Često se pitam dali sam dobra osoba? Koliko sam dobra osoba, onako iskreno u duši?
Baš me ta pitanja ponekad navode na duboka razmišljanja. I često ne znam odgovor na njih. Znam da smo samo sebe sebe skloni hvaliti da smo ovakvi i onakvi ali koliko smo ustvari iskreni sami sa sobom.
Najteže je samog sebe pogledati u ogledalo i priznati si - da, ja sam ovakav, loš sam, nisam u redu prema neki ljudima ali imamo li hrabrosti da se suočimo s vlastitim manama kojih imamo na bacanje.
Ne znam, meni je često teško prihvatiti da ponekad nisam ok prema nekim bliskim ljudima, ali oni me nekim svojim ponašanjima i riječima ispale u sekundi i ne mogu tada biti ok, moram reći pa kud puklo da puklo, a često pukne, jer nisam do sada usvojila onaj model kad trebaš nešto reći pa onda to fino umotaš u celofan i staviš mašnu, pa to ispadne onako fino. Ja najčešće opletem, poslje mi bude žao što nisam bila nježnija i pitam se, jesam li morala baš tako?
Da, morala sam jer ja drugačije i ne znam, u glavu - pa tko preživi, preživi...
Sjećam se, prije mnogo, ali baš mnogo godina imala sam ludu potrebu da sa svima budem dobra, da sa svima budem fina, da me svi vole i prihvaćaju, u biti, trudila sam se svima udovoljavati. Naravno, to me dovelo nigdje, ali baš nigdje....
Trudila sam se svih zadovoljiti a na kraju sam ja ostala nezadovoljena, ostala sam prazna iznutra do kraja. I naravno, nakon opet svih udovoljavanja svima oko sebe opet nisam bila dobra, jer poneki ljudi jednostavno koliko god se trudili uvijek, ali baš uvijek nađu nešto loše, jer je to u njima i jače od njih - takvi su i nema ima spasa....
Ma da si načistiji, onako čist kao suza i da si najbolji na svijetu i titraš kako god ni žele, opet nije dobro, jer kao što sam već rekla, oni uvijek, ali baš uvijek nađu ono nešto loše.
Tada sam shvatila da je moj trud uzaludan, jer niti su sretni oni a ja još manje. Njih sam pokušala zadovoljiti ali na svoju štetu, i nikom nije bilo dobro. Niti meni, niti njima.
Oni bi nalazili samo ono nešto loše a ja bih i dalje bila nesretna i nezadovoljna i iscrpljena do kraja.
Koja je onda svrha svega?
Koja je onda svrha uopće dokazivanja nekom da si ok kad taj netko drugi vidi samo ono što želi, bilo dobro ili bilo loše, nebitno...
Srećom, ta moja faza je bila prije stvarno jako puno godina. Takav obrazac ponašanja sam već odavno prerasla i prepustila ga svojoj povijesti i dijelu odrastanja i sazrijevanja.
Već mnogo godina sam takva kakvu me priroda stvorila, ponekad baš dobra, ponekad baš onako odvratno opaka, ali to sam ja...Uostalom, svi smo ponekad baš malo ili malo više zli, na kraju krajeva, samo smo ljudi sa svim ljudskim osobinama a malo zla je ponekad i te kako dobro došlo...
Kakvi smo - takvi smo, netko nas voli više, netko nas voli manje, netko nas prihvaća upravo ovakve, a netko nas želi mijenjati po svom nekom modelu, ali uzalud...Ako se čovjek sam ne želi mijenjati i nema onu istinsku unutarnju potrebu za tim onda nema te sile koja će ga silom promijeniti. Sve ono što je na silu i forsirano nije dobro, sve treba doći samo od sebe i sami moramo doći do te želje i spoznaje...
Dakle, kakvi god da bili, takvi smo i često se ne treba truditi drugima dokazivati jer i tako će nas ostali vidjeti onako kako oni žele i kako je njima po volji.
Nažalost, često je samo stvar u očima promatrača...
Post je objavljen 26.07.2013. u 20:51 sati.