Opet čitam na jednom našem portalu: još jedan homofobni napad!!!!
Cijeli tekst nisam čitala jer obično nemam želudac za čitanje takvih sranja, kako je netko nekog dobro umlatio samo zato što ima drugačiju seksualnu orijentaciju.
Mislim, koja je to fora, istući nekog nepoznatog jer voli cure a u našem "civiliziranom" svijetu je negdje zapisano da bi trebao voljeti dečke. Šta se zbog toga treba nekog dobro umlatiti, polomiti ga. Pa kakav je to način? Gdje je tu ljudskost i tolerancija o kojoj svi tako pošteno seru na sva zvona.
Kad čitam ovakve tekstove baš se pošteno zapitam jesmo li mi ljudi ili smo mi ljudi postali životinje željne krvi?
Nevjerojatno mi je kako se ljudi tako osile umiješati u neki odnos iz čista mira, nepozvani, i da se umiješaju na jedan kulturan način i zamole dotične riječima da mu, npr. smeta, to mi je ok, ali odmah uletiti šakama po curama, ma hajde, pa to je strašno, ali baš strašno...
A recimo, kad susjed premlati svoju zakonitu suprugu, nitko ništa, svi stoje, slušaju i imaju novi trač za jutarnju kavicu, kako je on nju dobro izmlatio...ali neka ju je jer je ona, bla bla, bla...
I kako je to normalno? Kako to može biti normalno?
Znači, tamo gdje bi se trebalo uletiti i spasiti nekog slabijeg i zlostavljanog, to se samo gleda, sluša i sutradan prepričava, a kad se dvije djevojke ljube u taksiju odmah se zasuču rukavi i udri.... Ma, razočarana sam jer si ljudi zaista previše dozvoljavaju...
Otkud u ljudima tolika mržnja, toliko zlo prema nekom nepoznatom, prema nekom tko ima samo malo drugačiji pogled na svijet, prema nekom tko ima drugačiji izbor?
Zato što netko ima drugačiji izbor - je li zbog toga loš, jel ga zbog toga treba prebiti, jel mu treba nabiti još malo strahova jer ih nema sam sa sobom, obzirom da živimo u društvu kojem živimo - ograničenom, zadrtom i jadnom do bola....
Svi drobe tolerancija, ma kakva tolerancija, nema tu tolerancije, evo kako se rješava tolerancija - šakama! Jadno, skroz jadno...
Ponekad se pitam kad pročitam ovakav naslov, dali ti ljudi koji namlate nekog tko je različit od njih, dali imaju djecu doma možda?
Možda i njihovo dijete jednom za nedjeljnim obiteljskim ručkom nakon molitve izjavi da je gay, i šta onda?
Hoće li ga ubiti od batina?
Hoće li ga se odreći?
Mislim da ne....
Naša djeca su naša djeca, ma kakva ona bila i što god da jesu - naša su, njihove izbore treba poštivati i ukazivati im na ono nešto dobro u ljudima, na ispravne puteve, na ljubav, mir i toleranciju... i ove dvije djevojke u autu su nečija djeca i nije im lako, niti samima sa sobom, niti sa okolinom. Nije lako sam sebi priznati da si različit od drugih, nije lako to spoznati, nije lako živjeti s time, zaista nije lako....Uvijek se pitaš, što će reći ljudi, hoće li me odbaciti obitelj i prijatelji ukoliko im priznam, da li netko nešto možda naslućuje, uvijek je sve nekako puno straha, ograničenja, nije to normalna i slobodna ljubav kakva bi trebala biti ljubav....NIje to lako, jako puno stvari koje drugi parovi rade ti ne možeš - eto, ne možeš se ni poljubiti u taksiju, jer te odmah prebiju...
A opet se pitam, bez obzira na naše životne izbore, nismo li svi krvavi ispod kože?
Nismo li svi građeni od iste materije?
Nismo li svi ljudi koji smo rođeni na višem nivou svijesti i koji bi trebali razlikovati dobro od zla? Jesmo, da, upravo tako bi trebalo biti ali nažalost nije....
Moj izbor je ljubav, ma kakva ona bila....jer, ljubav je ljubav......
