Sve situacije koje nam se dogode u životu ostavljaju posljedice na naš život, na našu psihu. Samim time utječu na stvaranje naše budućnosti. Često to i ne primjetimo ili ne prihvatimo, ali nam se onda dogode nove situacije koje nam dokažu da je to upravo tako, jer život, on jednostavno teče, od situacije do neke nove situacije....
Kad god sam s nekim pričala o razvodu svi su mi pričali da je to jedna jako grozna i stresna situacija, najstresnija situacija kojoj treba vremena da se sva prašina slegne, da se stvari postave na određeno mjesto. Pričali su mi da je razvod nešto što treba nekako preživjeti, da je to nešto gdje treba jako puno snage i unutarnje mudrosti da se prevaziđe.
Ne znam, ja sam svoj razvod odradila damski, onako usput i s nogu. Nije bilo padova, nije bilo tuge, nije bilo plača, loših i negativnih emocija je bilo u tragovima, sve od prvog do zadnjeg trenutka sam odradila i sama sa sobom i sama u sebi.
Još i dan danas se pitam od kuda mi sva ta snaga i taj neki unutarnji mir da taj proces odradim neopisivom lakoćom.
Prošlo je od tog trenutka našeg odvajanja već dosta vremena, kažem dosta jer smatram da je život vrlo kratak i da je i jedan dan prepun mogućnosti i trenutaka koje treba iskoristiti i uživati u njima, pa gdje je onda nestala godina i nekoliko mjeseci?
To je već skoro pa daleka prošlost ili bilo jednom nešto što mi se dogodilo u životu, to je još jedna usputna stanica na kojoj sam stala, osvrnula se i nastavila dalje....Ali stajanje na stanici koja se zove loši partnerski odnosi ostavila je svoj trag na meni, neka sjećanja i proživljene priče duboko su se urezale u moju dušu i ne izlaze iz mene, ne blijede kao što sve blijedi vremenom.
Ožiljci ostaju, tu su, prisutni su i neki dan sam ih sasvim spontano kroz neke nove životne okolnosti osvjestila.....
Postala sam svjesna koliko sam ranjiva, koliko su me loši odnosi emotivno sjebali. sad shvaćam koliko mi se teško oduprijeti onom lošem što je ostalo u meni i okrenuti novi list kroz nekog drugog partnera....
Spoznala sam da se bojim, spoznala sam da ne vjerujem bilo kojem muškarcu koji mi imalo prijeđe granicu prijateljstva, pa makar i samo verbalno.. Kada se prijeđe ta moja imaginarna granica ja se bojim, ja bježim, blokiram, ne pričam, mičem se, prorade mi moji duhovi prošlosti, javlja mi se strah, nepovjerenje, radi vlastite nesigurnosti tražim dlaku u jajetu u svakom odnosu sa suprotnim spolom samo kako bih nešto iskopala da mogu pobjeći, jednostavno se bojim i samo čekam priliku da kidnem od svega. Ukočim se i postajem ono nešto što nisam, to nisam ja.....
Bojim se da se ne ponovi jedna loša prošlost, jedna priča koja je toliko sumorna i teška i besmislena....Bojim se opet ispočetka krenuti u nešto novo.
Zašto netko nije izmislio jednu gumicu kojom će se prebrisati sve loše emocije i traume?
Zašto u glavi ne postoji gumb DELETE?
Vrtim se kao pas u krug loveći sama svoj rep i znam da to nema smisla i opet znam da to nije dobro za mene, i opet znam da trebam presjeći loše emocije i odstraniti svoje paranoje kao što se ukloni tumor iz tijela, ali nije to nimalo lako i nimalo jednostavno tj. lako je reći ali riječi sprovesti u djela, e to je već nešto poprilično zahtjevno....To je poprilično mučno. Svjesna sam da griješim i da je potrebno opustiti se i prepustiti se nečem višem da te vodi, potrebno je vjerovati da nisu svi ili sve isti, potrebno je dati ljubavi opet priliku, potrebno je izvući se iz svog taloga emotivnog blata i ponovo barem pokušati uhvatiti dugu i pustiti je u svoj emotivni život...
Da, sve je to potrebno i svi to znamo ali ponekad su te sile mračne prošlosti ipak malo jače od nas i samo vrebaju trenutak kad će nas pokopati.....
Naravno, ostalo kao i uvijek ovisi o nama, borba je ipak na kraju u našim rukama....Da li se stisnuti i bojati ili riskirati, pa šta bude....Ne znam ni sama, često se pitam....
Post je objavljen 11.09.2013. u 20:24 sati.