Oko mene sve više instant svega.
Ježim se od instant riješenja problema, još se više ježim od instant ljudi. Površnih i lepršavih ljudi koji su čas amo, čas tamo, ne zadržavajući se nigdje više od po nekoliko minuta, ne zadržavajući se na problemu nekog čovjeka više od jednog jedinog časa. Od ljudi koji ne znanju proživjeti život i neki trenutak do onih dubina koje nas oplemenjuju. Iako to možda i nije loše, jer dok ne spoznaš dubine ne znaš kako može boljeti, ne znaš kako izgleda patnja, ne znaš kako može neki osjećaj sreće biti ustvari uzvišen....
Ježim se i od instant ljubavi a vidim da ih u zadnje vrijeme ima sve više oko mene. Ne znam da li ima još uvijek onih pravih i iskrenih ljubavi, onih dubokih ljubavi koje te uzmu i nose te na svojim krilima. Sve neka računica i proračuni, a nakon dobrog računa možda dođu osjećaji. Ne kažem da je to uvijek tako, ali često je tako, barem koliko čujem od ljudi...
Svi bi htjeli nešto na brzinu. Sve je na brzinu, brzo se živi, brzo se radi, brzo se razmišlja, brzo se zaljubiš a još brže prekineš, brzo se oženiš a koliko vidim svi se još i te kako brže razvedu.
Ježim se i od te neumitne brzine iako sam ponekad i sama takva, sve brzo, brzo i brzo....
Za mene nažalost ili na sreću nema instant ljubavi, jebi ga, ja kad volim, onda volim, volim duboko i jako, volim strasno i proživljavam svaki trenutak duboko i intezivno. Nema na pola, uzimam i dajem sve, igram na sve ili ništa, crno ili bijelo - nema sredine. Puno dajem, puno i očekujem, ali u ovim vremenima sada, teško je tako. Teško je spojiti jednog dubokog i intezivnog spojiti s nekim lepršavim i površnim, zaista je teško ako ne i nemoguće.... S dva takva različita teško je doživjeti onu pravu snagu života, onu pravu snagu partnerstva...To sam probala i zaista je tako, nije išlo, nije opstalo...Nije ni moglo, kako može? Naravno da ne može... Ne možeš spojiti vatru i led....
I dalje u ovim ludim, brzim i površnim vremenima ja i dalje vjerujem onu onu pravu iskrenu i duboku ljubav, onu koja ti dođe tako iznenada, pogodi te svom svojom jačinom i ponese te tko zna u koja prostranstva, vjerujem da. Možda je sve to suludo i možda sve to nema smisla, možda i za jedno deset godina shvatim da budalim i da su sve to priče za malu djecu i bajke, ali ja drugačije i ne znam, ustvari, možda i ne želim znati jer i ne želim prihvatiti drugu mogućnost osim te, jednu duboku, jaku i strastvenu mogućnost i to je jedini moj izbor. Ne želim se zadovoljiti emotivnim komadićima koje ti netko baci jer drugačije ne zna ili smatra da je upravo to dovoljno.
Ne, nije dovoljno, treba dati od sebe puno ljubavi da bi isto tu ljubav dobio natrag, možda ne od te osobe, ali onda sigurno od neke druge...
Ljubav je energija koja mora neprestano strujati da bi nam se događala.... Da, mislim da je to upravo tako ali ja, ja sam samo još jedan vječiti sanjar koji i nakon svega još uvijek vjeruje...
