Suncokreti na oblacima (blogerica Adrica)

Naše su misli ogledalo našeg svijeta........

Zašto to kažem?

Zato što je to jedna tako jednostavna istina a tako je malo ljudi zna, poneki je možda i znaju ali ne vjeruju.
Ni ja nekad nisam vjerovala u to ali počela sam jednom davno.
Počela sam tu misao sljediti kao svoj životni moto i kao svoju jedinu i ispravnu misao.
uspjela.

Nije bilo lako sljediti tu rečenicu, vjerovati u nju kao da je ispravna, ali godinama predanog "vježbanja" svog uma mogu reći da sam barem djelomično uspjela i sretna sam radi toga.

Borba s umom je valjda jedna od najtežih borbi koja te može zadesiti jer je um godinama navikao putovati po već starim i dobro utabananim stazama i naravno, kao i mi ljudi prkosi svakim promjenama pa čak i onim najmanjim.
Mi ga svojom snagom volje tjeramo na jedan novi kolosjek a on se uporno i ispočetka tvrdoglavo vraća na stari, i tako svaki dan, svaki tren, iz trenutka u trenutka borba traje...

Borba, borba, borba.....

Kao pojedinac želim nešto novo, nešto pozitivno, želim si u glavu "ukrcati" novi novi model razmišljanja, želim se reprogramirati a on mi neda to mijenjati. Moj um voli po svom, dubiti po crnom, po tužnom, po negativnom, po lošem, po silnim beskonačnim i iscrpljujućim analizama.

Um i ja borili smo se godinama, ali stvarno godinama i u svakom trenutku sam mu morala zadavati zadatke kojim bi se bavio da ne bi zastranio i krenuo krivim putem, onim starim i lošim, trebao se baviti novim načinom razmišljanja, trebao je u svemu, pa čak i u onom najgorem naći nešto dobro. Nije to lak posao, kad ti se na leđa sruši svijet a ti moraš naći u tome nešto dobro jer ako samo malo dozvoliš crnilu da uđe u tebe, ono ne uđe malo, nego prodre u tebe svom žestinom i ne staje...

Mislim, ne moraš ti tražiti tu neke svjetle točke u teškim životnim situacijama, naravno da ne moraš, ali bilo bi dobro sagledati jednu životnu katastofu i s one vedrije i komičnije strane. Zašto ne?

Naša borba je stvarno bila krvava borba i užasno teška.

Nekad bi pobijedio on, moj stari um a nekad ja, moj novi Um, moja nova ja. U konačnici mislim da sam borbu dobila ja.
Uspjela sam nekako s korjenom isčeprkati one stare misli, one loše i negativne misli, one svoje strahove i silne analize i napravila sam mjesta onim novim mislima, sretnijim mislima, vedrijim i pozitivnijim.
U početku su nove misli bile sramežljive, bilo ih je malo ali vremenom su se raširile, ojačale i baš su postale moje, ali baš onako iskreno moje misli, kao da je to oduvijek bilo tako.

Mjenjanjem svojih misli počele su mi se događati i promjene na fizičkom planu. Mjenjali su se i ljudi oko mene.
Spontano su se mjenjali bez mojeg ili bilo čijeg poticanja. Oni negativni ljudi su nestali, otpadali su jedan po jedan, kao na traci a neki novi s novim pogledima na život, neki vedriji i optimističniji ljudi su mi tiho ali sigurno ulazili u život.
Sasvim sami, nitko ih nije zvao, dolazili su i otvarali mi neke nove vidike, ustvari, samo su me jačali u mojoj borbi...

Mjenjali su mi se odnosi, mjenjale su mi se životne okolnosti, razne stvari su mi se mjenjale i još mi se slažu onako nekako spontano ali kako ja želim, kako ja volim....

Jedno od mojih istinskih vjerovanja ja da na svijetu još uvijek ima dobrih ljudi, ali baš dobrih, bez obzira koliko ovaj svijet bio nakaradan i zatrovan ljudskom rasom.
I zaista, u toj gomili svega stvarno još uvijek ima onih dobrih i neiskvarenih duša, potrebno je u to samo istinski vjerovati i sami će ti doći u život kad ti bude potrebna njihova pomoć.

Uglavnom se postavljam prema ljudima onako prijateljski jer ih tako najčešće i doživljavam, često je za mene svijet jedno vrlo ugodno i prijateljsko mjesto za život, jer to tako percipiram u svojoj glavi. I stvarno, kad se tako postaviš, s osmjehom i prijateljskim stavom - tako ti bude i odgovoreno, dobiješ i takvu povratnu informaciju, najčešće.....

Recimo, imam jednog poznanika koji je sa svima dobar, ali je živio u uvjerenju da ga svi žele prevariti i okoristiti se njime, na sve svoje kako bliske, tako i dalje ljude gledao je samo i isključivo kroz prizmu interesa, vjerovao je da ga svi žele prevariti....

Kakav težak izbor za život, zar ne?

I što mu se događalo?

Događale su mu se upravo takve situacije kojih se on najviše bojao, često su ga okruživali upravo takvi ljudi, ljudi koji su ga stvarno muljali kako god su stigli bez obzira koliko on bio intelignetan i prepreden, jer od njega lukavog uvijek je postojao onaj lukaviji.... I šta? Sve svoje misli i strahove i poglede na život i svijet je nesvijesno privukao na fizičkom planu...

Ako samo malo osvijestimo sebe i pročešljamo svoje misli barem ponekad, naći ćemo poveznice i u našim životima kako smo privukli svojim mislima pojedince ili situacije jer zaista, naše misli su ogledalo našeg svijeta.....

Vjerovali ili ne, tako je...

Često se pitam dali sam dobra osoba? Koliko sam dobra osoba, onako iskreno u duši?

Baš me ta pitanja ponekad navode na duboka razmišljanja. I često ne znam odgovor na njih. Znam da smo samo sebe sebe skloni hvaliti da smo ovakvi i onakvi ali koliko smo ustvari iskreni sami sa sobom.

Najteže je samog sebe pogledati u ogledalo i priznati si - da, ja sam ovakav, loš sam, nisam u redu prema neki ljudima ali imamo li hrabrosti da se suočimo s vlastitim manama kojih imamo na bacanje.

Ne znam, meni je često teško prihvatiti da ponekad nisam ok prema nekim bliskim ljudima, ali oni me nekim svojim ponašanjima i riječima ispale u sekundi i ne mogu tada biti ok, moram reći pa kud puklo da puklo, a često pukne, jer nisam do sada usvojila onaj model kad trebaš nešto reći pa onda to fino umotaš u celofan i staviš mašnu, pa to ispadne onako fino. Ja najčešće opletem, poslje mi bude žao što nisam bila nježnija i pitam se, jesam li morala baš tako?

Da, morala sam jer ja drugačije i ne znam, u glavu - pa tko preživi, preživi...

Sjećam se, prije mnogo, ali baš mnogo godina imala sam ludu potrebu da sa svima budem dobra, da sa svima budem fina, da me svi vole i prihvaćaju, u biti, trudila sam se svima udovoljavati. Naravno, to me dovelo nigdje, ali baš nigdje....

Trudila sam se svih zadovoljiti a na kraju sam ja ostala nezadovoljena, ostala sam prazna iznutra do kraja. I naravno, nakon opet svih udovoljavanja svima oko sebe opet nisam bila dobra, jer poneki ljudi jednostavno koliko god se trudili uvijek, ali baš uvijek nađu nešto loše, jer je to u njima i jače od njih - takvi su i nema ima spasa....

Ma da si načistiji, onako čist kao suza i da si najbolji na svijetu i titraš kako god ni žele, opet nije dobro, jer kao što sam već rekla, oni uvijek, ali baš uvijek nađu ono nešto loše.

Tada sam shvatila da je moj trud uzaludan, jer niti su sretni oni a ja još manje. Njih sam pokušala zadovoljiti ali na svoju štetu, i nikom nije bilo dobro. Niti meni, niti njima.

Oni bi nalazili samo ono nešto loše a ja bih i dalje bila nesretna i nezadovoljna i iscrpljena do kraja.

Koja je onda svrha svega?

Koja je onda svrha uopće dokazivanja nekom da si ok kad taj netko drugi vidi samo ono što želi, bilo dobro ili bilo loše, nebitno...

Srećom, ta moja faza je bila prije stvarno jako puno godina. Takav obrazac ponašanja sam već odavno prerasla i prepustila ga svojoj povijesti i dijelu odrastanja i sazrijevanja.

Već mnogo godina sam takva kakvu me priroda stvorila, ponekad baš dobra, ponekad baš onako odvratno opaka, ali to sam ja...Uostalom, svi smo ponekad baš malo ili malo više zli, na kraju krajeva, samo smo ljudi sa svim ljudskim osobinama a malo zla je ponekad i te kako dobro došlo...

Kakvi smo - takvi smo, netko nas voli više, netko nas voli manje, netko nas prihvaća upravo ovakve, a netko nas želi mijenjati po svom nekom modelu, ali uzalud...Ako se čovjek sam ne želi mijenjati i nema onu istinsku unutarnju potrebu za tim onda nema te sile koja će ga silom promijeniti. Sve ono što je na silu i forsirano nije dobro, sve treba doći samo od sebe i sami moramo doći do te želje i spoznaje...

Dakle, kakvi god da bili, takvi smo i često se ne treba truditi drugima dokazivati jer i tako će nas ostali vidjeti onako kako oni žele i kako je njima po volji.

Nažalost, često je samo stvar u očima promatrača...

Ubit će me ove besane noći. Ubit će me definitivno.

Već noćima ne spavam. Odlazim na sapavanje oko 1 ili 2 iza ponoći, budim se oko 9 sati i kad bih barem tih nekoliko sati koje pokušavam spavati bile dio jednog kvalitetnog sna bila bih sretna, ali ne.....

Budim se, vrtim se i mučim se sama sa sobom u krevetu...Razbudim se, odlazim na terasu, gledam u noć, promatram nebo u svom dobro poznatom položaju. Namjestim se u polusjedeći položaj, dignem noge na ogradu, zapalim cigaru i gledam u nebo. Tada najčešće nemam nikakvih misli, tada mi u glavi bude samo praznina, ne mislim ni na što. Prazna glava bez misli to je izuzetna rijetkost jer jedan analitičarski um često je vrlo teško ako ne i nemoguće staviti pod kontrolu. Tom umu je stalno potrebno nešto čime bi se zabavljao. Moram izuzetno paziti kakave misli puštam u glavu u tim besanim noćima jer može nastati kaos, dakle, filtracija je stalno potrebna.

Nema negativnih misli, nema teških tema za moju glavu tada, nema pretjeranog razmišljanja o onome magičnom sutra, nema strahova, ne dozvoljavam. Jer ako i sam jedna takva ajmo reći loša mimsao uđe u glavu, tada bi krenula bujica koja se više ne bi mogla zaustaviti, ali ok, to je čisto ljudski i protiv negativnih misli se borim rukama i nogama, našla sam neki model koji funkcionira.

Kao što rekoh, na terasi s dignutim nogama i cigarom u ruci je super, glava je prazna a duša se puni.

Ali ne mogu tako svaku noć, moje fizičko tijelo traži odmor a ne dobiva ga.

Pokušala sam doći do spoznaje zašto već noćima ne spavam ali nema odgovora. Najprije sam mislila da je problem u punom mjesecu, jer tada obično ne spavam ili ako i spavam imam strašne noće more, ali nije stvar u tome. Ne spavam već puno prije od punog mjeseca a i pun mjesec je već odavno prošao, dakle, to nije.

Pomislila sam da je stvar u ovim nesnošljivim vrućinama ali nije ni to. Nije mi baš tako toplo u sobi, pokrivam se čak i plahtom, onako, čisto je ugodno za spavanje iako je ne podnosim toplinu i ubija me... Dakle, nije ni to...

Muče li me problemi?

Imam problema kao i svi iako ti problemi su u mojoj glavi percipirani na način da je to sada trenutno tako i da neće biti zauvijek, dakle, oni će proći upravo onako kako su i došli. Ne zamaram se puno s njima, ne bavim se pitanjem problema jer tada samo dobivaju još više na snazi a ja to ne želim ni pod koju cijenu. Oni su tu prisutni ali se ja pravim kao da ih i nema i ne razbijam glavu jer i tako sada ne mogu učiniti ništa po pitanju nekih stvari. Proći će, baš će proći...
Problemi kao uzrko moje nesanice su isključeni, jedino ako ne mene ne utječu na nekom podsvjesnom nivou, što isto nije isključeno ali.... E ako je to onda je to problem, ne veliki ali jeste...

Ništa, nemam izbora nego ovako provoditi noći na terasi i lajati na mjesec kako kažu stari ljudi. Šta je, tu je....

Buditi ću se i dalje svaku noć u neko ludo vijeme, pušiti na terasi, pa onda opet leći u krevet, pa se onda opet probuditi i probauljati malo po stanu i tako dok se moje fizičko tijelo ne umori i ne iscrpi do kraja, a onda kada se umori znam da će odraditi kvalitetan san....

Možda mi sada uopće i nije potreban san, možda je mom tijelu važnije gledati u noćno čarobno nebo, možda mi je upravo baš to potrebno, punjenje na jednom drugom nivou.... Možda....

Iako, noć je baš kao i pogled u nebo prepuno zvijezda baš čarobno i daje čovjeku mogućnost da budan sanja...

Negdje ovih dana je točno godina dana da smo se razišli.

Negdje ovih dana je točno godina dana da sam odlučila pokupiti svoje stvari i otići. Prije točno godinu dana sve sam polomila, spalila još jedan most i otišla.

Sjedim i razmišljam kako mi je prošla ova prva godina samovanja. Često me i drugi pitaju kako sam i kako mi ide?

Dobro sam, naravno da sam dobro.
Bez obzira na sve prepreke i trenutne zaplete u životu dobro mi ide, ne mogu i ne bi bilo u redu da se žalim jer iskreno mi je stvarno dobro. Napuštanjem jednih obaveza nadopunila sam ih drugim. Posvetila sam se sebi na način onako kako je to volim, posvetila sam se sinu, obnovila sam stara poznanstva i prijateljstva, pročitala sam mnoge knjige koje sam do sada samo gomilala na polici, uglavnom, radila sam samo ono što sam željela i samo ono što me činilo sretnom i ispunjavalo me, da, bila sam sebična. Malo sebičnosti sam i zaslužila nakon svega, i uopće nemam ni trunke grižnje savjesti.
Radila sam sve ono što sam htjela bez da se opravdavam ikom radi bilo čega.

Sloboda je neprocijenjivo bogatstvo, samo, nažalost malo je onih koji je znaju cijeniti i iskoristiti u potpunosti.

U proteklih godinu dana nisam "padala", stvarno sam bila dobro sama sa sobom jer sam si kockice posložila na jedini ispravan način. Niti u jednom trenutku nisam si dozvolila da budem u bedu i nisam imala takvih potreba jer na naš razvod nikad nisam gledala kao na životni promašaj, kao na jednu tragediju....
Na razvod sam gledala kao na jedan novi ciklus u svom životu, kao na jedan novi početak, kao na jedan novi prazan list knjige koji je potrebno tek ispisati, zato i nisam patila. Nije mi bilo teško.
Nisam si dozvolila da sjednem, plačem i kukam nad vlastitom sudbinom, već sam ugrabila novi život koji je baš tu ispred mene i pruža mi neograničene mogućnosti...

Znam da je ljubav sila koja pokreće svijet ali nažalost samo ljubav ponekad nije dostatna da bi odnos uspio. Za dobar odnos potrebno je mnogo više. Mi to više nismo imali. Imali smo samo ljubav koja je vremenom počela bljediti a samim time je isplivalo sve ono nespojivo i različito na površinu.
Nismo bili kompatibilni i nikad nećemo jer smo dva nespojiva svijeta, ali baš nespojiva.
Sretna sam što sam imala hrabrosti skinuti veo sa svojih očiju i nakon dugog vremena suočiti se s tom spoznajom, uvidjeti je na vrijeme, prihvatiti je i suočiti se sa činjenicom naše nekompatibilnosti...

Ako je nešto loše i čini nam loše onda to treba i prekinuti pa makar to bio i brak. Loše je uvijek potrebno odstraniti na bilo koji način.

Ponekad mi je žao što nismo uspjeli, ali brak je kao cvijeće koje sadiš, neki cvijet uspije a neki ne. Naš cvijet nije uspio. Kad tako postaviš misli u svojoj glavi tada sve bude lakše i jednostavnije, treba samo pokušati postaviti misli na ispravan i pozitivan način ako već do raspada dođe...

Što očekujem od budućnosti?

Ne očekujem ništa, kažu mudraci da nije dobro ništa očekivati. Ako ne očekuješ, tada se ni ne možeš razočarati.
Imam neke svoje male želje vezane za budućnost. Nekako vjerujem da će se i ostvariti.
Ne znam zašto u to vjerujem ali imam onaj feeling, a taj feeling me do sada nije prevario.

Bojim li se budućnosti?

Ne, ne bojim je se jer ni ne razmišljam previše o njoj. Trudim se živjeti sada i u ovom trenutku i iskoristiti sve što mi život pruža, i moram priznati - baš mi dobro ide.
Svojim mislima u sadašnjosti na neki način oblikujemo svoju budućnost. Stvaramo si već sada neki scenarij za sutra a ponekad se dogode stvari koje ne možeš birati, samo ti se dogode, spuste se pred tebe a ti se onda snalazi i koprcaj se kako znaš i umiješ. Ali i taj šut često bude neki naš podsvijesni scenarij.

Život je i tako jebeno prekratak da bi bili okruženi negativnim ljudima koji nas sputavaju u formiranju naše sopstvene sreće.

Znam da ne mogu promijeniti cijeli svijet i nemam tu mnogo izbora, ali isto tako znam da mogu promijeniti svoj mali svijet i učiniti si život ugodnijim i ljepšim a upravo to je moj izbor.

Moj izbor je sreća i ne prihvaćam ništa drugo...

Oduševljavaju me žene koje se tako dive svojim muškarcima i tako velikodušno pričaju o njima i hvale ih kao da samo one imaju muževe pored sebe i nitko drugi. Samo one imaju takve ekstra muškarce pored sebe. Svaki put kad čujem takve priče redovito mi se sere od njih jer nemam baš želudac za slušanje takvih pizdarija.

Uglavnom svaki komentar na takve priče uredno držim za sebe jer kad bih krenula s komentarima to ne bi dobro završilo, niti za njih a još manje za mene. Iz vlastitog iskustva naučila sam da je poneke stvari bolje prečuti nego reagirati, i opet ponavljam, ne radi drugih već isključivo i samo radi sebe.

Na gluposti koje čujem iz mene bujica mojih razmišljanja samo krene, ali moja razmišljanja nisu dobra u društvu takvih žena jer ja se ne mogu diviti i čuditi takvim pizdarijama, ja ih mogu samo gledati ispod oka, čistiti nokte dok se one dive i razmjenjuju iskustva i praviti se da ništa ne čujem, tako je bolje....

Prvo, ne mogu se hvalisati okolo jer nemam muža, sama sam, a i da ga imam čisto sumnjam da bih se nešto ekstra hvalila time što je on danas zabušio rupu u zidu, pogletao zid, pošišao travu u vrtu, okupao dijete ili bih ga sažaljevala jer je on mrtav umoran, obzirom da je radio od 8 do 16...

Mislim, šta se tu ima hvaliti i uzdizati ga u nebo?

Zbog čega?

Šta to on sve može što ja ne mogu?

Mislim da žene mogu jako puno stvari obaviti koje može i svaki muškarac, a i one stvari koje ne mogu učiniti, tipa - popraviti veš mašinu, pa nije to kraj svijeta. Malo je muškaraca koji znaju popraviti veš mašinu a uostalom, čemu i da se muče kad je servisera na svakom koraku?

I tako se ja ježim kad čujem te hvalospjeve na račun njihovih muževa, maltene što se ne hvale i time čiji je muž jače prdnuo...

Neki će reći da sam možda ljubomorna.

Nisam, nemam radi čega biti ljubomorna na ikog tko ima muža ili partnera, zaista nemam. Samo što ja sama znam zabušiti rupu u zidu, pogletati zid, pošišati travu itd., itd. i za to me nikad nitko nije previše hvalio a nisam ni očekivala da me se hvali radi takvih poslova, to smatram samo svojim dobitkom.

I onda da ja danas sutra hvalim svog partnera radi obavljanja takvih poslova? Pa ne pada mi na pamet..

Da se hvalim svojim prijateljicama radi toga što je on postavio bonegraciju na zid i od toga napravim cijelu dramu u tri čina? Opet mi ne pada na pamet...

Na kraju krajeva, taj netko mi treba biti partner s kojim ću ići rame uz rame naprijed i s kojim bih se trebala nadopunjavati kako kroz svakodnevni život pa tako i kroz raspodijelu poslova, a ne da mi bude prikolica.

Nitko ne treba prikolicu...

Još najbolje da dođe doma nakon posla, uzme pivu i dnevne novine, stavi noge na kauč i čeka serviran stol, ma nemoj?

I ja bih isto tako ponekad ....

Noć je....

Noć je oduvijek bilo moje vrijeme. Ne razumijem zašto s noći i mrakom imam tako jednu veliku i neraskidivu vezu. Obožavam mrak. Zaista, noć je moje vrijeme, tada se baš dobro osjećam, bolje nego danju kad je sunce na vrh neba.

Volim i jesen i zimu, moja omiljena godišna doba. Volim ih iz razloga što je mrak u 5 popodne, dakle, opet se stvar vrti oko noći mraka. Nije da ostala godišnja doba ne volim, volim ih, trudim se u svakom naći nešto što me veseli i čini sretnom, ali ta jesen, zima i mrak, to mi je nešto nadnaravno i čarobno.

Noću se najbolje osjećam, kad je vani sve pusto i tiho, kad nema nikog na ulici, kad su plaže puste a glavnom šetnicom prošeta tek netko onako usput i slučajno. Noću sam najproduktivnija, mogla bih satima raditi noći, mogla bih cijelu noć čitati, mogla bih cijelu noć pisati. Noću mi dolazi inspiracija. Možda volim noć jer sam jedino tada sama sa sobom i svojim mislima.

Mogla bih cijelu noć prosijediti na terasi pušeći i gledajući u nebo, zaista bih mogla i znam da bi mi tada bilo super....Uopće mi ne bi nitko i ništa nedostajao, jednostavno, tako mi paše, volim ponekad biti sama. Povremena samoća, odmak od svega i svih i noć su mi duševna hrana i to nitko osim onih koji su isti takvi ne mogu razumijeti, ali nije ni bitno.

Kao da je važno da me netko razumije.

Kao da je važno da nas itko razumije, i tako je vrlo malo onih koji razumiju ali onako pravo razumiju, sve se to svodi na ono klimanje glavom, odobravanje i kao fol - razumijevanje. Gluposti... Malo je onih pravih u našim životima, takvi su rijetki, kako se ono kaže - puno pozvanih, malo odabranih....

I super su mi ljudi koji vole i cijene svoju samoću, jer ja zaista znam kako je to... Neki će reći čudaci i nedruštvene osobe, ja kažem da to nikako nije tako, to su samo ljudi koji su našli ono što ih puni energijom za svakodnevni život jer kao što se netko napuni energijom i srećom kad kupi nove skupocijene cipele tako se ovi drugi napune energijom kada su sami sa sobom ili kad pročitaju dobru knjigu....

Nije to neka luda samoća i samovanje u pećini kako bi neki mislili, to je samo onako koliko uspiješ uhvatiti vremena u danu u ovom ludom ritmu života...Nekad prođu i dani da ne uspiješ uhvatiti niti trenutka jer dan ti prođe a da se ni ne okreneš.

Evo, ja koristim sada svoje vrijeme za tzv. punjenje - svi su uvjeti zadovoljeni.

Noć je, tišina u kući - ekipa spava, na ulici nigdje nikog, radim ono što volim i kad ovo završim odlazim na terasu još malo upiti ovog čarobnog mira....

Došlo je vrijeme da se sa svima pozdravim. Pozdravila sam se s mamom uz riječi, ok, ne brini, biti će sve ok, dok su joj suze tekle jedna za drugom a ja sam je samo gledala i gutala knedle, isto kao i ona, jednu za drugom. Morala sam je utješiti jer ipak je ona moja mama ali nisam ni sama bila sigurna u svoje riječi da li će stvarno biti sve ok. Ali, lakše je kad se izgovori,onda više vjeruješ u to...

S tatom sam se odlučila kasnije pozdraviti, on me je i tako vozio na moje odredište. Ne volim rastanke s tatom, on je teški emotivac. I mama je emotivac ali s tatom imam jedan sasvim drugi odnos, teško mi je oprostiti se s njim. Uvijek mi je to bilo teško.

Inače ne volim rastanke, teško mi padaju, ne volim ih i uvijek gutam knedle.

Jednostavno, rastanci me rasplaču.

Trudim se nikad ne plakati pred osobom od koje se rastajem jer znam da je možda i toj osobi dovoljno teško što ide, tako da radije gutam knedle a onda se kasnije rasplačem. Nekad mi se samo oči napune suzama a onda sve okrenem na neki humor i tako rastanak prođe u veselom tonu.

Došao je i trenutak da se pozdravim sa svojim malim. To mi je bio najteži rastanak u životu, najbolniji rastanak do sada, nikad me nije tako boljelo kao taj trenutak kad sam ga držala zagrljenog u svom krilu, ljubila ga i gledala u njegove krupne smeđe oči ne bih li prepoznala iskru njegova straha ili bilo čega lošeg. Ali ne, gledao me veselo svojim očima, uzvraćao mi je zagrljajima i poljupcima. Teško mi se bilo odvojiti od njega. Užasno teško.

Dok smo se tako sin i ja gledali i dok sam mu pričala da je sve ok, da se vidimo uskoro i da se ne brine jer mama će biti ok. Uostalom kako njegova mama može biti nego samo dobro, nema tu puno filozofije. Gutala sam knedle jednu za drugom, svaka je bila veća od one prethodne, svaku sljedeću sam sve teže gutala i suzdržavanje od toga da mi ne krene suza niz obraz mi je predstavljalo ogroman napor. Toliko mi je to sve bilo naporno i bolno da sam bol lagano počela osjećati u prsima.

Vrijeme je teklo izuzetno brzo i došao je trenutak da moram otići, jer sad je to vrijeme i sad stvarno moram.

Pogledavši joše jednom prema svom sinu i davši mu posljednju pusu i zagrljaj jednostavno više nisam mogla, rasplakala sam se i suze su išle, jedna za drugom, nisam se mogla zaustaviti. U tom trenutku samo sam htjela prestati plakati, samo sam htjela da to što je krenula iz mene da stane ali ne, bujica nataložene boli u meni je krenula i nije bilo načina da se zaustavi. Moralo je to iz mene izaći.

Gledao me je svojim krupnim smeđim očima i shvatila sam da mu ništa nije jasno. Uvidjela sam da je zbunjen jer njegova mama ne plače.

- Zašto plačeš mama? - upitao me je.
- Ma ništa strašno, nedostajat ćeš mi pa sam tužna i zato plačem, ali vidimo se već sutra - odgovorila sam kao iz topa i znala sam da lažem, ali morala sam. Morala sam lagati.

Sada smo se zaista na brzinu pozdravili jer mi je bilo krajnje vrijeme da krenem.

Ostatak dana sam se bavila mišlju o tome što sam se rasplakala pred sinom. Imala sam grozan osjećaj grižnje savjesti, bila sam ljuta na sebe što taj rastanak s njim nisam mogla odraditi kako spada, onako ležerno s osmjehom. Tada me prvi put vidio ranjivu. Tada me prvi put vidio da se nečeg bojim, nije znao čega i tako je najbolje. Nepotrebno je njegovu malu glavu zamarati detaljima. Bila sam ljuta na sebe radi svog ponašanja.

Do sada vidio me svakakvu. Vidio me tužnu, nasmijanu, nervoznu, prolazio je do sada sva moja stanja i sve moje osjećaje ali nikad me nije vidio da plačem. Suze sam odrađivala uvijek sama sa sobom u nekom kutku. Nisam mu to nikad htjela priuštiti jer bi onda možda uvidio moju slabost i bespomoćnost, moju ranjivost a to sve nije njegova mama.

Ali opet sagledala sam to i s druge strane, nisam robot, imam osjećaje i sada kad se vratim unatrag na taj dan, sada mi je drago da su mi suze krenule jer je uvidio onu moju drugu stranu koju nisam htjela da nikad uvidi. Shvatio je da i mama ponekad plače, upravo onako kao i on. na kraju priče i ta njegova mama je samo čovjek koji je sazdan od beskonačno puno osjećaja i jednostavno to nekad krene, nije mama savršenstvo bez mane, mama je samo mama.

A i mame ponekad plaču, zar ne?

Sve više vidim kako ne mogu, ustvari kako ne želim biti okružena negativnim ljudima.

Uvijek neka kukanjava, uvijek neki plač, uvijek neko crnilo oko njih. Kod njih je uvijek nešto, ma ne nešto, nego sve je kod njih loše, od trenutka kad ujutro otvore oči pa do tenutka kad zaspu.

Sve je problem, sve je teško, od onih najobičnijih i elemntarnih stvari i situacija pa do onih pravih konkretnih problema koji ih zadese. Uopće se ne čudim kad ih zadese pravi i veliki problemi jer svojim negativizmom upravo nesvijesno privlače u život takve loše situacije.

Ako stalno kukaš i plačeš da nemaš novaca - nećeš ga nikad ni imati!
Ako stalno kukaš i plačeš da te nešto boli - upravo bolest i prizivaš u život. Doći će ti, u to uopće ne sumnjam.

Energija misli je izuzetno moćno sredstvo i potrebno je vrlo oprezno "baratati" svojim mislima. Jednom davno sam čula jednu izreku: Pazi što želiš da ti se ne bi to i ostvarilo... I zaista je to tako, to zaista djeluje i potvrdilo mi se na tisuću i jedan način da su naše misli čudesne i da zaista njima možemo formirati naš svakodnevni život i privući, kako stvari tako i situacije koje će nam, ukoliko su pozitivne zaista olakšati život, ili suprotno - napraviti kaos. Pokrenuti lavinu kaosa koja ne staje.

Obično negativni ljudi i žive u totalnom kaosu i grču. Ne vide ništa lijepo, ne vide ništa pozitivno, na drugom primjećuju samo one loše karakteristike, ne smiju se, čekaju trenutak kada će ubosti sugovornika. Uvijek neke primjedbe, uvijek od njih neke kritike, uvijek neka zavist i ljubomora.

Njima je čaša uvijek napola prazna, a ustvari tako je lako pogledati istu čašu, čak i iz istog kuta i vidjeti da je čaša ustvari napola puna..... Nije to nikakva životna mudrost i filozofija. Za takav stav ne moraš završiti 7 fakulteta i okrenuti svijet naopako, potrebno je samo malo bolje pogledati i lagano izmjeniti rezon u glavi. Polako, sasvim, polako, korak po korak i čuda se počinju ostvarivati. Ali, jebi ga, pojedincima je i to veliki problem i lakše je odmah u startu bilo kakav projekt osuditi na propast i biti crn.

Da, lakše je tako jer ne moraš mijenjati sebe. Lakše je reći - ja sam takva i to je to, nego malo poraditi na sebi i malo se promijeniti. Naravno, ne radi drugih već samo i isključivo radi sebe, jer mijenjanjem sebe i svog mentalnog sklopa automatski pokrećeš cijeli niz promijena, od situacija koje ti se događaju u životu, od ljudi koji te okružuju, ma od svega....I tada svakodnevni život dobiva jednu sasvim drugu nijansu.

Netko dobiva crnu nijansu, a netko dobiva ružičastu nijansu, naravno, ovisi samo i isključivo o nama.
Nitko nam nije kriv za ono što nam se događa u životu osim nas samih jer i kad mislimo da nemamo izbora, izbor uvijek postoji.

Stoga ne želim oko sebe negativne ljude, nema ih puno, svega nekoliko, vrlo malo, ali ne želim ni to malo jer mi se neda slušati kako su oni jadni i kako su oni žrtve i kako je njima jako teško u životu i bla, bla, bla...
Moj izbor je da ih ne želim pored sebe jer niti su jadni, niti su žrtve i niti im je teško i niti im je lakše nego bilo kom drugom. Svakom je teško na svoj način i svatko ima svoje probleme - stvar je samo gledanja na problem.

I kao što kaže jedan film koji sam nedavno pogledala - na kraju ipak bude sve dobro, ako još nije dobro znači da nije kraj....

Uopće ne sumnjam u te riječi - zaista bude sve dobro. Treba samo vjerovati u to i to ćemo upravo privući, jer je to tako ....

Imam još par prijateljica koje su u braku i ta manjina koja postoji uglavnom su sve vrlo ili barem često nesretne i frustrirane svojim muževima, odnosom, brakom.

Njihovi muževi uglavnom ne zadovoljavaju njihova očekivanja. Znam, ne treba ništa očkivati kažu neki stari mudraci ali ako si s nekim u nekom odnosu, pogotovo ako si u braku onda valjda imaš neka očekivanja.
Neka barem mala očekivanja, i ti od njega kao i on od tebe. Mislim da je to čisto normalno...

Često slušam njihove priče i nenadjebiv optimizam koji zrači iz čarobne rečenice:

ON ĆE SE PROMIJENITI!!!

Gotovo svaki put kad čujem tu famoznu rečenicu ugrizem se za jezik da ne krenem s lavinom svojih komentara i objašnjenja.

Naučila sam da ljudima nije potrebno puno objašnjavati, razlagati i dokazivati pojednine stvari jer - ili te ne čuju, ili te ne žele čuti pa onda dođe na isto. Dakle, čemu gubiti svoju dragocijenu energiju na nešto što nema smisla i na nešto što neće niti malo uroditi plodom.

I razumijela bih ja tu njihovu izajvu, pa čak i opravdavala da su to neke mlade i nezrele osobe, da su to žene koje su vezi ili braku teko koju godinicu, tada bih stvarno shvatila, ali kad si u braku 5, 10 ili više godina onda se malo zapitam za intelekt pojedinih persona koje me okružuju.

Ok, treba biti pozitivan i treba vjerovati u bolje, treba vjerovati u bolje sutra, treba vjerovati u sebe, ali optimizam po pitanju mijenjanja drugih ljudi meni ne drži vodu, pogotovo ako je potrebno mijenjati karakter.

Upravo smo takvi kakvi jesmo. Po rođenju su nam dodijeljene neke karakterne osobine, genetika je učinila svoje, odgoj je učinio svoje, odrastanje, sazrijevanje, okolina, sve je to polako utjecalo na nas, na nekog, sve nas je to oformilo kao čovjeka sa svojim osobinama. I što smo stariji to se više vraćamo sebi, izvornom i pravom sebi..

I onda čujem tu rečenicu o promjenama i vulkan u meni polako proradi....

Možemo mijenjati sebe, što je čak i preporučljivo i dobro. Raditi na sebi, mijenjati se svaki dan polako. Kako mijenjamo sebe tako se svijet oko nas polako počinje mijenjati jer se ugađamo na jednu sasvim novu frekvenciju ali besmisleno je tražiti od partnera da se mijenja iz korijena.

Postoje stvari koje se mogu i moraju tolerirati, postoji kompromis u odnosu, ali tražiti od nekog da se mijenja iz korijena, da mijenja svoje životne stavove, da mijenja opredijeljenja, da mijenja svoje svjetonazore, e pa to je čista iluzija po meni i gubljenje vremena. Pogotovo ako je taj netko upravo godinama živio tako i jednostavno drugačije ne zna ili još bolje - ne želi znati..

I onda se ja pitam čemu sebe zavaravati?
Čemu gubiti vrijeme?
Čemu gubiti svoje živce na višesatna objašnjavanja koja najčešće rezultiraju minimalnim promjenama, a onda nakon vrlo kratkog vremena sve se opet vrati na stari put?
Čemu uopće vjerovati da će se netko promijeniti?

Ne, neće se promijeniti jer svi smo upravo takvi kakvi jesmo i za svakog od nas postoji netko na ovom svijetu koji će nas voljeti upravo ovakve nesavršene i pomalo otkačene, i bez potrebe da nas mijenja ili da mi mijenjamo nekog.

Radi nikog se ne treba mijenjati, to je možda sebično ali je i jedino ispravno i dokazano da je tako. Kako se kaže: svaki lonac - nađe poklopac.

Onaj koji se i samo pokušao mijenjati radi onog drugog da bi njemu udovoljio, prije ili kasnije poludi jer ne može živjeti kao netko koji to nije, jednostavo eksplodira kao expres lonac i onda to krene, naravno, i sa svim zaostacima i sa kamatama radi potiskivanja u sebi, to je čisto prirodno.

Ne možeš živjeti kao netko tko nisi jer duša pati a jednom to dođe na naplatu u bilo kojem obliku, ali dođe, kao bolest ili slično...

I naravno, ne treba se zavaravati da se ljudi koji nas okružuju mijenjaju, možemo se samo mi promijeniti u odnosu prema njima i prihvatiti ih upravo takve kakvi jesu, bezuvjetno ih prihvatiti, svaki i mali pokušaj mijenjanja nekog je za mene čisti Sizifov posao a život ti prođe tik tak, i ne okreneš se a već si star i smežuran.

I čemu onda?

Potrošiti ovaj jedan i vrijedan život koji nam je dan na dar na nezadovoljstvo, na frustracije, na gubljenje živaca oko mijenjanja našeg partnera, na vjerovanje da će se on/ona ipak jednom promijeniti i postati upravo ono što mi želimo i očekujemo?

Ne, neće postati ono što mi želimo, nikada to neće postati...

Možda je sve ovo malo grubo i brutalno, da je, jer ja i ne znam drugačije, ali je istinito i sasvim realno a istina ponekad baš i zna zaboljeti...

Ovaj naš život koji svaki dan proživaljavamo je jedna velika škola.

Često, gotovo stalno živimo automatski, ne primjećujemo znakove koje nam život nudi kao jedno upozorenje. Znakovi ponekad budu mali i gotovo neprimjetni ali opet dovoljno vidljivi da ih ugledamo, da ih prepoznamo i da odreagiramo na način da stanemo i zamislimo se što dalje, što nam želi reći, što moramo učiniti.

Kad nas život dovoljno puta upozori malim znakovima koje najčešće radi brzine i površnosti našeg življenja ne primjetimo e onda nam zasoli jednim velikim znakom, jednim ogromnim znakom da stanemo, da se osvrnemo i pogledamo oko sebe, pogledamo naš život, da vidimo što si radimo, i ne samo sebi već i svima oko sebe.

Razni su to znaci i ja ih vidim u svom životu a one koje ne vidim retrogradnom analizom shvatim da je to bilo to, ali sam sve ignorirala.

Ali život nas lupi po glavi kad se najmanje nadamo, sve se naplati prije ili kasnije i nema tu dugovanja. Sve je to savršena ravnoteža, sve je oko nas samo jedan zakon akcije i reakcije i nema tu puno filozofije, dovoljno je sve prihvatiti kao tako i promatrati tijek našeg života, tijek misli, tijek naših djela.

Dovoljno je osluškivati i potajno promatrati što će biti sljedeće, što će samo jedna naša misao dalje pokrenuti.

I super su mi ljudi koji tako žive, koji primjećuju i djeluju sukladno sa nekim nama nepoznatim svemirskim životnim energijama ali postoje i oni drugi ljudi.

Postoje ljudi koje je život dovoljno puta pošteno lupio po glavi a oni opet po svom, opet po dobro staroj i utabananoj šabloni i ne miču se od nje. Dobili su po glavi tj. život im je namjestio neku tešku lekciju upravo da bi nešto naučili, da bi nešto promijenili, da bi djelovali u pozitivnom smjeru ali oni ništa. Dobili su tešku dragocjenu životnu lekciju koju su teško odradili ali naučili nisu ništa, i nije problem što oni nisu ništa naučili već je problem u tome što će im se životna lekcija opet ponoviti i ponavljati dok ne nauče. Možda im je ova životna lekcija bila teška, poslana kao npr. bolest, a nisu ništa naučili, nisu ništa u životu promijenili. Sljedeća lekcija će im biti još teža, jer ako nećeš naučiti na lijep način e onda ćeš na onaj manje lijep, na onaj teži i onaj bolniji, ali lekcija se ponavlja dok ne usvojiš životna pravila.

I tako se ustvari stalno vrte u krug, od danas do sutra, od sutra do prekosutra i tako unedogled. Putuju kroz život kao putnici bez cilja...

Život je zaista samo jedna velika škola i svako iskustvo, pa čak i ono najgore je ustvari dragocijeno jer ništa nije za beze veze, sve, ali baš sve je upravo sa svrhom i razlogom.

O nama ovisi da li ćemo znati koji su to razlozi.
O nama ovisi da li ćemo ponekad stati i osluhnuti i zapitati se: zašto mi se baš ovo događa?
O nama ovisi koliko ćemo znati prepoznati što nam svemir želi reći.

Nema slučajnosti, slučajnost u našim životima ne postoji.....

Sve, ali baš sve do krajne sitnice je sa svrhom i razlogom a vrijeme nam pokaže kakva je svrha neke situacije...

I opet ovisi o nama da li to primjećujemo, da li to vidimo, da li razumijemo...

Spavam sama.

Spavam sama u svom krevetu. Cijeli krevet je moj i samo za mene. Uopće se ne žalim. Baš mi je dobro tako samoj. Na sve događaje idem sama, na rođendane idem sama. Super mi je.

Često me pitaju kako podnosim samoću?

Super - odgovaram.

Sama sam ali nisam usamljena. Samoća i usamljenost je velika razlika. Sama sam jer nemam muškarca pored sebe, nemam partnera ali nisam usamljena. Imam popriličan broj meni dragih i dobrih ljudi pored sebe. Dakle, usamljena nisam, imam prijatelje.

U ovom svom periodu samovanja baš uživam, baš ugađam samoj sebi i cijeli svijet podređujem sebi onako kako ja želim. Radim ono što volim, ono što me usrećuje, družim se s kim ja želim, oblačim se upravo onako kako ja hoću, spajam nespojivo, ponašam se upravo onako - spontano, kako to meni priliči, i ne žalim se. Svoju samoću koristim do maksimuma, baš je onako dobrano iskorištavam, naslađujem se. Spavam do kada ja želim, javljam se na telefon kada i kome želim i nemam grižnju savjest ako otkačim cijeli svijet taj dan jer se meni upravo tako hoće.

Baš u pravom smislu ugađam sebi bez imalo grižnje savjesti prema ostatku svijeta. Iskorištavam svaki trenutak upravo onako kako ja hoću, i kako da mi onda bude loše?

Ma baš mi je dobro....

I onda kad mi netko kaže da je samoća ružna. Da, vjerojatno je ružna i teška kad sam ne znaš što ćeš sam sa sobom, kad si navikao je netko stalno pored tebe, kad znaš da sam ne možeš i da ti uvijek treba oslonac i netko da te gurne naprijed ali kad si sam svjesan svoje snage, jačine i moći koju nosiš u sebi onda to i nije tako strašno.

Uvijek imaš nekog posla, uvijek si nađeš neku zabavu, uvijek imaš jo nekih nedovršenih knjiga a na kraju uvijek imaš prijatelja s kojima nisi završio neku priču i još postoji nešto da se doda. Dakle, nije strašno, važno je samo organizirati se i ugađati sebi.

Postaviti sebe na prvo mjesto, postaviti sebe ispred svih, barem jednom u životu dok si sam i pošteno iskoristiti svoje samovanje...

I gledam te svoje prijateljice, sve u braku s po dvoje ili čak troje djece - same po cijele dane, i ne samo same, nego čak i usamljene u dvoje.

Pa čemu onda sve to? Zar nije bolje biti sam i onda barem znaš na čemu si, sam si i uzdaj se use i u svoje kljuse, zar ne?

A ovako, sam si u dvoje, zar to nije prestrašno?

Iz mog kuta gledanja, meni je, meni je to sve prestrašno i jezovito ali svatko bira sam svoj put i svoju sreću u životu.
Ja sam sada trenutno odabrala samoću koja mi izuzetno odgovara, nije to tako strašno kao što mnogi pričaju, meni čak i odgovara jer bolje mi je biti sama sa sobom nego biti sam u dvoje..

Ovo moje samovanje jako dobro koristim i sebično iskorištavam, kvalitetna je to samoća....

Ovo je samo još jedna etapa mog života koja će potrajati još neko vjerojatno vrlo kratko vrijeme zato je i tako sebično čuvam i neizmjerno joj se veselim...

Ovo je čisto ono samo moje vrijeme samo za mene ....

Neprocijenjivo bogatstvo....