći iz mene.

I znam da to ponekad i nije dobro, i znam da će me ponekad i dobro koštati, ali šta ću - ja moram reći pa kud puklo da puklo, a najčešće pukne i to pošteno pukne po nečijoj kičmi...
Nekad se ulovim kako mudro obilazim oko nekog, kao neki predator i polako ga pletem u verbalnu mrežu i navlačim na neku temu samo kako bih rekla što mislim o toj zanimljivoj tematici...
Pa čak i ako onog drugog ne zanima, ja moram svoje mišljenje izbaciti iz sebe jer ono u meni kuha, kuha, kuha i tako sve dok ne prokuha, a kad prokuha onda je to izuzetno gadno...
To je ono nešto što je jače od mene, ono nešto sa čime se borim, jako se borim da tu zvijer stavim pod nadzor...

Nekad uspijem, nekad ne, češće je ono - ne uspijem...

Ljudi kad imaju nešto za reći onda to barem onako nekako upakiraju u neki celofan pa ti te teške riječi servirane s mašnicom malo ublaže stres i surovu realnost, ali ja to najčešće ne znam.
Kao i obično, kod mene je situacija kristalno čista, ili je crno ili je bijelo, stvar je vrlo jasna i konkretna. Nema zavaravanja, nema mazanja očiju i nema ufuravanja u nešto što nije, dakle, sve je vrlo jednostavno, ili je tako, ili nije tako, a kad nekom serviraš neku istinu koja nije nimalo ugodna ni lijepa a još manje lijepa za čuti, onda to boli, onda to jako boli....Gadno je...

Zamjeraš se ljudima, stvaraš si lošu sliku o sebi, padaš u tuđim očima jer samo iskreno kažeš ono što misliš. Ne mogu svi ljudi podnjeti istinu, pogotovo ne o sebi, teško nam je čuti nešto loše o nama samima, teško nam je čuti kako nas vidi onaj netko drugi, pogotovo ako nas vidi u lošem svijetlu... Malo je onih koji na teške riječi osebi samo odmahnu rukom i kažu, baš me briga, zaista ih je malo....

Naučila sam već odavno ne miješati se u ono što me se ne tiče, ne bosti nos u tuđe stvari, te lekcije sam stvarno izuzetno dobro savladala, ponosna sam na sebe radi toga, iako su me i te lekcije koštale živaca i muke...

Kako biti diplomata, kako prešutiti, kako barem ponekad zadržati jezik za zubima, kako ne reći ono što misliš nego biti mudar i zadržati mišljenje za sebe, to još uvijek učim i teško mi je, jako mi je teško....

Stvarno opaka je to borba, neka mi nitko ne kaže da je to lako jer kao što sam već tisuću puta rekla, borba sa samim sobom, korekcija samog sebe je najteža borba, najteži rad...
Spoznati sebe, upoznati sebe, prepoznati problem u sebi, osvijestiti ga i onda krenuti u borbu s njime, nije to lako...
Ponekad je to čisti Sizifov posao, sve se sruši samo jednim potezom i onda opet moraš sve ispočetka kao da nikad nisi ni počeo....




- 23:32 - Komentari (8) - Isprintaj - #

29.08.2013., četvrtak

Homofobija.....

Opet čitam na jednom našem portalu: još jedan homofobni napad!!!!

Cijeli tekst nisam čitala jer obično nemam želudac za čitanje takvih sranja, kako je netko nekog dobro umlatio samo zato što ima drugačiju seksualnu orijentaciju.

Mislim, koja je to fora, istući nekog nepoznatog jer voli cure a u našem "civiliziranom" svijetu je negdje zapisano da bi trebao voljeti dečke. Šta se zbog toga treba nekog dobro umlatiti, polomiti ga. Pa kakav je to način? Gdje je tu ljudskost i tolerancija o kojoj svi tako pošteno seru na sva zvona.

Kad čitam ovakve tekstove baš se pošteno zapitam jesmo li mi ljudi ili smo mi ljudi postali životinje željne krvi?

Nevjerojatno mi je kako se ljudi tako osile umiješati u neki odnos iz čista mira, nepozvani, i da se umiješaju na jedan kulturan način i zamole dotične riječima da mu, npr. smeta, to mi je ok, ali odmah uletiti šakama po curama, ma hajde, pa to je strašno, ali baš strašno...
A recimo, kad susjed premlati svoju zakonitu suprugu, nitko ništa, svi stoje, slušaju i imaju novi trač za jutarnju kavicu, kako je on nju dobro izmlatio...ali neka ju je jer je ona, bla bla, bla...

I kako je to normalno? Kako to može biti normalno?

Znači, tamo gdje bi se trebalo uletiti i spasiti nekog slabijeg i zlostavljanog, to se samo gleda, sluša i sutradan prepričava, a kad se dvije djevojke ljube u taksiju odmah se zasuču rukavi i udri.... Ma, razočarana sam jer si ljudi zaista previše dozvoljavaju...

Otkud u ljudima tolika mržnja, toliko zlo prema nekom nepoznatom, prema nekom tko ima samo malo drugačiji pogled na svijet, prema nekom tko ima drugačiji izbor?

Zato što netko ima drugačiji izbor - je li zbog toga loš, jel ga zbog toga treba prebiti, jel mu treba nabiti još malo strahova jer ih nema sam sa sobom, obzirom da živimo u društvu kojem živimo - ograničenom, zadrtom i jadnom do bola....

Svi drobe tolerancija, ma kakva tolerancija, nema tu tolerancije, evo kako se rješava tolerancija - šakama! Jadno, skroz jadno...

Ponekad se pitam kad pročitam ovakav naslov, dali ti ljudi koji namlate nekog tko je različit od njih, dali imaju djecu doma možda?

Možda i njihovo dijete jednom za nedjeljnim obiteljskim ručkom nakon molitve izjavi da je gay, i šta onda?

Hoće li ga ubiti od batina?
Hoće li ga se odreći?
Mislim da ne....

Naša djeca su naša djeca, ma kakva ona bila i što god da jesu - naša su, njihove izbore treba poštivati i ukazivati im na ono nešto dobro u ljudima, na ispravne puteve, na ljubav, mir i toleranciju... i ove dvije djevojke u autu su nečija djeca i nije im lako, niti samima sa sobom, niti sa okolinom. Nije lako sam sebi priznati da si različit od drugih, nije lako to spoznati, nije lako živjeti s time, zaista nije lako....Uvijek se pitaš, što će reći ljudi, hoće li me odbaciti obitelj i prijatelji ukoliko im priznam, da li netko nešto možda naslućuje, uvijek je sve nekako puno straha, ograničenja, nije to normalna i slobodna ljubav kakva bi trebala biti ljubav....NIje to lako, jako puno stvari koje drugi parovi rade ti ne možeš - eto, ne možeš se ni poljubiti u taksiju, jer te odmah prebiju...

A opet se pitam, bez obzira na naše životne izbore, nismo li svi krvavi ispod kože?

Nismo li svi građeni od iste materije?

Nismo li svi ljudi koji smo rođeni na višem nivou svijesti i koji bi trebali razlikovati dobro od zla? Jesmo, da, upravo tako bi trebalo biti ali nažalost nije....

Moj izbor je ljubav, ma kakva ona bila....jer, ljubav je ljubav......
- 09:26 - Komentari (8) - Isprintaj - #

25.08.2013., nedjelja

Kad zabudališ ....

Zašto kad se zaljubimo izgubimo glavu i bezuvjetno dajemo sebe?

Zašto kad se zaljubimo ne znamo tu ljubav dozirati i stati ponekad u davanju?

Zašto, kad smo zaljubljeni za razum u našoj glavi skoro pa nema mjesta?

Opet tisuću zašto...

Ljubav taj toliko uzvišen i opjevan osjećaj. Ljubav je osjećaj radi koje su se kroz povijest glave gubile, ratovi izbijali...Ljubav nam toliko nosi radosti u život, toliko smijeha i lijepih trenutaka a opet s druge strane nosi nam toliko suza i toliko boli, toliko razočaranja, a oppet na posljetku volimo...

Često čujem, žene kad se zaljube onda do bude do kraja, predaju se i zabudale na taj osjećaj zaljubljenosti. Puste da ih ljubav vodi, pogube sebe, kroz osjećaj voljeti nekog izgube svoj identitet, svoje ja, svoju slobodu...
Često sve učine za ljubav, ne kažem da ne i muškarci, dakako i oni, ali mislim da tu žene prednjače. Mislim da muškarci to nekako znaju dozirati, znaju stati, znaju se ispravno postaviti, znaju postaviti neku računicu u odnosu...

Iako, što to uopće u ljubavi znači ispravno se postaviti?
Ima li tu opće ispravnog postavljanja?

Ljubav dođe, dogodi se, zarobi te svojim pipcima i neda ti da dišeš, jedino radi čega postojiš u tom trenutku je ta famozna ljubav, taj osjećaj zaljubljenosti, ti prokleti leptirići u trbuhu i pomućena pamet....Totalno pomućena pamet, sve radiš za njega/nju, ništa ti nije teško, zanemariš neke svoje hobije, prijatelje postaviš u drugi plan, u tim trenucima cijeli svijet postoji samo i isključivo radi i zbog njega ili nje.....
I tako to traje i traje, vrijeme ide, vrijeme prolazi, zaljubljenost polako blijedi, leptirići u trbuhu više nisu tako jaki kao što su bili na početku, sve nekako polako počne blijediti, sve nestaje, čarolija je prestala...Ali nakon čarolije koja se zove zaljubljenost, vremenombi se trebala stvoriti ljubav, ljubav - onako prava, duboka i snažna....

Događa li se to zapravo?

Da, dogodi se, ali nekad i ne....Kad prođe taj osjećaj zaluđenosti onim drugim, kad se kazališne zavjese spuste, kad se raspukne ona čarolija s početka veze šta ostaje?
Ostajete vas dvoje sami, jedan nasuprot drugog, goli i ogoljeli...Sada je trenutak da se sve karte otvore i da si sam priznaš da ustvari i taj netko i nije baš neki ludi izbor u tvom životu, jer niste kompatibilni, jer se ne razumijete, jer imate apsolutno različite poglede na svijet, na život, na probleme, na stvarnost...

I šta sad? Kako dalje? ima li uopće ikakvog smisla ići dalje?

Zaljubljenost je prošla, leptirići su poletjeli negdje drugdje i bolno smo aterirali na tlo...Jako bolno, to je jednostavno nije to, on jednostavno nije taj s kojim želim provesti život...

Često kad smo zaljubljeni ne vidimo pravo stanje stvari, ne vidimo pravi karakter osobe, sve nam je nešto iskrivljeno, čujemo samo on što želimo čuti, ponašamo se onako kako on/ona želi. U tim trenucima slabosti i prividne nesvijesti lako nas je modelirati, lako je od nas napraviti nekog drugog, sami dajemo tu mogućnost jer smo zaljubljeni kao tinejdžeri i ne znamo tko nam glavu nosi... I super nam je tako, cvijeće oko nas na sve strane...
Druga strana se nauči na nas upravo takve koji se damo modelirati i ukrotiti, na nas koji se damo voditi, zanimljiva je to igra kad je jedan vođa a drugi je potlačen. Zanimljiva, pogotovo vođi, nema šta....
Ali onda jednog dana se probudiš i shvatiš da to nije to, shvatiš da to nisi ti, shvatiš da to nije tvoj život koji želiš, shvatiš da to nije taj odnos koji si priželjkivao u životu...

Jednostavno, sve je krenulo u krivom smjeru...Sve je krenulo po zlu, izgubljen i od sebe i od drugih što sada, kako dalje i što dalje....

Izgubljen od sebe, zanemaren od svih, napuštaš odnos, bježiš i vraćaš se lagano samnom sebi, tražiš se opet i ispočetka, ponovo se rađaš kao onaj isti nekadašnji ja....
I onda kao iz tog bivšeg odnosa kad smo si dozvolili da u ljubavi izgubimo sebe, kao trebali smo nešto naučiti da ne bi sljedeći put ponovili istu grešku...

Jesmo li išta naučili iz prethodnih odnosa?
Jeli nam svaki prekid veze ili braka bila dovoljna škola za budućnost?

Da, sve te situacije dolaze nam u život kako bi nešto naučili. Koliko ćemo naučiti ovisi isključivo i samo o nama. Ovisi o nama da li ćemo se i drugi put prepustiti tim uzvišenim osjećajima ili ćemo malo prikočiti i razmisliti, ovisi o nama da li ćemo znati stati na loptu i reći sami se, ok, stani malo i diši sada....A opet, gdje je čar ako moraš stalno razmišljati a ne samo se prepustiti...

I sve to radi toga voljeti i biti biti voljen.... Iako samo ljubav nije dovoljna da bi uspjeli....



... Znam, ljubav ruši zidine ponosa i taštine,
ali bajke da pobeđuje to su budalaštine!
Lako je izigraju, kao trsku slome je,
nikoga ne porazi sem onoga u kome je....

- 16:03 - Komentari (5) - Isprintaj - #

24.08.2013., subota

Ljubav ....

Ljubav, jel se ona dogodi ili je treba tražiti?

Ljubav, treba li je potencirati ili samo pustiti da se događa i da teče poput rijeke?

Ne znam ni sama te odgovore. Pitam se često što je ispravno i kako se postaviti. Kako misliti?

Kako misliti o tom uzvišenom osjećaju - voljeti nekog, voljeti nekog bezuvjetno? Postoji li uopće bezuvjetna ljubav?

Zašto ljubav nekad mora biti toliko komplicirana? Ili je ona jednostavna a mi sami sebi zagorčamo živote jednim potezom?

Postoji li uopće ljubav ona prava iskrena i duboka?

Koliko pitanja a odgovora niodkuda. U posljednje vrijeme baš dosta razmišljam o ljubavi i šta da napravim po tom pitanju.
Najčešće ne radim ništa jer imam toliko obaveza da ne stignem ni misliti na ljubav, ni na muškarce, ali nekad kad legnem onako sama u krevet i kad me muči nesanica onda razmišljam o svemu, pa tako i o ljubavi...

Često zapitam samu sebe jesam li spremna na novu ljubav u svom životu? Jesam li se pročistila od stare ljubavi? Je li sada ono neko novo vrijeme kad ona treba da se desi? Hoću li je znati prepoznati ili ću samo proći pored nje kao i puno puta u životu?
A opet, ako samo prođem pored nje, ako nisam zapela za ljubav pa onda to valjda i nije bila prava ljubav, očito je to bilo nešto bez veze, polovično i površno..
Nikad me nisu zadovoljavali površni odnosi, kako ni u prijateljstvu, tako ni u ljubavi. Uvijek igram na kartu sve ili ništa i radije ću biti bez ičeg nego imati nešto površno..
Oduvijek sam sanjala o potpunoj predanosti u ljubavi, o mentalnoj, psihičkoj i fizičkoj predanosti... To je za mene ljubav, ona prava, ona duboka, ona iskrena, ona jaka...
Postoji li to ili ja opet živim na svojim oblacima?

Vjerujem da postoji, vjerujem da upravo takva ljubav je negdje oko nas, vjerujem da je takva ljubav upravo u nama i vjerujem da ako tako sami vibriramo da upravo to i privlačimo, privlačimo upravo takvu ljubav. Takva ljubav nam se počne događati jer šaljemo takve signale u svemir i svemir nam upravo tako odgovara, ali često nemamo strpljenja čekati ono nešto pravo u životu već prihvatimo nešto polovično i djelomično. Ljudi često prihvate ajmo reći bilo kakav odnos samo da nisu sami.

Nekad čujem neke kako kažu da je sve bolje nego biti sam, ne slažem se s time ni najmanje, jer bolje je biti sam nego u lošem društvu. Bolje je biti sam i čekati ljubav nego prihvatiti neki polovičan i djelomičan odnos i biti nesretan i neshvaćen u tom odnosu...
Samoća zna ponekad biti teška i bolna, ali svaka samoća je manje bolna od neuzvraćene ljubavi...

Ponekad nešto forsiramo samo da nismo sami, a svi znamo da sve ono što je na silu nije dobro, pukne jednom....
Ljubav se ne forsira, ona bi trebala teći slobodno poput rijeke, ali tako baš i nije u svakodnevnom životu...

Puno toga u svakodnevnom životu nije onako kako bi trebalo biti, opušteno i lagano, puno toga ne puštamo da teče, već sami guramo i sami formiramo svoje tokove za koje smatramo da su ispravni i onda nakon nekoliko godina sami shvatimo da smo u skroz krivom toku....

U toku koji uopće nije naš...

Trebamo li forsirati stvari ili se s punim povjerenjem prepustiti životu i ostaviti da vrijeme i život rade u našu korist?



.....Kako se dogodi to
da takva ljubav padne
još me probija bol
i tvoje riječi zadnje
a ti ne vidiš to
suze nam stale na put.....




- 18:49 - Komentari (8) - Isprintaj - #

18.08.2013., nedjelja

Najslabija karika .....

Sve je dobro dok imamo zdravlje!

Uvijek kad bi čula tu rečenicu od ovih malo vremešnijih ljudi ja bi se samo smijala jer do tada nisam niti malo shvaćala bit i važnost te rečenice. Nisam u pravom smislu shvaćala važnost te rečenice jer sam zdrava i ne pijem ljekove i nisam bila već popriličan broj godina na bolovanju, jer i kad sam bolesna trudim se odraditi sve onako s nogu...

Sve do jednog dana.

Jednog dana me život tako dobro prizemljio i tako sam bolno aterirala na dupe i tek tada sam shvatila važnost te famozne rečenice, tek tada sam shvatila da nam je zdravlje zaista najvažnije u našem lancu života, jer kad pukne karika koja se zove zdravlje, doslovce sve, ali baš sve stane.

Tek tada praktično postaneš svjesan kako je sve povezano, kako je sve uzročno posljedično.

Dok si zdrav i ne primjećuješ kako si ranjiv, jer si zdrav, jer sve možeš, jer si neovisan, jer možeš napraviti sve sam i ne moraš nikog ništa moliti, ne moraš pitati, ideš svojom linijom života i lomiš s više ili manje uspjeha sve pred sobom, ali onda dođe samo jedan jebeni pregled i sve ti padne u vodu kao kula od pijeska.

Samo tim jednim sporednim i bezazlenim pregledom sve ti se sruši odjednom.

Sruši ti se cijeli jedan tvoj pomno građeni svijet, sruše ti se svi planovi, sreća i ushit se pretvore u gorak osjećaj zabrinutosti, jer ne znaš kako će biti, ne znaš što će ti donjeti sutra, jer, ma koliko god se lječnici oko tebe trudili i dali sve od sebe, ipak na kraju i oni su samo ljudi, nisu bogovi.

Koliko god bio optimista u životu i trudio se ne razmišljati loše i crno ipak dođe trenutak kada si sam sa sobom i kad pomisliš:

A što će biti sa mnom?
A hoće li biti sve ok?
Hoće li Oni uspjeti?

Filmovi razni ti prolaze kroz glavu, najčešće sa sretnim završetkom ali uvijek se dogodi i onaj crv sumnje koji ti poremeti cijelu glavu u sekundi, uvijek postoji i ona crna strana koliko god je negirali, uvijek postoji i ono pitanje:

A šta ako ne bude sve u redu?

Umoran i isrpljen od razmišljanja i premetanja misli po glavi, umoran zaspeš i još umorniji se ustaneš s istim mislima, s istim pitanjima, s istim životnim filmovima.
Onda moliš sve svece svijeta da sve to što mora doći dođe što prije i samo da prođe što prije, ma kako god se završilo, jer kad dođe onda se barem nešto događa, barem je akcija, barem ne razmišljaš.
Čekanje po bolničkim hodnicima je najgore. Čekanje najviše boli jer ti daje pregršt mogućnosti za razmišljanje.

Čekanje jednostavno ubija!

Zanimljivo je kako tada više ne razmišljamo o našim planovima za budućnost, kako više ne planiramo, tada, živimo samo za jedno - da konačno dođe taj dan i sve riješimo pa kako god bilo....
Zanimljivo je kako nas je život s bolešću prislino usporio jer očito nismo znali to učiniti sami i na vrijeme.

Konačno dođe taj dan da odeš pod nož. Dakle, čekanju je kraj, mislima je došao kraj, razmišljanja više nema....Kraj, kraj je oslobođenje od svega. Totalno blaženstvo naspram svih proteklih dana...

Nakon svega još jedan dokaz naše ranjivosti, dokaz naše misli da je zdravlje najvažnije - oporavak!

Sve je gotovo, sve je super, ali, jadan si - bespomoćan si, ovisan si, moliš, pitaš, tražiš, ne možeš ništa sam i sve je super ako si tako navikao živjeti u svakodnevnom životu, ako si navikao živjeti uvijek se oslanjajući se na nekog, ali ako si navikao živjeti po modelu da sve možeš sam, e onda si najebo, uglavnom...
Jer ti je život po ne znam koji puta priredio predstavu tipa - ne možeš sam, vidiš da ne možeš, nisi toliko jak koliko si mislio da jesi, ranjiv si, sada si sasvim beznačajan bez tuđe pomoći.....

Dođeš kući, čeka te višetjedni oporavak, boli te, boriš se, sve oko tebe stoji jer i ti stojiš.... Sve je statu quo, i ne samo sada da sve stoji, stajati će još dosta vremena jer je sve kao što sam i rekla uzročno posljedično.
Svi moji projekti stoje još uvijek ili su se samo malo pomakli, ali baš malo, jer ja ne mirujem ni kada moram.....

I neki dan sretnem u gradu frenda.

- Stara, jesi napravila ono što si planirala, jesi počela? - pita me.

- Nešto jesam, nešto sam tek trebala početi, ali imala sam nekih zdravstvenih problema pa sada sve ide sporije nego sam planirala, ali hoću, sve ću riješiti, znaš da hoću... - kažem ja.

- Da, sve je dobro dok smo zdravi ..... - kaže on.

- Da, baš dobro kažeš, skroz si u pravu, iako često toga nismo svjesni ..... - kažem ja i nasmijem se jer sam sam opet čula tu famoznu ali istinitu rečenicu.

- Bok stara, drž se....

- Bok stari, ajd vidimo se....


- 11:56 - Komentari (16) - Isprintaj - #

17.08.2013., subota

Život po špagi .....

Moj prijatelj se ženi.

On se ženi?

Za tog sam zadnjeg mislila da će se ikad vezati za nekog jer je to lik koji se samo može zamisliti i teško mi je ga bilo spojiti s bilo kim jer njega treba izdržati, njegov ritam života treba izdržati, njegov karakter treba jako znati i umijeti izdržati. O da, sve to treba jako izdržati, ali kako se kaže, svaki lonac nađe poklopac pa je tako i on našao valjda svoj poklopac....

I sve je bilo gotovo pa idilično do danas kad sam mu saopćila da iz svojih osobnih razloga ne mogu doći na njegovo vjenčanje jer ne mogu i to je to.
Najprije promjena boje glasa, pa promijena tona, pa promijena svega, uspio mi je samo izgovoriti.

- Ok, ali ona će se jako ljutiti jer ona voli da joj sve ide kao po špagu....

Toliko straha i ne znam čega u njegovom glasu nisam nikad primjetila. Pa nemoguće da se boji svoje vlastite buduće supruge, ali očito na neki se je način boji, jer strah se stvarno osjetio u njegovu glasu, totalno me je to zbunilo, jer on je neuhvatljiv, on je poput vjetra, čas tu, čas tamo....
Koliko sam čula od svojih prijatelja ona ga je dosta promijenila, učinila je ono što ona smatra da bi on trebao biti, napravila je ono što ona želi od svog muškarca a on blento zabudalio i dao se modelirati na jednu drugu frekvenciju koja očito nije njegova, jer znam da nije, pogubio je sam sebe a još se nisu ni ozakonili.

Strašno! Sve mi to zvuči sablasno jer takve priče ne završavaju baš najčešće dobro.

A i ta njegova famozna rečenica tipa: ona voli da joj sve ide po špagu!!!!

Kao da to svi ne bi voljeli?
Tko ne bi voljeo da mu život ide kao po špagi? Svi bi voljeli da sve oko nas bude jednostavno i lako ali to nije stvarni život.

Mislim si ja, ok, sada dok ste još i sami možda vam bude život išao lagano kao po špagu, mislim njoj, jer ona tako želi i ona si je sve podredila, počevši od svog izabranika pa sve dalje da joj ide niz dlaku, ali kad dođe dijete, kako li će to samo onda izgledati.

Život s novoređenčem u kući pa kasnije s malim čovjekom je sve samo nije život koji teče kao po špagi jer isplaniraš jedno, desi ti se nešto sasvim drugo. Neprospavane noći, zubići, pelene, od začepljenog nosa pa do neznam ni sama kakvih viroza i temperatura itd., itd., sve to remeti lagodan i miran život na koji smo navikli kad smo bili sami, pogotovo takvima kakva je ona, očito navikla da je cijeli svijet podređen upravo i samo njoj.
Kad dobiješ dijete, cijeli svijet i život je upravo podređen tom malom stvorenju, barem je tako bilo kod mene i još uvijek je tako i biti će još puno godina upravo tako....
I ne samo da dolazak dijeteta promijeni život već i sam život u dvoje promijeni dosta naših životnih navika, naših izbora.
Ponekad moraš prešutiti, ponekad moraš zatvoriti oči jer je bolje kad neke stvari ne vidiš ili se barem praviš da ih ne vidiš, moraš mijenjati navike svog slobodnog i samačkog života, svašta nešto - moraš jer to je jednostavno cijena života u dvoje.

I onda kad mi netko kaže da je navikao da mu sve ide kao po špagi u životu, ja se pošteno zamislim i zapitam samu sebe šta ustvari da mislim o toj osobi, kakva je to ličnost?

Život zaista je jedna dugačka špaga ali je i prepuna čvorova, nekad ni sama ne znam da li je bolje čvor raspetljati ili ga samo preskočiti i nastaviti dalje....

Upravo u tim životnim čvorovima je čar postojanja i čar života.....
- 22:38 - Komentari (6) - Isprintaj - #

15.08.2013., četvrtak

Ljetni večernji stres....

Ljetno doba je po meni blaženo ako ne po ničem onda barem po večernjem sjedenju na nekoj terasi uz hladno piće, dobro društvo i onako ugodnu i laganu ćakulu bez napetosti i bez stresa....

Tako ja svako toliko svoje tople večeri skratim sjedeći sa svojim prijateljicama na nekoj terasi kafića na našoj gradskoj špici, i bude sve uglavnom ugodno, lagano, kao što rekoh - bez stresa, ali može li išta proći bilo gdje i bilo kada bez stresa?

Može li proći jedan dan bez fucking stresa?

E pa ne može!!!!

Upravo dođeš u centar grada, sve vrvi od ljudi, odabereš terasu i sjedneš. Naručiš piće, uvališ se u pletenu fotelju i ćakula sama poteče bez puno naprezanja, sve izgleda upravo bajkovito, ali u svakoj bajci postoji ono zlo koje uništi barem malo dojma.
Tako i kad sjediš na terasi kafića uvijek netko dođe na trenutak i razbije tvoju trenutnu bajku...

Zašto kažem netko?

Zato što to i je netko.... Uvijek netko dođe nešto žicati, te daj kune, te daj cigaru, te daj hranu, te daj za djecu, te ovaj ima šećer pa mu treba za inzulin......Ipak, najčešće to bude, daj koju kunu....

Redovito mi baš bude žao tih ljudi i stvarno mi ih je teško gledati, iako su to uvijek iste face koje u jednoj večeri isti kafić obiđu i po nekoliko puta i s uvijek istim spikama..
Takav nastup je ispod svakog ljudskog dostojanstva i nije to lako, ići od stola do stola i žicati te slušati razne pogrdne riječi i uvrede na svoj račun, zaista, nije to lako.
Ponekad nekom i udijelim koju kunu jer sam budala i valjda bi i svoje gaće skinula i dala ih nekom da traži, ali počelo me to sve lagano nervirati jer mi je postalo naporno...
Sve bi bilo u redu da u jednoj večeri dođe jednom jedna osoba i žica kune, ali kad ti svatko toliko netko jaše za vratom i žica e pa onda to nikako nije u redu.

Ja sam samo došla u kafić podružiti se sa svojim prijateljicama i malo se opustiti a ne svako toliko slušati nečije nepoznate monologe, ne da mi se to, i možda sam zločesta, ali neka jesam, jer i ja imam pravo na malo svog mira i privatnosti.

Onda opet razmišljam, kad bih svakom od tih koji žicaju i dala koju kunu pa to bi mi trebala vreća kovanica, a opet nemam ni ja, meni isto nitko ne daje, nažalost.
A s druge strane, žao mi ih je i gledati, žao mi ih je i slušati i teško mi je čak i okrenuti glavu i praviti se da ih ne vidim, jer ih vidim i čujem - nažalost.

I sada ti budi pametan....

Meni je teško biti pametan u takvim situacijama jer možda netko takve ljude i ne primjeti, ali ja ne mogu ih ne primjetiti jer me svaka ta priča barem malo dirne i pogodi u srce i bude mi žao, ali život je ponekad okrutan i zna se baš gadno poigrati ljudskim životima, ali ja tu ne mogu ništa, nažalost, baš ništa....

Čak kad i promislim bolje, pa nisu ti ljudi što žicaju čak ni toliko krivi što žicaju na takvim mjestima.

Ne bi li recimo djelatnik ugostiteljskog objekta bio dužan upozoriti takve ljude da ne žicaju na terasi ovog kafića ili ih kulturno zamoliti da napuste terasu, ali naglašavam kulturno, bez grubih i povišenih tonova.

Ipak zarada moje ture pića te večeri ide kafiću u džep i trebali bi gostima osigurati barem malo mira i privatnosti dok sjede na njihovim terasama, zar nije tako?

Na kraju, ja to svoje piće vrlo pošteno platim, ne zaslužujem li mir....
- 22:55 - Komentari (9) - Isprintaj - #

12.08.2013., ponedjeljak

Jednostavnost postojanja....

Točno vidim na sebi kako je vrijeme kod mene napravilo svoje, uzelo je svoj danak.

Nisam po godinama baš nešto ludo stara, ni u glavi nisam stara, mlada sam duhom a kažu da je to najvažnije i da te to gura u životu, i zaista je tako. Već odavno sam stava da je sve u glavi. Naša glava tj. mozak mogu nam od života napraviti pakao ili raj, sve je stvar gledanja, ali za neke stvari mi je vrijeme stvarno napravilo svoje..

Nemam više živaca za ljude. Nemam više živaca za naporne ljude. Nemam više živaca za komplicirane ljude.

Nemam i gotovo. Ne mogu, nemam vremena, neda mi se.....

Volim kad su ljudi direktni, jasni i konkretni, za višesatno objašnjavanje nemam živaca slušati. Stvar je često vrlo jednostavna samo je stvar u nama ljudima koji sve ali apsolutno sve do zadnjeg detalja uspješno zakompliciramo pretačući iz šupljeg u prazno i tako iz dana u dan.

Volim kad mi se situacija objasni u nekoliko kratkih ali kristalno jasnih rečenica. Ne mogu slušati uvod koji traje satima, i tako uvijek kad mi nešto nije jasno postavljam tisuću pitanja i podpitanja da bih si u glavi stvorila jasniju sliku problema i eventualno našla neko adekvatno i jednostavno riješenje problema. Za ostalo lupetanje nemam živaca, ali zaista nemam i to s godinama postaje problem, iscrpljuje me to....

Recimo, postavim vrlo jasno i konkretno pitanje sugovorniku, e onda nastupi odgovor pun zaobilaženja, okolišanja ili odgovor počinje pričom od 1941. god. na ovamo, e pa to je onda kaos. Nekad prije i ne tako davno imala sam strpljenja to sve slušati, klimati glavom i odobravati, i ako me nije zanimalo barem sam bila pristojna i to sve odrađivala, ako radi ničeg drugog onda barem radi neke svoje vlastite kulture.

Moja kultura u komunikaciji je u ovom vremenu sada jednostavno nestala, isparila je. Već nakon postavljenog pitanja i samog početka odgovora ja sječem čim shvatim kuda priča vodi. Najčešće odgovor vodi u nedogled s puno priče i nepotrebnih detalja a do srži problema se ili ne dolazi ili se dolazi teškom mukom. Moj stav odmah u startu bude: čuješ li što sam pitala?
Obično tada sugovornik bude malo zbunjen mojim nastupom ali brate ne mogu slušati uvod zamotan u sve moguće celofane svijeta da bi stvar ispala ljepša.

Uostalom, zašto nešto uopće mora ispasti ljepše?

Zašto stvar ne može biti upravo takva kakva je bez imalo uljepšavanja pa makar bila i najgora na svijetu ali je barem kristalno čista i jasna?

Oduvijek sam imala pogled na situacije u životu koje su mi se događale vrlo čist i jasan, i nisam se voljela zavaravati i motati u celofan da bi bilo ljepše, naravno to ne znači da sam uvijek uspjevala u tome....
Često je bilo kod mene ili crno ili bijelo, bilo je a i sada je - konkretno i jasno i u srž, pa šta bude...Čini mi se da je tako ustvari bolnije, ali opet je jednostavnije, jer znaš na čemu si, a onda kad si s ljudima koji su vrlo raspršeni kako u glavi tako i u komunikaciji bude malo teško, meni bude teško, jer mi je teško shvatiti takav kalibar ljudi... Onda se dovodim u situaciju da podsvjeno od raspršenih ljudi u komunikaciji pokušavam barem na trenutak napraviti sabrane ljude tipa: pitanje - odgovor, pitanje - odgovor....Strašno, i za njih a bogami i za mene, iscrpljujuće...

Ljudi nikako da shvate da je masu stvari oko nas izuzetno jednostavno, nikako da shvate da je 2+2=4, da ne može biti 3, da ne može biti 5, može biti samo 4 i ni gore i ni dolje, i tako za nebrojeno stvari i situacija u svakodnevnom životu....

Zar je potrebno trošiti riječi za bez veze i samo da bi se nešto reklo?

Zar je tako teško shvatiti jednostavnost i lakoću postojanja?


- 21:17 - Komentari (10) - Isprintaj - #

09.08.2013., petak

Životna pobjeda ....

Često me poprijeko gledaju prijatelji kad nekom kažem da sam razvedena i gotovo uvijek usljedi pitanje zašto to pričam.

Pa mislim si ja, ako me netko pita za moj bračni status mislim da bih se vrlo loše osjećala da gledam u oči i lažem da sam u braku ili vezu ili ne znam kakvom partnerskom odnosu - ja sam samo razvedena. Ne mogu lagati a i ne želim, pa nije razvod ne znam kakva tragedija u životu i pogotovo nije u 21 st. kad je svaki treći brak okončan.

Nećeš ti velike tragedije. Pa neće me spaliti na lomači radi toga, dobro, neki bi upravo to željeli, sigurna sam, ali to je moj izbor i kao takvog ga treba poštovati pa makar on bio i najgori na svijetu, a nije.....

Neki dan sam čak čula i trač da o svom razvodu pričam kao da se time ponosim.

Ne znam kako se iz dvije jednostavne riječi tipa: razvedena sam, može izvući neki ponos, sreća, euforija ili ne znam što već, ali to sam prepustila svojim vjernim dušebrižnicima koji i tako nemaju pametnijeg posla nego da se bave tuđim životima u nedostatku vlastite sreće i životne akcije. Očito, takvim ljudima svi jednom dođemo na red i prvo mjesto pa ti onako lijepo i lagano vrte po tvom životu iz šupljeg u prazno, e pa ja na to kažem - nek se raja zabavlja....

Da li sam ponosna na svoj razvod?

Nisam, s jedne strane nikako nisam jer nisam željela da tako bude, da tako ispadne. Zaista nisam željela, ali....

Medalja uvijek ima dva lica.

Ono drugo lice medalje mi kaže da je moj razvod još jedna moja životna pobjeda.

Zašto životna pobjeda?

Upravo zato što nije lako donjeti takvu odluku, nije lako gledati se svaki dan u ogledalo i polako shvaćati da smo nas dvoje poput Titanica, mi smo bili brod koji tone i nije mu bilo spasa, nije to lako.

Nije lako sam sebi priznati da je došao svemu kraj i da nam nema spasa, da koliko god se netko od nas dvoje trudio nije više dovoljno da se popravi bilo što, nije to lako.
Nije lako ni prihvatiti da je za opstanak jedne zajednice potrebno puno više od ljubavi.
Nije lako prihvatiti da ste totalno nekompatibilni i apsolutno nespojivi.
Nije lako ni pokupiti svoje stvari i otići bez da se okreneš i pogledaš unatrag, sve te vuče da se okreneš a ti si svjesan da znaš da ne smiješ, ustvari smiješ ali to ne bi bilo dobro, jer možda samo u tom jednom pogledu preko ramena možda nađeš još jednu iskru nečeg koja ti pokazuje da će biti jednom bolje, a isto tako znaš da neće, znaš da ukoliko ta iskra i postoji da je vjerojatno kratkog vijeka i da će se uskoro ugasiti kao i mnoge do sada.
Nije lako ni biti samohrani roditelj malodobnog djeteta, za njega sam odogvorna, za njega brinem da mu ništa ne fali, sama pokušavam napraviti od njega jednog malog čovjeka....Ne želim da bude zakinut za bilo što...

Nije lako sjesti sam sa sobom i posložiti kockice, priznati sam sebi da sve s nama nema smisla, jer to definitivno nije lako.

Nije lako suočiti se, priznati si, otvoriti samom sebi oči i skinuti veo, jer često vidimo upravo samo ono što želimo vidjeti, često čujemo samo ono što želimo čuti, nismo spremni suočiti se sa istinom, volimo zavaravati sami sebe i živjeti u iluziji da smo sretni, da nam je dobro, da smo zadovoljni... Otvaranjem očiju bolno ateriramo na tlo...

Nažalost, nekima treba cijeli životni vijek da shvate da su ustvari bili nesretni, nezadovoljni, nezadovoljeni, neshvaćeni ali život im je i tako pri kraju i čemu onda više bilo što mijenjati, za promjene u poodmaklim godinama kasno je, kažu...

Upravo radi svega toga što - NIJE LAKO... - na svoj razvod gledam kao na još jednu moju životnu pobjedu jer sam si sama otvorila oči i imala muda priznati si da nije dobro i da neće biti bolje, jer iako sam totalni optimista ipak jednom nogom stojim čvrsto na zemlji i gledam oko sebe..

Razvod, velika je to životna odluka i promjena i ne samo meni već i svima oko mene, velika je to odgovornost...

Zato na to i gledam kao još jednu pobjedu jer sam imala dovoljno hrabrosti priznati sebi vrlo bolne stvari bez imalo uljepšavanja, podvući crtu i reći dosta je i uzeti život u svoje ruke pa kako bude, a biti će dobro...

Nije lako otvoriti si oči pogledati i onu suroviju stranu života....I zaista, nije lako iskreno priznati samom sebi da neke stvari jednostavno ne idu pa koliko god se mi trudili...

- 22:12 - Komentari (6) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.