Suncokreti na oblacima (blogerica Adrica)

Postoje ljudi .... Postoje svakakvi ljudi .... Svi smo mi nekakvi, samo smo ljudi...

Postoji jedna vrsta ljudi koji koja me dovodi do ludila. To su oni ljudi koji te iscrpe samo jednim telefonskih pozivom a ne možeš ih se riješiti, jer oni u suštini i nisu loši, nemaju zla u sebi ali su naporni, iscrpljujuće naporni.

Vampiri - dođu, posišu te, uzmu ono što im treba i odu a ti ostaješ iscrpljen do kraja.... Predstavljaju ti se kao prijatelji, ali oni i žive u tom uvjerenju da su ti dobri prijatelji, ali nisu svjesni svoje loše energije koja pogubno utječe na onog drugog.

Zovu te s pitanjem kako si, a na kraju od tog pitanja kako si, sve završi monologom kako su oni, što ih muči, kakve probleme imaju i što ima novo kod njih.

Sve ono što ti pričaš oni ne čuju. Slušaju oni slušaju, ali ne čuju, jednostavno ih ne zanima, jedino što je bitno su oni i njihovi problemi su najveći i njima ne treba savjet, njima samo treba netko tko će ih slušati, netko kome će istresti svoju dušu.

Ponekad pitaju za savjet i onda se ti svojski potrudiš da ih razumiješ, da ih podržiš, jer ipak ste vi kao neki prijatelji, ali ništa od toga, koliko god se ti trudiš oko njih, oni to ne doživljavaju, ne percipiraju te, ne čuju te i ukratko, žali bože potrošenih riječi, žali bože utrošenog vremena. Na takve nema smisla trošiti puno vremena jer su to najčešće vrlo površni, raspršeni i vrlo sebični ljudi. Najčešće ne vide nikog osim sebe, ne poštuju nikog osim sebe i naravno, očekuju da se svijet vrti samo i radi njih i zbog njih....

Žive pod izvrsnom krinkom poštenja, dobrote, brižnosti, usudila bih se reći čak i pretjerane brižnosti koja ponekad postaje toliko opsesivna da guši... Čak to možda i nije krinka, možda oni u suštini i jesu takvi ili barem vjeruju da jesu, ali na kraju najgore je samog sebe pogledati u ogledalo i priznati si: da ja sam upravo takav ili da, ja sam upravo onakav...

U svom okruženju imam nekoliko takvih ljudi. Nema ih puno, malo ih je, ali čak i ono malo me ponekad baci na koljena i iscrpi do kraja, ali odradim ja to, odradim ja njih nekako. Nekad uspješno, nekad manje uspješno, ali odradim. Često pomislim da ih odmaknem od sebe, ali ne mogu, jer kao što sam već rekla, nisu oni zli, nisu pakosni, samo su naporni.

Jednostavno, vampiri su. Nisu ni krivi što su takvi ali tako djeluju na mene. Vjerojatno sam i ja nečiji vamppir, vjerojatno i ja nekom oduzmem svu energiju i odem, valjda tako funkcioniraju ti odnosi..

Zaista je potrebno birati koga puštamo u život, kakve ljude i s kakvim kvalitetama puštamo u život. Potrebno je družiti se s pozitivnim ljudi, optimističnim ljudima jer svi oni koji su suprotni loše utječu kako na nas same tako i na kvalitetu našeg života, jer svjesno ili nesvjesno ljudi koji nas okružuju svojim mislima i energijom utječu na naš život, formiraju ga... Utječu svojim mislima, svojom energijom. Snaga misli je vrlo moćna sila i potrebno je ponekad biti dovoljno jak da se misli usmjere k pravom i pozitivinom putu..

A ljudi kao ljudi....često se vesele tuđoj nesreći i raduju joj se, ili pak projiciraju zle filmove u svojim glavama prema nekoj osobi, koriste zle i ružne riječi, a sve je to energija koja se poput bumeranga baci u svemir i tko zna kome, gdje i kada će se nekom vratiti...

Još jednom dobila sam potvrdu svog vjerovanja u astrologiju. I koliko god ljudi u nju ne vjerovali i negirali je, ja nemam razloga da ne vjerujem, upravo baš suprotno, do sada sam vjerovala, a od sada vjerujem u nju još i više.

Prvi put u životu sam se našla na jednom svom putu koji je bio doista vrlo neizvjesan, vrlo kontradiktoran i nije se znalo do zadnjeg trena kakav će biti ishod tog puta....Prvi put u životu nisam imala konce svog života u svojim rukama, moj život i moja budućnost bila je u rukama nekih drugih ljudi, meni nekih nepoznatih ljudi. Dakle, ja sam bila samo tu jer sam tu morala biti a oni su odlučivali o meni i mojoj budućnosti. Nisam imala izbora....

U tim teškim trenucima kad mi se život u sekundi izokrenuo naopako i kad nisam znala kako će sve to završiti opet sam konzultirala "moju" astrologinju. Dala mi je smjernice, uputila me, bila je uz mene, tješila me i uveseljavala me svojim pričama, jer mi smo i prijateljice...

Opet mi je iščitala te moje zvijezde i te moje tranzite na nebu i opet je bila jebeno u pravu, opet sve ono što je rekla opet je upravo tako i bilo. Bilo je sve dobro, bilo je sve pozitivno, bilo je sve onako kako treba biti, opet je bilo onakako kako je za mene najbolje. To nisu šuplje priče, to je zaista tako....

U svu tu njenu pozitivu, u zvijezde, u nebo, u tranzite, bilo mi je iskreno u tim trenucima teško vjerovati, jer njene prognoze su se doborano kosile s lječničkim prognozama, ali nije se dala, ona je prkosila svima i mene vukla da vjerujem. Vjerovala sam koliko sam mogla vjerovati u tim trenucima, ali opet sam bila i malo skeptična jer stvar, jer ishod ne ovisi o meni, jer ovaj put ne biram ja, biraju oni, oni odlučuju....Mene ovaj put nitko ništa ne pita, ja samo moram biti tu, jer moram biti...I ne bih bila, pobjegla bih ja već odavno, ali ne smijem.. Stvar je krenula i mora se završiti... Mora se staviti točka na kraj ove započete rečenice....

Od prvog dana mog saznanja ona je bila samnom, iako je ustvari vrlo daleko od mene, ali bila je tu, prisutna, uz mene, u svojim mislima, preko mobitela, preko neta, pratila me i bodrila. Sve ono što je ona iščitala iz moje natalne karte, sve ono što je ona u tih nekoliko dana vidjela iz položaja mojih zvijezda, sve, ali baš sve je bilo onako kako je rekla. Sve do jednog jedinog detalja.

I kad bih joj ja rekla: Čuj stara, doktor mi je rekao drugačije, neće to biti baš tako....

A ona mi je gotovo uvijek odgovarala ovako: Ma neeeee, ja to tako ne vidim, to neće biti tako kako su oni rekli, ne, ne.... Tvoji aspekti u tom trenutku nisu tako teški....

I onda ti budi pametan. Želiš joj vjerovati jer ti tako paše, jer je tako bolje za mene a opet s druge strane ti stoji medicina i nešto što je znanstveno dokazano, nešto što je ajmo reći realno, nešto što je opipljivo, što postoji.... Nešto što je tako i ne može biti drugačije... Teško je biti pametan u takvim trenucima....

Sada kad je sve prošlo, kad je sve iza mene, ponekad čitam naša višesatna dopisivanja i čudim se....

Sve, ali baš sve kako je rekla tako je i bilo, sve do zadnjeg jebenog detalja, ali nevjerojano baš sve....

Na kraju balade kad sam pričala s lječnikom i sam mi je sve potvrdio riječima:

- Bilo je jako teško i naporno, namučio sam se ali uspijeli smo.....

Upravo onako kako je ona pročitala iz neba u tom danu, u tom trenutku....

Ova životna igra mi je bila vrlo neizvjesna, vrlo nepredvidiva do samog kraja, nije se mogao ni naslutiti ishod situacije ali astrologija mi se opet dokazala kao točna, opet mi je opravdala povjerenje i opet mi se potvrdila kao ispravna.
Vjerujem da mi je ova situacija bila baš prava, ali prava potvrda da trebam bezuvjetno vjerovati, jer sve je bilo neizvjesno do zadnjeg trena...

Draga, hvala ti još jednom na svemu... Hvala ti što si tu, što postojiš, što si bila uz mene i hvala ti na astrologiji kojom se tako predano i kvalitetno baviš i izučavaš je već dugi niz godina....

Hvala, ti znaš koja si.....

Buđenjem u tamo nekoj sobi, okružena nekim čudnim aparatima spoznala sam jedan novi i do sada nepoznat osjećaj...

Spoznala sam osjećaj vlastite bespomoćnosti i ovisnosti o tamo nekih novim i nepoznatim ljudima...

Prožimao me osjećaj sreće jer dišem, jer kao kroz maglu vidim koliko je sati, jer raspoznajem veliku i malu kazaljku nekog prastarog sata na zidu neke otrcane prostorije iz doba bivše nam države... Pokušavala sam oduzeti sate koliko sam fizički bila ovdje u rukama nekih ljudi a duša mi je bila tko zna gdje. Duša mi je u tom besvijesnom stanju lutala tko zna kakvim prostranstvima kojih se sada i ne sjećam, možda i bolje da ne znam gdje sam sve lebdila.....

Taj osjećaj bespomoćnosti mi se usjekao duboko u mene, u moje pamećenje. Prvi put sam ga osjetila tako duboko i tako jako. Sva moja mentalna i fizička snaga je nestala, kao rukom odnešena...Postala sam ovisna o nekom drugom....

Preplavio me samo On, taj odvratan osjećaj... Osjećaj kada si jadan, kada si bespomoćan, kada ovisiš o nekom nepoznatom, kada moliš da ti da nešto protiv bolova jer misliš da ćeš umrijeti ovog trenutka, kada ti se cijeli svijet vrti i svako raspoznavanje bilo čega je naučna fantastika.

Sretan si što gledaš, pa makar sve iskrivljeno ali sretan si, živ si...
Sretan si što dišeš, iako svaki udah predstavlja golemu bol.
Sretan si što izdišeš i opet te pakleno boli. Želiš plakati a ne možeš jer svako naprezanje nosi svoje posljedice...
Želiš vikati a nemaš snage, jer nemaš snage, jer svaki pokret koji u svakodnevnom životu radimo onako mehanički sada i u ovom trenutku iziskuje veliki napor i veliku bol...

Jedino što možeš je moliti, moliti i moliti da ti daju nešto protiv bolova jer ne možeš više, jer ne želiš više, jer boli.....

I onda još i osjećaj straha. Sama sam, ja sam sada sama, nema nikog pored mene.
Kako su me mogli ostaviti ovdje samu?
A šta ako mi nešto bude a ja ne mogu zvati u pomoć?
A šta ako se ugušim u vlastitoj rigotini jer mi se povraća od svih sranja koje su utrpali u mene?
A šta ako...?

Stotine misli prolaze kroz glavu u minutama koje traju vječno... Jedino me misli ne bole, jedino to mogu raditi bez da osjećam ikakve posljedice na svoje fizičko tijelo...

U tom bunilu svega fokusiram misli na nešto drugo, pokušavam mentalno ponavljati mantru, skrećem misli od boli, od bespomoćnosti od vlastite spoznaje ovisnosti i jadnosti....Grozan je osjećaj kada si svjesan svoje bespomoćnosti, kad si svjesan koliko i nemoćam i kada si svjesan da ovisiš tamo o nekoj ženi koja i ne čuje tvoje vapaje jer je njoj to nešto svakodnevno, kada vidiš da ona na kompu igra poker a ti umireš od neizdrživih bolova a ona te ne čuje, ne želi čuti tvoje moljenje i preklinjanje......

I onda u jednom trenutku ona se diže, dolazi kod tebe i kaže ti:

- Sada ću Vam dati narkotik....

Pomislila sam, ma daj bilo što, samo mi daj jer ne mogu od bolova, jer ne mogu disati, jer ne mogu ništa, daj mi sve što imaš....

Gledam je, uzima špricu i u bedro mi bode tu neku čarobnu tekućinu protiv bolova. Gledam je i ne mogu se načuditi kako me ta scena podsjetila na neki horor film, na film "Misery".
Ona je tu, jača je od mene, ne mogu joj ništa, moja sudbina je u njenim rukama, sva moja bol je u njenim rukama, ovisna sam o njoj i bespomoćna, ne mogu čak ni govoriti...Bilo mi je čak i svejedno, samo da bol nestane...

Bol je nestala i ja sam nestala, opet sam negdje odlepršala, u neki moj svemir i opet sam se probudila u nekoj novoj sobi, u nekoj ljepšoj sobi s nekim vedrijim uniformiranim ženama.....

I dalje bespomoćna i ovisna......

Bojim se.

Već odavno nisam osjetila takav strah, proždire me i ulazi u sve pore mene.

Strah me opsjeda do kraja. Sve borbe sa strahom ovja put gubim.

Ovaj put sam na koljenima, pokorio me, ponizio me do kraja. Ovaj put ne uživam u njemu kao što nekad znam činiti, ovaj put nemam situaciju pod kontrolom kao što inače imam, zato se i bojim. Moj život je trenutno u nečijim tuđim rukama i jako se bojim. Ovaj put nemam izbora, jedini izbor koji imam je da odem i suočim se sama sa svojim strahom. Ovaj put taj strah i ja stojim jedan nasuprot drugog i gledamo se oči u oči...

Ovaj put nismo ravnopravni jer sam veće lagano poklekla i lagano se oslonila na jedno koljeno.

Želim ne misliti, ali ne mogu, to je sve jače od mene. Sada je sve jače od mene. Imam još nešto snage u sebi da se izborim, imam, da naravno da imam, ali vidim kako se gubim, kako živci lagano popuštaju, kako samokontrola postaje jedan besmisleni mit, vidim kako se prepuštam strahu i puštam da me obuzme iako znam da to nije dobro.

Sada trebam samo pozitivne misli, samo pozitivne ljude, sada trebam samo ono nešto ružičasto oko sebe, trebam motivaciju i trebam snagu, trebam nekog da me umiri i kaže da će sve biti dobro, jer drugačije i ne može biti, osim dobro...

Cijeli naš savršeno uređen život zaista se ponekad okrene za 5 min., sve ti izokrene, izvrti, a ti si ponekad bespomoćan da se snađeš u novoj situaciji. Često ti treba vremena, a vremena za prilagodbu ponekad i nema, nego jednostavno moraš reagirati sad i odmah, jer tko zna što će ti donjeti sutra...Sutra je neizvjesno, važno je ovo sada.... Reagirati treba upravo sada, i to sada te izluđuje jer se bojiš... Jer te strah. I nije strah tako strašan, to je čisto jedan ljudski osjećaj, ponekad je i potreban....Ali, koliko god taj osjećaj straha ustvari i nije strašan opet ga se bojimo....

Došao je i dolazi taj trenutak da se suočim s njim. Došao je trenutak da ga sredim i da ga gledam u oči i kažem mu da ga se ne bojim jer mi ne može ništa. Mogu ja to reći onda kada vjerujem u to što pričam, ali sada znam da to što mu imam za reći, da u to ne vjerujem, i znam da to nije tako, znam da lažem.. A znam da mu ne smijem dati do znanja da ga se bojim jer onda će on pobijediti a ne ja, u ovoj igri je važno da ja pobijedim... Jer želim pobjedu i ne biram ništa osim pobjede jer mi to jedino ima smisla...

Došao je taj trenutak..... I gadno se bojim....Gadno se bojim sutra, prekosutra se bojim još i više, iako to ne smijem pokazati....jer jednostavno ne smijem...

Moja stara i dobra frendica je astrolog.

Proučavanjem astrologije bavi se već godinama, profesionalno se njome i bavi. Astrologiju voli i to radi, od toga živi. Njeni klijenti su jako zadovoljni njenim radom....Ja sam također zadovoljna njenim radom, nema što mi nije skinula, sve što ona kaže tako i bude i tako već godinama. Ona mi je svojim znanjem potvrdila da ja astrologija nauk, znanost i jedna umjetnost čitanja neba u trenutku našeg rođenja...

Nebeska knjiga mog života je u njenim rukama svaki puta kada uzme moju natalnu u svoje ruke i tada krene njeno iščitavanje.... Polako... Sasvim polako jer ona zna kako sa mnom. Ona zna da meni nije dovoljan odgovor zato, jer ja moram znati sve u detalje.

Uvijek imam ista pitanja: kako, zašto, zbog čega .... I znam da sam joj naporna ponekad, ali već je naučila na mene i moje prodiranje u bit i srž stvari. Dakle, nema polovičnosti, ili sve ili ništa, nema treće, ne priznajem treće.... Ona zna da u mom svijetu ne postoji sivo, sve je ili crno ili bijelo, sve je vrlo jasno i konkretno ....

Sjećam se kada mi je prije dosta godina govorila kako on nije za mene i kako se ne upuštam u nikakav odnos s njime jer mi to nije potrebno. Govorila mi je i da on nikad neće znati voljeti i patiti onako kako ja to činim. Govorila mi je i da je on površan tip muškarca koji meni ne odgovara karakterno. Govorila mi je i da je loš izbor za mene jer imam potencijala i mogu puno i bolje...Po sto puta mi je rekla da ne petljam s ribama ništa, ali baš ništa i to ne zato što ih ona smatra lošima već zato što ribe meni ne pašu....Svašta mi je govorila. Rekla mi je i da ako stupim u taj brak s njime da je to osuđeno na propast jer nas dvoje nismo kompatiblni po pitanju ničeg. Ja njemu odgovaram ali ne i on meni, i sve mi je to govorila.

Nije mi to pričala zato šta ga nije voljela, nego zato što je znala pročitati našu knjigu, a ja, kao ja, bila sam sigurna da ću zeznuti naše nebo po prvi puta i da ćemo mi baš uspjeti, mi moramo uspjeti.... I kako jedna astrologija može znati da mi nećemo uspjeti, ali ipak to nebo i zvijezde iznad nas znaju bolje. Ipak oni već imaju neki tajni plan za nas koliko god mi vjerovali da mi živimo slobodno i da sami upravljamo svojom sudbinom....Da, sigurna sam da nekim situacijama upravljamo mi sami, ali postoje i one situacije koje nas samo zadese i iznenade, bez da nas itko išta pita.....

I evo, sada retrogradno razmišljam, fakat je bila u pravu....on stvarno nije za mene, mi smo se stvarno rasuli kao biserna ogrlica....Naš odnos se rasuo na sto perlica i pogubio na podu....I neka je, ako je tako najbolje.....

Opet je neki dan zovem i opletem s njom razgovor o mom propalom braku i pitam je, jer mi nije jasno, nije bio dobar prema meni, nije me cijenio, nije me poštivao, nisam bila sretna, a ja ga još uvijek volim, pa kako to? Jesam li ja onda uopće normalna, voljeti nekog tko nije dobar prema tebi, pa to ja za dijagnozu....

Pitam je što kažu zvijezde? Kakav je to onda bolestan odnos, jel to neka sjebana karma ili što je? Jesam li ja normalna uopće i nakon svega voljeti ga?

Kaže mi ona, radi tih nekih planeta koje su nam se poklopile, moja venera i njegov pluton, to je dug iz prošlih života i to ti nije normalna ljubav, to je ovisnička ljubav, ali ti ovisiš o njegovoj ljubavi... Ostala sam kao pegla, nisam to htjela čuti, jer ja ne ovisim o nikom, ja sam samostalna u svojoj glavi, i kako da ja sad ovisim o njegovoj ljubavi?
Koliko mi je bilo to teško čuti, a još teže prihvatit, opet s druge strane sam bila sretna, dobila sam odgovor na svoje pitanje, a to sam htjela. Htjela sam odgovor i evo mi ga...U tom trenutku mi je bilo toliko lakše jer sam shvatila zašto ga još uvijek volim i zašto ponekad patim za njime, konačno sam shvatila naš odnos tj. moj odnos prema njemu, i to je super....Nova je situacija i kockice znam da moram slagati na posve drugačiji način da bi meni bilo lakše samoj sa sobom....Složila sam ih brzinom svjetlosti....Sada mi je lakše jer vidim da sam riješila jedan dio odnosa s njim, jer sam riješila da nema patnje, jer sam riješila i to da prekidam ovisnost, jer meni to nije potrebno.... Opet sam napravila munjevit rez u svojoj glavi, onako kako samo ja to znam, brzo i bezbolno, samo cap....

A opet s druge strane, da nije bilo nje i da nema astrologije, moj analitičarski um bi se bavio njime još tko zna koliko vremena, ubijala bih samu sebe analizama i propitkivanjima, život bi prolazio pored mene a da to ni ne vidim....Zašto? Šta mi to treba? Naravno, da mi ne treba, to nikom ne treba. Svjesna sam problema i otišla sam svjesno i ciljano u napad na problem. Problem ovisnosti....

Astrologija je čudo, ali baš jedno pravo čudo... Ne mislim tu na dnevne horoskope, to ne čitam već godinama, ali s astrologom se savjetujem, gotovo pa redovito...Ne prečesto, jer ni to nije dobro...

Imam svoju nebesku knjigu koju sam dobila s neba kad sam se rodila, dobila sam svoj poredak zvijezda i već godinama u astrologiju ne sumnjam niti najmanje jer sam dobila potvrde za gotovo sve, ali baš sve, od onih mali sitnih stvari pa do onih velikih koje ti život u sekundi okrenu naglavačke...

Jedno sam naučila, sada svog astrologa i njegove savjete slušam i više se ne nadmudrujem s nebom jer ta igra je zaista uzaludna...Jednom sam pokušala nadmudriti nebo i nisam uspjela, izvukla sam tanji kraj....

Nebo i zvijezde su nadmudrile mene i pokazale mi svoju moć....