Suncokreti na oblacima (blogerica Adrica)

30.09.2013., ponedjeljak

opet vjerujem ....

Često se u zadnje vrijeme susrećem s temama o muškarcima.

Uglavnom su to ženske priče i ćakule, kukanja, pranja po muškima kako su ovakvi ili onakvi, od onih razvedenih čujem da više nema normalnih muškarca, od slobodnih čujem da nema pravih muškaraca (šta god to značilo), a ono malo koje su još u braku uglavnom kažu da nakon ovog muža ne bi više nikad imale niti jednog muškarca pored sebe.

Jedna moja draga prijateljica redovito muškarce usporedi sa svojim benjaminom (biljkom) i kaže da je ta jadna biljka u kutu pametnija od svakog muškarca.

Ne znam šta da mislim o svemu tome i o tim famoznim muškarcima, samo mogu reći da ja bez njih ne mogu i ne želim. Nedostaje mi to muško društvo u životu. Odrasla sam nekako među muškarcima i tu mušku spiku sam nekako lakše podnosila i bila mi je lakše probavljiva od ženskih priča a i humor je bio uvijek na vrhuncu...
U muškom društvu sam se uvijek nekako zaštićeno osjećala mada bi me i oni ponekad razapeli na križ.

Sada imam sve manje muškaraca oko sebe, pogotovo sada od kad sam slobodna.
Sada, ovako slobodna sam kao opasna za muški rod i svoje prijatelje, u biti nisam opasna za svoje prijatelje već sam opasnost u očima njihovih supruga, iako mi je to skroz besmislenom razmišljanje, ali dobro, neka im bude, iako sam posve bezopasna za oženjene muškarce, pogotovo za dugogodišnje prijatelje, ali kako bi naši stari rekli - nikad ne znaš, vrag nikad ne spava....

Ljubav, strast ili tko zna kakva kemija se dogodi u sekundi, pokrene se nešto u čovjeku i tada tako to nekako krene... Najčeće spontano, riječ po riječ, osmijeh po osmijeh....

Nakon svih svojih životnih razočaranja, neuspjeha i bolnih udaraca ispod koljena od strane muškog roda ja te blentave muškarce i dalje volim kao i prvog dana i ne mogu zamisliti život bez njih.
Već sam neko vrijeme bez partnera, nešto zato što nisam željela jer sam smatrala da nije pravo vrijeme, nešto zato što je bio krivi poredak zvijezda, a nešto zato što nisam upoznala nikog adekvatnog tko bi mi zamutio pamet barem na kratko...

Eto tako...

Volim ja svoju samoću jako i cijenim je iznad svega. Volim taj osjećaj kad svijet i slobodno vrijeme posvetiš samo sebi i organiziraš život upravo onako kako meni paše. Ima ta samoća svojih jako, jako dobrih strana iako dugoročno ne vidim se ostatak života kao samu, ne paše mi taj osjećaj baš previše, ne bih voljela takav scenarij svog života, jer ipak mi je i taj partnerski odnos jako važan.
Ali ne bilo kakav partnerski odnos, kvalitetan partnerski odnos, onaj odnos u kojem možeš biti ono što jesi, a da te druga strana upravo takvog prihvati, da te ne sputava, da te druga strana upozna i shvaća te, da kad jednostavno želiš biti sam da je to tako, jer je to dio tvog karaktera i da ta samoća i bijeg od svih nema veze s ljubavlju prema partneru i tako još tisuću i jedan primjer.

Kažu mi da to ne postoji, da sanjam, da maštam. Kažu mi da takvo što nikad neću naći...Iskreno, pa ni ne tražim, samo će jednom doći, potrebno je samo vjerovati u to....

Ne znam, ja još uvijek vjerujem da postoji i da svaki lonac nađe jednom svoj poklopac, prije ili kasnije, ali nađe..

Ljubav uvijek nađe svoj put, i od onog malo putića, kad krene brzinom vode napravi ogroman prolaz.....Kvalitetni odnosi postoje, kvalitetni muškarci također postoje, možda ih je teže naći, ali svakako vjerujem da ih ima...

Možda i ja jednom, kao i većina kad siđem sa svog oblaka, kad mi padne s očiju taj veo shvatim da je to možda sve samo zavaravanje i iluzija, da sve to ipak ne postoji, da je sve zabluda i da takve priče postoje samo u filmovima, možda onda shvatim. Možda mi treba da još koji put bolno ateriram na guzicu pa se probudim iz svojih vizija, ali mislim da neću, jer svaki put kad bih se probudila, odmah nakon oporavka bih opet nastavila o starom...

Nastavila bih sa svojom vjerom da postoji.... Da postoji bezuvjetna ljubav i da postoji taj netko negdje s kim si apsolutno kompatibilan..
- 21:44 - Komentari (5) - Isprintaj - #

23.09.2013., ponedjeljak

Kuda vodi ovaj svijet....

Rijetko kada se pitam kuda vodi ovaj svijet jer me još jako, jako malo stvari mogu iznenaditi, ali nekad mi se baš dogode stvari da me iznenade strelovitom brzinom i udare posred glave da ne znam više ni tko sam, ni kako se zovem...

Naime, neki dan sam bila na nekom izletu s nekom više manje nepoznatom ekipom, bilo je tu svakakvih persona - mame s djecom, bračnih parova s djecom, muževa samih i naravno, ponešto razvedenih mama s klincima.
I zaista je bilo sve super, poupoznavali se mi, družili, hodali kroz šumu, djeca sretna i vesela, trče, nabijaju loptu, ma idila da ne može biti veća.
Ali u svim tim bajkovitim pričama uvijek postoji neki ali, tako je bilo i ovaj put samo što je meni ovaj ALI prisjeo i opandrčio me posred glave, šokirao me i naveo na razmišljanje kuda vodi ovaj svijet?

Dakle, kako je bilo i bračnih parova sa ili bez djece i sve uglavnom sve neki mlađi ljudi, fino smo se družili, a kad imaš klince zajedničkim temama nikad kraja...

Sve je bilo super dok mi se neki tata nije počeo motati oko mene. Špreha mu je bila više nego očita, tip mi se jasno i direktno upucavao na sve moguće načine, valjda mi piše na čelu da sam friško razvedena i slobodna divljač za odstrel.
Gledam ga, pa nije čak ni loš, izlgleda onako baš solidno za te neke svoje godine koje već nosi, simpatičan, komunikativan, zabavljač, tada još nisam ni skužila da je on suprug tamo neke žene, a još manje da je i otac tamo nekog djeteta na livadi...

I tako ide priča, ja sva fina i kulturna jer ne znam s kim imam posla i koju etiketu (slobodan, oženjen, rastavljen, udovac...) čovjek nosi i tako kroz priču saznam da je tip oženjen i da mu je supruga upravo tu negdje a i djeca su mu isto tako tu negdje na livadi..
U sekundi kad sam pospajala priče pojavilo mi se valjda jedno 200 upitnika iznad glave....

Pazi lika, supruga mu je ovdje, djeca su sa njim i meni se izravno upucava čim mu se žena makne iz vidokruga. Na sve moje kulturne i civilizirane načine na koje sam jasno davala znakove kako riječima tako i djelima da me ne zanima, tip ne odustaje, stalno mi se mota oko nogu.

Oženjeni tipovi me ne zanimaju niti najmanje iz više razloga, jedan od razloga je taj što ne želim biti uzrok raspada jedne kakve takve obitelji, a drugi razlog je što ja ne mogu nekom biti druga, mogu biti samo prva i jedina, biti druga i ona povremena mi ne predstavlja baš sreću i radost u životu, jednostavno, ne želim to, nije to moj đir.
Ali ja sam tu manje bitna trenutno, bitan je on i njegovi postupci koji su me šokirali taj dan..

Pa kako samo može?
Pa kako pored žive i zdrave žene koja je možda nekoliko metara od njega upucavati se nekoj drugoj?
Pa kako? Meni to nije još ni sada jasno...
Pa gdje je poštovanje te žene?
Pa gdje se baš mene ulovio, majke mu?

Mislim si ja, ako to već mora raditi, iako ne bih znala zašto mora, ali ajde neka bude da mora, treba izaći van s frendovima pa nek radi što hoće, ali ovako naočigled, pa meni je to strašno...
Ma samo sam se pitala kako li se ta jedna žena mora osjećati pored takvog kretena? Kako li je njoj s njim?
A opet s druge strane, mislim si ja, evo sranja, još mi samo pored njega tako napadog fali i njegova žena za vratom i ode sve u božju mater, a opet s druge strane, ne mogu tipu u facu reći: ajde malo od*ebi od mene i idi kod obitelji, jer mi to moja kultura i odgoj ne dozvoljavaju, iako mislim da sam mu baš to i trebala reći, možda bi me shvatio..

Svako toliko me ostavljao na miru i odlazio kod svoje žene, ja svako toliko odahnem, kao, aha super, riješila sam ga se da bi me na kraju molio broj telefona jer se on mora čuti sa mnom svakako..
Naravno, da nema ni telefona ni nikakvog kontakta jer imam ja svoja životna načela od kojih ne odstupam baš niti milimetra, jer ne odstupam, jasno i glasno: Oženjeni ništa, ne zanimaju me.....

Možemo mi popiti kavicu i biti si dobri, ali upravo je to plafon našeg odnosa, barem što se mene tiče, a što se tiče onog s druge strane to me i tako ne zanima, pogotovo kad ja sebi u glavi nešto zacrtam...

Ali stvarno ta situacija koju sam doživjela me navela na razmišljanje: pa dobro, kuda vodi ovaj svijet.....Je li to sve normalno ili ja nisam normalna ili šta je?
- 22:21 - Komentari (7) - Isprintaj - #

20.09.2013., petak

Instant vrijeme.....

Oko mene sve više instant svega.

Ježim se od instant riješenja problema, još se više ježim od instant ljudi. Površnih i lepršavih ljudi koji su čas amo, čas tamo, ne zadržavajući se nigdje više od po nekoliko minuta, ne zadržavajući se na problemu nekog čovjeka više od jednog jedinog časa. Od ljudi koji ne znanju proživjeti život i neki trenutak do onih dubina koje nas oplemenjuju. Iako to možda i nije loše, jer dok ne spoznaš dubine ne znaš kako može boljeti, ne znaš kako izgleda patnja, ne znaš kako može neki osjećaj sreće biti ustvari uzvišen....

Ježim se i od instant ljubavi a vidim da ih u zadnje vrijeme ima sve više oko mene. Ne znam da li ima još uvijek onih pravih i iskrenih ljubavi, onih dubokih ljubavi koje te uzmu i nose te na svojim krilima. Sve neka računica i proračuni, a nakon dobrog računa možda dođu osjećaji. Ne kažem da je to uvijek tako, ali često je tako, barem koliko čujem od ljudi...

Svi bi htjeli nešto na brzinu. Sve je na brzinu, brzo se živi, brzo se radi, brzo se razmišlja, brzo se zaljubiš a još brže prekineš, brzo se oženiš a koliko vidim svi se još i te kako brže razvedu.

Ježim se i od te neumitne brzine iako sam ponekad i sama takva, sve brzo, brzo i brzo....

Za mene nažalost ili na sreću nema instant ljubavi, jebi ga, ja kad volim, onda volim, volim duboko i jako, volim strasno i proživljavam svaki trenutak duboko i intezivno. Nema na pola, uzimam i dajem sve, igram na sve ili ništa, crno ili bijelo - nema sredine. Puno dajem, puno i očekujem, ali u ovim vremenima sada, teško je tako. Teško je spojiti jednog dubokog i intezivnog spojiti s nekim lepršavim i površnim, zaista je teško ako ne i nemoguće.... S dva takva različita teško je doživjeti onu pravu snagu života, onu pravu snagu partnerstva...To sam probala i zaista je tako, nije išlo, nije opstalo...Nije ni moglo, kako može? Naravno da ne može... Ne možeš spojiti vatru i led....

I dalje u ovim ludim, brzim i površnim vremenima ja i dalje vjerujem onu onu pravu iskrenu i duboku ljubav, onu koja ti dođe tako iznenada, pogodi te svom svojom jačinom i ponese te tko zna u koja prostranstva, vjerujem da. Možda je sve to suludo i možda sve to nema smisla, možda i za jedno deset godina shvatim da budalim i da su sve to priče za malu djecu i bajke, ali ja drugačije i ne znam, ustvari, možda i ne želim znati jer i ne želim prihvatiti drugu mogućnost osim te, jednu duboku, jaku i strastvenu mogućnost i to je jedini moj izbor. Ne želim se zadovoljiti emotivnim komadićima koje ti netko baci jer drugačije ne zna ili smatra da je upravo to dovoljno.
Ne, nije dovoljno, treba dati od sebe puno ljubavi da bi isto tu ljubav dobio natrag, možda ne od te osobe, ali onda sigurno od neke druge...

Ljubav je energija koja mora neprestano strujati da bi nam se događala.... Da, mislim da je to upravo tako ali ja, ja sam samo još jedan vječiti sanjar koji i nakon svega još uvijek vjeruje...



- 21:19 - Komentari (3) - Isprintaj - #

15.09.2013., nedjelja

Strpljenje

Točno vidim po sebi da što sam starija imam sve manje strpljenja, sve mi se manje da nešto ili nekog čekati. Sve bih htjela odmah i sada, ako stvar ne ide onako kako sam zamislila to mi stvara osjećaj frustriranosti, neda mi se boriti, neda mi se čekati, tada požurujem stvar, forsiram.

Sve što je na silu nije dobro, sve što se forsira ne valja, ne završi dobro. To sam osjetila na svojoj koži i kroz vlastita iskustva nebrojeno puta i umjesto da sada u ovim svojim godinama stanem i pustim i na kraju krajeva čekam, ja opet jurim, opet šibam glavom kroz zid ne razmišljajući o posljedicama. Posljedice dođu prije ili kasnije, ali dođu kao veliki osjećaj frustracije ili ti onako ostane gorak okus u ustima.

Dakle, škola koju nisam ni na pola savladala je strpljenje.

Nije to samo pitanje mene kao pojedinca, vidim sve više ljudi različite dobi koji imaju upravo taj problem i kao da smo svi zaboravili onu staru narodnu: strpljen - spašen...

Ja želim sve sada i odmah, pogotovo kad se za nešto zapalim ili kad se nekog zapalim, ali upravo je čar u čekanju, čar je u borbi i iščekivanju. Kad nešto dobijemo odmah kada smo i zamislili tada to nešto gubi na vrijednosti, gubi smisao dobivenog. Čekanjem do našeg cilja više ga cijenimo, više ga poštujemo, više nam je stalo do njega, jer kad nešto dobijemo servirano na tanjuru upravo onda kada smo to mi zamislili, igra prestaje, to je to što smo željeli - ali ustvari to nije to, igra je gotova, to što želimo, to imamo i sve je gotovo....Tada čaroliji dođe kraj...

Takve situacije sam prošla nebrojeno puta u životu, kako u stvarnju nekih materijalnih sredstava za život, tako i u partnerskim odnosima. Upravo je to strpljenje važno u partnerskim odnosima jer je to valjda najvažniji odnos koji nikada ali baš nikada nije potrebno forsirati i požurivati jer nam se to požurivanje obije o glavu ne onom snagom kojom smo forsali već barem nekoliko puta većom. Vrati nam se kao bumerang, tres u glavu i tada boli, jako boli... Odnos treba teći popust rijeke, bez požurivanja, bez igara, naravno, ukoliko je odnos i zanimanje obostrano, ukoliko nije - ništa, svatko pokupi svoje kantice iz pješčanika i ide svojoj kući...
Na kraju krajeva i nikog ne možeš prisiliti na nešto ako to ne želi, ja samo gledam po sebi, čim mi se nešto nameće, kad nešto u odnosu moram, tada bježim, pružam otpor, neda mi se više, cijeli odnos mi postane tlaka i tada nestajem. Jednostavno mi se nekako čini da u svim međuljudskim odnosima, kako partnerskim, poslovnim ili inim ne bi trebalo biti ono morati već samo ono željeti, ali često to nije tako...

Često u odnosu prevlada ono - morati, željeti se izgubi vremenom a tada s tim - morati izgubi se i neka čar odnosa....Nije dobro kada odnos postane kamen sopticanja i uteg oko vrata, zato je i potrebno strpljenje i strpljenje i strpljenje da nekog bolje upoznaš pa onda i sam zaključiš da li ti je taj netko uopće potreban u životu ili nije....

Dakle, strpljenjem i prolaskom vremena klupko se lagano odmotava i ideš polako ali sigurno prema svom cilju, kakavom - takvom, ali svakako prema kraju nečega..... Strpljenje se ipak na dugoročne staze više isplati nego forsiranje ali tko će čekati?
To čekanje ponekad je tako besmisleno ma koliko bilo učinkovito...

Ipak, svi smo mi samo ljudi i ne treba od nas očekivati baš previše....


- 13:04 - Komentari (9) - Isprintaj - #

11.09.2013., srijeda

Emotivno crnilo ili kako god.....sasvim nebitno...

Sve situacije koje nam se dogode u životu ostavljaju posljedice na naš život, na našu psihu. Samim time utječu na stvaranje naše budućnosti. Često to i ne primjetimo ili ne prihvatimo, ali nam se onda dogode nove situacije koje nam dokažu da je to upravo tako, jer život, on jednostavno teče, od situacije do neke nove situacije....

Kad god sam s nekim pričala o razvodu svi su mi pričali da je to jedna jako grozna i stresna situacija, najstresnija situacija kojoj treba vremena da se sva prašina slegne, da se stvari postave na određeno mjesto. Pričali su mi da je razvod nešto što treba nekako preživjeti, da je to nešto gdje treba jako puno snage i unutarnje mudrosti da se prevaziđe.
Ne znam, ja sam svoj razvod odradila damski, onako usput i s nogu. Nije bilo padova, nije bilo tuge, nije bilo plača, loših i negativnih emocija je bilo u tragovima, sve od prvog do zadnjeg trenutka sam odradila i sama sa sobom i sama u sebi.

Još i dan danas se pitam od kuda mi sva ta snaga i taj neki unutarnji mir da taj proces odradim neopisivom lakoćom.

Prošlo je od tog trenutka našeg odvajanja već dosta vremena, kažem dosta jer smatram da je život vrlo kratak i da je i jedan dan prepun mogućnosti i trenutaka koje treba iskoristiti i uživati u njima, pa gdje je onda nestala godina i nekoliko mjeseci?

To je već skoro pa daleka prošlost ili bilo jednom nešto što mi se dogodilo u životu, to je još jedna usputna stanica na kojoj sam stala, osvrnula se i nastavila dalje....Ali stajanje na stanici koja se zove loši partnerski odnosi ostavila je svoj trag na meni, neka sjećanja i proživljene priče duboko su se urezale u moju dušu i ne izlaze iz mene, ne blijede kao što sve blijedi vremenom.

Ožiljci ostaju, tu su, prisutni su i neki dan sam ih sasvim spontano kroz neke nove životne okolnosti osvjestila.....

Postala sam svjesna koliko sam ranjiva, koliko su me loši odnosi emotivno sjebali. sad shvaćam koliko mi se teško oduprijeti onom lošem što je ostalo u meni i okrenuti novi list kroz nekog drugog partnera....

Spoznala sam da se bojim, spoznala sam da ne vjerujem bilo kojem muškarcu koji mi imalo prijeđe granicu prijateljstva, pa makar i samo verbalno.. Kada se prijeđe ta moja imaginarna granica ja se bojim, ja bježim, blokiram, ne pričam, mičem se, prorade mi moji duhovi prošlosti, javlja mi se strah, nepovjerenje, radi vlastite nesigurnosti tražim dlaku u jajetu u svakom odnosu sa suprotnim spolom samo kako bih nešto iskopala da mogu pobjeći, jednostavno se bojim i samo čekam priliku da kidnem od svega. Ukočim se i postajem ono nešto što nisam, to nisam ja.....

Bojim se da se ne ponovi jedna loša prošlost, jedna priča koja je toliko sumorna i teška i besmislena....Bojim se opet ispočetka krenuti u nešto novo.

Zašto netko nije izmislio jednu gumicu kojom će se prebrisati sve loše emocije i traume?
Zašto u glavi ne postoji gumb DELETE?

Vrtim se kao pas u krug loveći sama svoj rep i znam da to nema smisla i opet znam da to nije dobro za mene, i opet znam da trebam presjeći loše emocije i odstraniti svoje paranoje kao što se ukloni tumor iz tijela, ali nije to nimalo lako i nimalo jednostavno tj. lako je reći ali riječi sprovesti u djela, e to je već nešto poprilično zahtjevno....To je poprilično mučno. Svjesna sam da griješim i da je potrebno opustiti se i prepustiti se nečem višem da te vodi, potrebno je vjerovati da nisu svi ili sve isti, potrebno je dati ljubavi opet priliku, potrebno je izvući se iz svog taloga emotivnog blata i ponovo barem pokušati uhvatiti dugu i pustiti je u svoj emotivni život...

Da, sve je to potrebno i svi to znamo ali ponekad su te sile mračne prošlosti ipak malo jače od nas i samo vrebaju trenutak kad će nas pokopati.....

Naravno, ostalo kao i uvijek ovisi o nama, borba je ipak na kraju u našim rukama....Da li se stisnuti i bojati ili riskirati, pa šta bude....Ne znam ni sama, često se pitam....



- 20:24 - Komentari (6) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.