Negdje ovih dana je točno godina dana da smo se razišli.
Negdje ovih dana je točno godina dana da sam odlučila pokupiti svoje stvari i otići. Prije točno godinu dana sve sam polomila, spalila još jedan most i otišla.
Sjedim i razmišljam kako mi je prošla ova prva godina samovanja. Često me i drugi pitaju kako sam i kako mi ide?
Dobro sam, naravno da sam dobro.
Bez obzira na sve prepreke i trenutne zaplete u životu dobro mi ide, ne mogu i ne bi bilo u redu da se žalim jer iskreno mi je stvarno dobro. Napuštanjem jednih obaveza nadopunila sam ih drugim. Posvetila sam se sebi na način onako kako je to volim, posvetila sam se sinu, obnovila sam stara poznanstva i prijateljstva, pročitala sam mnoge knjige koje sam do sada samo gomilala na polici, uglavnom, radila sam samo ono što sam željela i samo ono što me činilo sretnom i ispunjavalo me, da, bila sam sebična. Malo sebičnosti sam i zaslužila nakon svega, i uopće nemam ni trunke grižnje savjesti.
Radila sam sve ono što sam htjela bez da se opravdavam ikom radi bilo čega.
Sloboda je neprocijenjivo bogatstvo, samo, nažalost malo je onih koji je znaju cijeniti i iskoristiti u potpunosti.
U proteklih godinu dana nisam "padala", stvarno sam bila dobro sama sa sobom jer sam si kockice posložila na jedini ispravan način. Niti u jednom trenutku nisam si dozvolila da budem u bedu i nisam imala takvih potreba jer na naš razvod nikad nisam gledala kao na životni promašaj, kao na jednu tragediju....
Na razvod sam gledala kao na jedan novi ciklus u svom životu, kao na jedan novi početak, kao na jedan novi prazan list knjige koji je potrebno tek ispisati, zato i nisam patila. Nije mi bilo teško.
Nisam si dozvolila da sjednem, plačem i kukam nad vlastitom sudbinom, već sam ugrabila novi život koji je baš tu ispred mene i pruža mi neograničene mogućnosti...
Znam da je ljubav sila koja pokreće svijet ali nažalost samo ljubav ponekad nije dostatna da bi odnos uspio. Za dobar odnos potrebno je mnogo više. Mi to više nismo imali. Imali smo samo ljubav koja je vremenom počela bljediti a samim time je isplivalo sve ono nespojivo i različito na površinu.
Nismo bili kompatibilni i nikad nećemo jer smo dva nespojiva svijeta, ali baš nespojiva.
Sretna sam što sam imala hrabrosti skinuti veo sa svojih očiju i nakon dugog vremena suočiti se s tom spoznajom, uvidjeti je na vrijeme, prihvatiti je i suočiti se sa činjenicom naše nekompatibilnosti...
Ako je nešto loše i čini nam loše onda to treba i prekinuti pa makar to bio i brak. Loše je uvijek potrebno odstraniti na bilo koji način.
Ponekad mi je žao što nismo uspjeli, ali brak je kao cvijeće koje sadiš, neki cvijet uspije a neki ne. Naš cvijet nije uspio. Kad tako postaviš misli u svojoj glavi tada sve bude lakše i jednostavnije, treba samo pokušati postaviti misli na ispravan i pozitivan način ako već do raspada dođe...
Što očekujem od budućnosti?
Ne očekujem ništa, kažu mudraci da nije dobro ništa očekivati. Ako ne očekuješ, tada se ni ne možeš razočarati.
Imam neke svoje male želje vezane za budućnost. Nekako vjerujem da će se i ostvariti.
Ne znam zašto u to vjerujem ali imam onaj feeling, a taj feeling me do sada nije prevario.
Bojim li se budućnosti?
Ne, ne bojim je se jer ni ne razmišljam previše o njoj. Trudim se živjeti sada i u ovom trenutku i iskoristiti sve što mi život pruža, i moram priznati - baš mi dobro ide.
Svojim mislima u sadašnjosti na neki način oblikujemo svoju budućnost. Stvaramo si već sada neki scenarij za sutra a ponekad se dogode stvari koje ne možeš birati, samo ti se dogode, spuste se pred tebe a ti se onda snalazi i koprcaj se kako znaš i umiješ. Ali i taj šut često bude neki naš podsvijesni scenarij.
Život je i tako jebeno prekratak da bi bili okruženi negativnim ljudima koji nas sputavaju u formiranju naše sopstvene sreće.
Znam da ne mogu promijeniti cijeli svijet i nemam tu mnogo izbora, ali isto tako znam da mogu promijeniti svoj mali svijet i učiniti si život ugodnijim i ljepšim a upravo to je moj izbor.
Moj izbor je sreća i ne prihvaćam ništa drugo...
