Točno vidim na sebi kako je vrijeme kod mene napravilo svoje, uzelo je svoj danak.
Nisam po godinama baš nešto ludo stara, ni u glavi nisam stara, mlada sam duhom a kažu da je to najvažnije i da te to gura u životu, i zaista je tako. Već odavno sam stava da je sve u glavi. Naša glava tj. mozak mogu nam od života napraviti pakao ili raj, sve je stvar gledanja, ali za neke stvari mi je vrijeme stvarno napravilo svoje..
Nemam više živaca za ljude. Nemam više živaca za naporne ljude. Nemam više živaca za komplicirane ljude.
Nemam i gotovo. Ne mogu, nemam vremena, neda mi se.....
Volim kad su ljudi direktni, jasni i konkretni, za višesatno objašnjavanje nemam živaca slušati. Stvar je često vrlo jednostavna samo je stvar u nama ljudima koji sve ali apsolutno sve do zadnjeg detalja uspješno zakompliciramo pretačući iz šupljeg u prazno i tako iz dana u dan.
Volim kad mi se situacija objasni u nekoliko kratkih ali kristalno jasnih rečenica. Ne mogu slušati uvod koji traje satima, i tako uvijek kad mi nešto nije jasno postavljam tisuću pitanja i podpitanja da bih si u glavi stvorila jasniju sliku problema i eventualno našla neko adekvatno i jednostavno riješenje problema. Za ostalo lupetanje nemam živaca, ali zaista nemam i to s godinama postaje problem, iscrpljuje me to....
Recimo, postavim vrlo jasno i konkretno pitanje sugovorniku, e onda nastupi odgovor pun zaobilaženja, okolišanja ili odgovor počinje pričom od 1941. god. na ovamo, e pa to je onda kaos. Nekad prije i ne tako davno imala sam strpljenja to sve slušati, klimati glavom i odobravati, i ako me nije zanimalo barem sam bila pristojna i to sve odrađivala, ako radi ničeg drugog onda barem radi neke svoje vlastite kulture.
Moja kultura u komunikaciji je u ovom vremenu sada jednostavno nestala, isparila je. Već nakon postavljenog pitanja i samog početka odgovora ja sječem čim shvatim kuda priča vodi. Najčešće odgovor vodi u nedogled s puno priče i nepotrebnih detalja a do srži problema se ili ne dolazi ili se dolazi teškom mukom. Moj stav odmah u startu bude: čuješ li što sam pitala?
Obično tada sugovornik bude malo zbunjen mojim nastupom ali brate ne mogu slušati uvod zamotan u sve moguće celofane svijeta da bi stvar ispala ljepša.
Uostalom, zašto nešto uopće mora ispasti ljepše?
Zašto stvar ne može biti upravo takva kakva je bez imalo uljepšavanja pa makar bila i najgora na svijetu ali je barem kristalno čista i jasna?
Oduvijek sam imala pogled na situacije u životu koje su mi se događale vrlo čist i jasan, i nisam se voljela zavaravati i motati u celofan da bi bilo ljepše, naravno to ne znači da sam uvijek uspjevala u tome....
Često je bilo kod mene ili crno ili bijelo, bilo je a i sada je - konkretno i jasno i u srž, pa šta bude...Čini mi se da je tako ustvari bolnije, ali opet je jednostavnije, jer znaš na čemu si, a onda kad si s ljudima koji su vrlo raspršeni kako u glavi tako i u komunikaciji bude malo teško, meni bude teško, jer mi je teško shvatiti takav kalibar ljudi... Onda se dovodim u situaciju da podsvjeno od raspršenih ljudi u komunikaciji pokušavam barem na trenutak napraviti sabrane ljude tipa: pitanje - odgovor, pitanje - odgovor....Strašno, i za njih a bogami i za mene, iscrpljujuće...
Ljudi nikako da shvate da je masu stvari oko nas izuzetno jednostavno, nikako da shvate da je 2+2=4, da ne može biti 3, da ne može biti 5, može biti samo 4 i ni gore i ni dolje, i tako za nebrojeno stvari i situacija u svakodnevnom životu....
Zar je potrebno trošiti riječi za bez veze i samo da bi se nešto reklo?
Zar je tako teško shvatiti jednostavnost i lakoću postojanja?
