Došlo je vrijeme da se sa svima pozdravim. Pozdravila sam se s mamom uz riječi, ok, ne brini, biti će sve ok, dok su joj suze tekle jedna za drugom a ja sam je samo gledala i gutala knedle, isto kao i ona, jednu za drugom. Morala sam je utješiti jer ipak je ona moja mama ali nisam ni sama bila sigurna u svoje riječi da li će stvarno biti sve ok. Ali, lakše je kad se izgovori,onda više vjeruješ u to...
S tatom sam se odlučila kasnije pozdraviti, on me je i tako vozio na moje odredište. Ne volim rastanke s tatom, on je teški emotivac. I mama je emotivac ali s tatom imam jedan sasvim drugi odnos, teško mi je oprostiti se s njim. Uvijek mi je to bilo teško.
Inače ne volim rastanke, teško mi padaju, ne volim ih i uvijek gutam knedle.
Jednostavno, rastanci me rasplaču.
Trudim se nikad ne plakati pred osobom od koje se rastajem jer znam da je možda i toj osobi dovoljno teško što ide, tako da radije gutam knedle a onda se kasnije rasplačem. Nekad mi se samo oči napune suzama a onda sve okrenem na neki humor i tako rastanak prođe u veselom tonu.
Došao je i trenutak da se pozdravim sa svojim malim. To mi je bio najteži rastanak u životu, najbolniji rastanak do sada, nikad me nije tako boljelo kao taj trenutak kad sam ga držala zagrljenog u svom krilu, ljubila ga i gledala u njegove krupne smeđe oči ne bih li prepoznala iskru njegova straha ili bilo čega lošeg. Ali ne, gledao me veselo svojim očima, uzvraćao mi je zagrljajima i poljupcima. Teško mi se bilo odvojiti od njega. Užasno teško.
Dok smo se tako sin i ja gledali i dok sam mu pričala da je sve ok, da se vidimo uskoro i da se ne brine jer mama će biti ok. Uostalom kako njegova mama može biti nego samo dobro, nema tu puno filozofije. Gutala sam knedle jednu za drugom, svaka je bila veća od one prethodne, svaku sljedeću sam sve teže gutala i suzdržavanje od toga da mi ne krene suza niz obraz mi je predstavljalo ogroman napor. Toliko mi je to sve bilo naporno i bolno da sam bol lagano počela osjećati u prsima.
Vrijeme je teklo izuzetno brzo i došao je trenutak da moram otići, jer sad je to vrijeme i sad stvarno moram.
Pogledavši joše jednom prema svom sinu i davši mu posljednju pusu i zagrljaj jednostavno više nisam mogla, rasplakala sam se i suze su išle, jedna za drugom, nisam se mogla zaustaviti. U tom trenutku samo sam htjela prestati plakati, samo sam htjela da to što je krenula iz mene da stane ali ne, bujica nataložene boli u meni je krenula i nije bilo načina da se zaustavi. Moralo je to iz mene izaći.
Gledao me je svojim krupnim smeđim očima i shvatila sam da mu ništa nije jasno. Uvidjela sam da je zbunjen jer njegova mama ne plače.
- Zašto plačeš mama? - upitao me je.
- Ma ništa strašno, nedostajat ćeš mi pa sam tužna i zato plačem, ali vidimo se već sutra - odgovorila sam kao iz topa i znala sam da lažem, ali morala sam. Morala sam lagati.
Sada smo se zaista na brzinu pozdravili jer mi je bilo krajnje vrijeme da krenem.
Ostatak dana sam se bavila mišlju o tome što sam se rasplakala pred sinom. Imala sam grozan osjećaj grižnje savjesti, bila sam ljuta na sebe što taj rastanak s njim nisam mogla odraditi kako spada, onako ležerno s osmjehom. Tada me prvi put vidio ranjivu. Tada me prvi put vidio da se nečeg bojim, nije znao čega i tako je najbolje. Nepotrebno je njegovu malu glavu zamarati detaljima. Bila sam ljuta na sebe radi svog ponašanja.
Do sada vidio me svakakvu. Vidio me tužnu, nasmijanu, nervoznu, prolazio je do sada sva moja stanja i sve moje osjećaje ali nikad me nije vidio da plačem. Suze sam odrađivala uvijek sama sa sobom u nekom kutku. Nisam mu to nikad htjela priuštiti jer bi onda možda uvidio moju slabost i bespomoćnost, moju ranjivost a to sve nije njegova mama.
Ali opet sagledala sam to i s druge strane, nisam robot, imam osjećaje i sada kad se vratim unatrag na taj dan, sada mi je drago da su mi suze krenule jer je uvidio onu moju drugu stranu koju nisam htjela da nikad uvidi. Shvatio je da i mama ponekad plače, upravo onako kao i on. na kraju priče i ta njegova mama je samo čovjek koji je sazdan od beskonačno puno osjećaja i jednostavno to nekad krene, nije mama savršenstvo bez mane, mama je samo mama.
A i mame ponekad plaču, zar ne?
Post je objavljen 18.07.2013. u 23:13 sati.