Točno vidim po sebi da što sam starija imam sve manje strpljenja, sve mi se manje da nešto ili nekog čekati. Sve bih htjela odmah i sada, ako stvar ne ide onako kako sam zamislila to mi stvara osjećaj frustriranosti, neda mi se boriti, neda mi se čekati, tada požurujem stvar, forsiram.
Sve što je na silu nije dobro, sve što se forsira ne valja, ne završi dobro. To sam osjetila na svojoj koži i kroz vlastita iskustva nebrojeno puta i umjesto da sada u ovim svojim godinama stanem i pustim i na kraju krajeva čekam, ja opet jurim, opet šibam glavom kroz zid ne razmišljajući o posljedicama. Posljedice dođu prije ili kasnije, ali dođu kao veliki osjećaj frustracije ili ti onako ostane gorak okus u ustima.
Dakle, škola koju nisam ni na pola savladala je strpljenje.
Nije to samo pitanje mene kao pojedinca, vidim sve više ljudi različite dobi koji imaju upravo taj problem i kao da smo svi zaboravili onu staru narodnu: strpljen - spašen...
Ja želim sve sada i odmah, pogotovo kad se za nešto zapalim ili kad se nekog zapalim, ali upravo je čar u čekanju, čar je u borbi i iščekivanju. Kad nešto dobijemo odmah kada smo i zamislili tada to nešto gubi na vrijednosti, gubi smisao dobivenog. Čekanjem do našeg cilja više ga cijenimo, više ga poštujemo, više nam je stalo do njega, jer kad nešto dobijemo servirano na tanjuru upravo onda kada smo to mi zamislili, igra prestaje, to je to što smo željeli - ali ustvari to nije to, igra je gotova, to što želimo, to imamo i sve je gotovo....Tada čaroliji dođe kraj...
Takve situacije sam prošla nebrojeno puta u životu, kako u stvarnju nekih materijalnih sredstava za život, tako i u partnerskim odnosima. Upravo je to strpljenje važno u partnerskim odnosima jer je to valjda najvažniji odnos koji nikada ali baš nikada nije potrebno forsirati i požurivati jer nam se to požurivanje obije o glavu ne onom snagom kojom smo forsali već barem nekoliko puta većom. Vrati nam se kao bumerang, tres u glavu i tada boli, jako boli... Odnos treba teći popust rijeke, bez požurivanja, bez igara, naravno, ukoliko je odnos i zanimanje obostrano, ukoliko nije - ništa, svatko pokupi svoje kantice iz pješčanika i ide svojoj kući...
Na kraju krajeva i nikog ne možeš prisiliti na nešto ako to ne želi, ja samo gledam po sebi, čim mi se nešto nameće, kad nešto u odnosu moram, tada bježim, pružam otpor, neda mi se više, cijeli odnos mi postane tlaka i tada nestajem. Jednostavno mi se nekako čini da u svim međuljudskim odnosima, kako partnerskim, poslovnim ili inim ne bi trebalo biti ono morati već samo ono željeti, ali često to nije tako...
Često u odnosu prevlada ono - morati, željeti se izgubi vremenom a tada s tim - morati izgubi se i neka čar odnosa....Nije dobro kada odnos postane kamen sopticanja i uteg oko vrata, zato je i potrebno strpljenje i strpljenje i strpljenje da nekog bolje upoznaš pa onda i sam zaključiš da li ti je taj netko uopće potreban u životu ili nije....
Dakle, strpljenjem i prolaskom vremena klupko se lagano odmotava i ideš polako ali sigurno prema svom cilju, kakavom - takvom, ali svakako prema kraju nečega..... Strpljenje se ipak na dugoročne staze više isplati nego forsiranje ali tko će čekati?
To čekanje ponekad je tako besmisleno ma koliko bilo učinkovito...
Ipak, svi smo mi samo ljudi i ne treba od nas očekivati baš previše....
Post je objavljen 15.09.2013. u 13:04 sati.