Sve je dobro dok imamo zdravlje!
Uvijek kad bi čula tu rečenicu od ovih malo vremešnijih ljudi ja bi se samo smijala jer do tada nisam niti malo shvaćala bit i važnost te rečenice. Nisam u pravom smislu shvaćala važnost te rečenice jer sam zdrava i ne pijem ljekove i nisam bila već popriličan broj godina na bolovanju, jer i kad sam bolesna trudim se odraditi sve onako s nogu...
Sve do jednog dana.
Jednog dana me život tako dobro prizemljio i tako sam bolno aterirala na dupe i tek tada sam shvatila važnost te famozne rečenice, tek tada sam shvatila da nam je zdravlje zaista najvažnije u našem lancu života, jer kad pukne karika koja se zove zdravlje, doslovce sve, ali baš sve stane.
Tek tada praktično postaneš svjesan kako je sve povezano, kako je sve uzročno posljedično.
Dok si zdrav i ne primjećuješ kako si ranjiv, jer si zdrav, jer sve možeš, jer si neovisan, jer možeš napraviti sve sam i ne moraš nikog ništa moliti, ne moraš pitati, ideš svojom linijom života i lomiš s više ili manje uspjeha sve pred sobom, ali onda dođe samo jedan jebeni pregled i sve ti padne u vodu kao kula od pijeska.
Samo tim jednim sporednim i bezazlenim pregledom sve ti se sruši odjednom.
Sruši ti se cijeli jedan tvoj pomno građeni svijet, sruše ti se svi planovi, sreća i ushit se pretvore u gorak osjećaj zabrinutosti, jer ne znaš kako će biti, ne znaš što će ti donjeti sutra, jer, ma koliko god se lječnici oko tebe trudili i dali sve od sebe, ipak na kraju i oni su samo ljudi, nisu bogovi.
Koliko god bio optimista u životu i trudio se ne razmišljati loše i crno ipak dođe trenutak kada si sam sa sobom i kad pomisliš:
A što će biti sa mnom?
A hoće li biti sve ok?
Hoće li Oni uspjeti?
Filmovi razni ti prolaze kroz glavu, najčešće sa sretnim završetkom ali uvijek se dogodi i onaj crv sumnje koji ti poremeti cijelu glavu u sekundi, uvijek postoji i ona crna strana koliko god je negirali, uvijek postoji i ono pitanje:
A šta ako ne bude sve u redu?
Umoran i isrpljen od razmišljanja i premetanja misli po glavi, umoran zaspeš i još umorniji se ustaneš s istim mislima, s istim pitanjima, s istim životnim filmovima.
Onda moliš sve svece svijeta da sve to što mora doći dođe što prije i samo da prođe što prije, ma kako god se završilo, jer kad dođe onda se barem nešto događa, barem je akcija, barem ne razmišljaš.
Čekanje po bolničkim hodnicima je najgore. Čekanje najviše boli jer ti daje pregršt mogućnosti za razmišljanje.
Čekanje jednostavno ubija!
Zanimljivo je kako tada više ne razmišljamo o našim planovima za budućnost, kako više ne planiramo, tada, živimo samo za jedno - da konačno dođe taj dan i sve riješimo pa kako god bilo....
Zanimljivo je kako nas je život s bolešću prislino usporio jer očito nismo znali to učiniti sami i na vrijeme.
Konačno dođe taj dan da odeš pod nož. Dakle, čekanju je kraj, mislima je došao kraj, razmišljanja više nema....Kraj, kraj je oslobođenje od svega. Totalno blaženstvo naspram svih proteklih dana...
Nakon svega još jedan dokaz naše ranjivosti, dokaz naše misli da je zdravlje najvažnije - oporavak!
Sve je gotovo, sve je super, ali, jadan si - bespomoćan si, ovisan si, moliš, pitaš, tražiš, ne možeš ništa sam i sve je super ako si tako navikao živjeti u svakodnevnom životu, ako si navikao živjeti uvijek se oslanjajući se na nekog, ali ako si navikao živjeti po modelu da sve možeš sam, e onda si najebo, uglavnom...
Jer ti je život po ne znam koji puta priredio predstavu tipa - ne možeš sam, vidiš da ne možeš, nisi toliko jak koliko si mislio da jesi, ranjiv si, sada si sasvim beznačajan bez tuđe pomoći.....
Dođeš kući, čeka te višetjedni oporavak, boli te, boriš se, sve oko tebe stoji jer i ti stojiš.... Sve je statu quo, i ne samo sada da sve stoji, stajati će još dosta vremena jer je sve kao što sam i rekla uzročno posljedično.
Svi moji projekti stoje još uvijek ili su se samo malo pomakli, ali baš malo, jer ja ne mirujem ni kada moram.....
I neki dan sretnem u gradu frenda.
- Stara, jesi napravila ono što si planirala, jesi počela? - pita me.
- Nešto jesam, nešto sam tek trebala početi, ali imala sam nekih zdravstvenih problema pa sada sve ide sporije nego sam planirala, ali hoću, sve ću riješiti, znaš da hoću... - kažem ja.
- Da, sve je dobro dok smo zdravi ..... - kaže on.
- Da, baš dobro kažeš, skroz si u pravu, iako često toga nismo svjesni ..... - kažem ja i nasmijem se jer sam sam opet čula tu famoznu ali istinitu rečenicu.
- Bok stara, drž se....
- Bok stari, ajd vidimo se....
Post je objavljen 18.08.2013. u 11:56 sati.