Često se u zadnje vrijeme susrećem s temama o muškarcima.
Uglavnom su to ženske priče i ćakule, kukanja, pranja po muškima kako su ovakvi ili onakvi, od onih razvedenih čujem da više nema normalnih muškarca, od slobodnih čujem da nema pravih muškaraca (šta god to značilo), a ono malo koje su još u braku uglavnom kažu da nakon ovog muža ne bi više nikad imale niti jednog muškarca pored sebe.
Jedna moja draga prijateljica redovito muškarce usporedi sa svojim benjaminom (biljkom) i kaže da je ta jadna biljka u kutu pametnija od svakog muškarca.
Ne znam šta da mislim o svemu tome i o tim famoznim muškarcima, samo mogu reći da ja bez njih ne mogu i ne želim. Nedostaje mi to muško društvo u životu. Odrasla sam nekako među muškarcima i tu mušku spiku sam nekako lakše podnosila i bila mi je lakše probavljiva od ženskih priča a i humor je bio uvijek na vrhuncu...
U muškom društvu sam se uvijek nekako zaštićeno osjećala mada bi me i oni ponekad razapeli na križ.
Sada imam sve manje muškaraca oko sebe, pogotovo sada od kad sam slobodna.
Sada, ovako slobodna sam kao opasna za muški rod i svoje prijatelje, u biti nisam opasna za svoje prijatelje već sam opasnost u očima njihovih supruga, iako mi je to skroz besmislenom razmišljanje, ali dobro, neka im bude, iako sam posve bezopasna za oženjene muškarce, pogotovo za dugogodišnje prijatelje, ali kako bi naši stari rekli - nikad ne znaš, vrag nikad ne spava....
Ljubav, strast ili tko zna kakva kemija se dogodi u sekundi, pokrene se nešto u čovjeku i tada tako to nekako krene... Najčeće spontano, riječ po riječ, osmijeh po osmijeh....
Nakon svih svojih životnih razočaranja, neuspjeha i bolnih udaraca ispod koljena od strane muškog roda ja te blentave muškarce i dalje volim kao i prvog dana i ne mogu zamisliti život bez njih.
Već sam neko vrijeme bez partnera, nešto zato što nisam željela jer sam smatrala da nije pravo vrijeme, nešto zato što je bio krivi poredak zvijezda, a nešto zato što nisam upoznala nikog adekvatnog tko bi mi zamutio pamet barem na kratko...
Eto tako...
Volim ja svoju samoću jako i cijenim je iznad svega. Volim taj osjećaj kad svijet i slobodno vrijeme posvetiš samo sebi i organiziraš život upravo onako kako meni paše. Ima ta samoća svojih jako, jako dobrih strana iako dugoročno ne vidim se ostatak života kao samu, ne paše mi taj osjećaj baš previše, ne bih voljela takav scenarij svog života, jer ipak mi je i taj partnerski odnos jako važan.
Ali ne bilo kakav partnerski odnos, kvalitetan partnerski odnos, onaj odnos u kojem možeš biti ono što jesi, a da te druga strana upravo takvog prihvati, da te ne sputava, da te druga strana upozna i shvaća te, da kad jednostavno želiš biti sam da je to tako, jer je to dio tvog karaktera i da ta samoća i bijeg od svih nema veze s ljubavlju prema partneru i tako još tisuću i jedan primjer.
Kažu mi da to ne postoji, da sanjam, da maštam. Kažu mi da takvo što nikad neću naći...Iskreno, pa ni ne tražim, samo će jednom doći, potrebno je samo vjerovati u to....
Ne znam, ja još uvijek vjerujem da postoji i da svaki lonac nađe jednom svoj poklopac, prije ili kasnije, ali nađe..
Ljubav uvijek nađe svoj put, i od onog malo putića, kad krene brzinom vode napravi ogroman prolaz.....Kvalitetni odnosi postoje, kvalitetni muškarci također postoje, možda ih je teže naći, ali svakako vjerujem da ih ima...
Možda i ja jednom, kao i većina kad siđem sa svog oblaka, kad mi padne s očiju taj veo shvatim da je to možda sve samo zavaravanje i iluzija, da sve to ipak ne postoji, da je sve zabluda i da takve priče postoje samo u filmovima, možda onda shvatim. Možda mi treba da još koji put bolno ateriram na guzicu pa se probudim iz svojih vizija, ali mislim da neću, jer svaki put kad bih se probudila, odmah nakon oporavka bih opet nastavila o starom...
Nastavila bih sa svojom vjerom da postoji.... Da postoji bezuvjetna ljubav i da postoji taj netko negdje s kim si apsolutno kompatibilan..
