Sewen

Bez tebe ništa ne valja.
Srića mi stalno je dalja.
Pritvaram se da sam jak
To more odglumit svak!
Samo ja i to doziram
Samo sam ja - proziran.

Bez tebe sam puno mali
Bez tebe mi svega fali.
Pritvaram se da sam dobar,
Sam sebi parin grobar!
I ka da nesriću dozivan
Bez tebe sam - proziran.

Šta li je to u ovoj ludari,
Di najviše boli, uvik me udari!
Di najviše peče, uvik me opari,
Bit će je tako kad se ostari...

Nagovaraš me na grijeh!
To je suludo!
Iz nepažnje, dese se strahovi,
Koji ne progovaraju i ostaju
Duboko u nama...

Nagovaraš me na putovanje
A sunce zalazi.
Vrijeme je da odustanemo
Jer iz ovog nesretnog stanja
Isti nas pogled održava bolne.

Nagovaraš me, a ja se ne dam,
Ja se otimam, dok me strelice tuku.
Dozvoljavam mogućnost da se predam...
Jednostavno, pružit ću ti ruku.

Ne osuđujem te,
Ne optužujem te
Samo nespremno hodam kroz maglu
Nerazabranih sjećanja
I oglušujem se o lupajuće srce...

Nagovaraš me i opet zvuči iskreno!
Al' već sam stoput nasjeo!
Nagovaraš me i znam što ću...
Tajne su odavno ispucale po vrhu...

Neka sam kažnjen
Nek' sam ispražnjen.
Takva sam duša koja ispašta
Takva sam duša koja oprašta.

Neka sam bijedan
Nek' sam bezvrijedan.
Takva sam duša, tiho bez glasa
Takva sam duša svak me nadglasa.

Ja sam kriva narudžba i broj
Svačiji sam, najmanje tvoj.
Bez borbe sam se davno predao
Sto sam ovakvih noći zaredao
I sad
Spreman sam na pad!

Nemaš ti pojma koliko ja...
S neustrašivošću graniči!
Pa se poput dnevnog heroja osjećam,
Čak i kad ti nisam blizu.

Nemaš ti pojma koliko ja...
Prvi si gutljaj jutarnje kave,
Popodnevno buđenje predugih sastanaka,
Otvoren prozor do pola...

Nemaš ti pojma koliko ja...
Ruku u vatru sam stavio za te'
S maskom na licu ljudima se smijem.
Ta, što će im istina moja?..

Samo boli
Kad se ogolim!

Nemaš ti pojma koliko ja...
Izbijaš mi sve argumente laktom,
Ne želim disati, nek' potonem do dna.
Mjesto mi je među zvijezdama!

Nisan se stiga za ovo pripremit
Nemoš se na silu za sriću oženit.
Puno je lakše kad odeš ća,
Ja znan ko je uteka.

Nisan još stiga crninu skinit
Nemoš na silu sve naglo prikinit
Vrimena triba kad odeš ća
Ja znan ko je uteka.

Ako učini vrime i kad
Spustit ću se u grad
Obać sva mista šta san s tobon tija
A di nikad nisan bez tebe bija!
I poć dalje prid svitanje novo
Da zaboravin sve ovo...

Jednom kad slap presuši
I zemlja skrije put.
I kad se život sruši
Mislima dodirnut.

Priznat ću da si meni
Ponor i spas u trenu
Al' mi smo zarobljeni
U krivom vremenu.

Neće nas preskočiti tuga
Tako se karte slože.
Sreća dođe i prođe
Tuge se samo množe.

Neće nas preskočiti suze
Čaša je prelivena,
Ja sam tek jedna duša
Na kiši ostavljena!

Ko šećer sam se prosuo po podu,
A ti si mi rekla, to ne drži vodu.
To više ništa ne znači,
Pomislih, svakoga jednom zakači.

Ljuljam se ko da sam na nekom brodu,
A ti sve to lako odradiš u hodu.
Tebi to ništa ne znači,
Ni ovog puta ne izlazim jači.

I sve mi se krivo posložilo,
Ono što ne valja umnožilo,
A ono rijetko što dobro bi
Sada ne postoji!

Imali smo most, srušio se od sebe sam,
A nešto me tjera da opet prijeći pokušam.
Sjećanja moja još uvijek mi znače,
Al' nije rijeka za neplivače.

Neke se riječi zapletu ko vlasi,
Baš kao eho, traju i traju.
Zaboravi sve to i sebe spasi,
Neka te drugi dočekaju.

Neke su riječi sidra na pramcu
Ne daju dalje, a vrijeme zove
Bit ćeš ko i ja, samotnjak u čamcu
A nesretni sporije plove.

Ne možemo imati i obalu i val
Ne možemo voljeti i pučinu i žal.
Kad sam sebi rečeš - dosta
Kad skočiš sa visokog mosta
Možeš na pučinu ili u kraj
Učini to, samo zaplivaj!

Da li su riječi bile preteške
I tko to opet ponavlja greške?!
To ćemo znati kad prođe sve
Kad na kraju tišina ostane!

Srića da bol ne traje dugo za drugi svit,
Već će sutra sve zaboravit.
Samo će moja šterika cilu noć gorit
Za ovi pekmez o duše ko će se borit?

Srića da ništa vično nije, ne traje
Srića da judi nemaju te običaje,
Ja sam ka izrod na svoju bandu
Opet san stiga prid dvor pod praznu verandu.

I pivat ću pismu tiho ka za se
I pustit suzu za tebe, zna se
Tražit ću sve to šta ne mogu nać
Onda će sunce za brdom zać.

I sve iz početka, već godina peta
Kažu da grišin i da je šteta
A ja sam taki, ja sam se prida
Samo bi s tobom ova glava sida...

Vodiš me do dubokih klizišta,
Gdje moja inspiracija nema potporu više.
I ja se pretvaram u bezosjećajnog gada!
Ovako stopljenog s okolinom, nećeš me primjetiti
U krletci vlastitih krikova!
Ja sam čisti pohlepni snob u ljubavi
Odavno pročitan tim zelenim očima
Koje redovito okrećeš od mene jer znaš
Za nas ne postoji sutra!
Ova je crtica za tebe, samo da olakšam bol
Koja se redovito penje između susreta i nesigurne samoće
Zbog koje ću živjeti vječno!

Što ti znaš o preskakanju srca?
Neke se nepravde nikad ne isprave!
Slučajni prolaznik na ulicu pljuca
Danas u školi nema nastave!

Što ti znaš o mukama poraza?
Ljubav je ulica u jednom smjeru!
Danas je teško imati dokaza...
Danas je teško imati vjeru...

Hladno jutro jesenje, prijeti
Bura se stisla niz moja leđa.
Ovdje se radi o čistoj osveti
Dok seže pogled, tvoja je međa!

I ja sam zakoračio na tvoje
Povrijedi zlato moje!?
Al' istina je zapravo nešto treće
U što se srce dirati neće...

Ako ikada ozdravim, poslije tebe
Znam ni tada neću znati okenuti leđa.
Moja su ljeta i dalje onako smeđa.
Ako ikada ozdravim, poslije tebe
Znam ni tada tvoj broj zaboraviti neću
Mada sam uspomene našao u smeću.

Jesam, bacio sam sve od reda
Tako izgleda kad se naizgled preda...
Ako ikada začuješ čudne zvukove
Sam sebe sam bacio pred vukove.

Ako ikada ozdravim, poslije tebe
Živjet ću opet onim životom kojeg pamtim
Spreman da te poštujem i da te pratim,
Ako ikada ozdravim, poslije tebe
To ludilo ovisnosti će se vratiti na vrata
Nekome je smeće vrijednije od zlata.

Ako ozdravim ja
A za to uvijek treba vremena
Ne znam što ću znati
Al znam što odabrati
Ja sam siguran u to
Da bih ti se vratio...

Ko da prizivam štetu
Pa sam sam na tom svijetu.
Bez tebe sebičan patim,
Što ne mogu da vratim
Te...

Srce mi drveta kora,
Bez tebe živjeti mora,
Ne peru, ne brišu kiše,
Tvoje kraj mojega piše
Ime...

Ne vidim kraj ovoj muci,
Sve je potegni - povuci,
Da sam bar kamen dok padam,
Pa da se dobru ne nadam.
Ovako znam
Nisam tvoj, a tebi pripadam.

Navikneš se tako da dobri putuju brže,
I samo hrabri do kraja sve to izdrže.
Tebe se ne pita, koliko će sve to trajati
Kad sve oduzmeš, zaboraviš zbrajati!

Navikneš se tako da čekanje smisla ima
I samo hrabri trpe pa zaškripe zubima.
Tebe se ne pita tko će iznijet tu noć
Jer sve će proć, baš sve će proć.

Ne znam gdje će me put odvesti
I na tom putu dal' ću te sresti.
Sjeta se neka pod srce slila
Pošalji vjetar pod moja krila.
Snage mi daj
I onda me ne puštaj
Nikada...

Samo slušam što ljudi kažu
Samo strepim, kidam se i lijepim,
Samo osluškujem i kada lažu.

I mogu se samo predati
Jer tko vjeruje u ljubav na prvi pogled
Nikad neće prestati gledati...

Večeras se cjenkam s miljama puta
A srce mi cementnu prašinu guta
I samo sam zaspati htio
Al' ni to nisam uspio....
No vjerujem....

Možda je krivo voljeti,
Kad sve je prolazno.
Čemu onda ta kampanja,
Ta toksičnost koja lijepi za srce,
Svaki uzdah pred izdisaj?!

Možda se krivo vezati
Kad sve je prolazno.
Čemu ta trka u puni krug
Ta taktika koju primjenjujemo krivo
Baš svaki jebeni put?!

Ja sam vlak na uzbrdici
I vučem sve svoje snove za sobom,
Sve izgubljene nade,
Sav nepotrošeni očaj u očima
I poljuljanu vjeru!

Možda je krivo željeti
Držeći se za hladne ruke
Možda je krivo po pravici krivca
Rezati gdje sam usidren pao.
Kad sve je prokleto prolazno...

Da li sam prebrodio, možda da,
Možda nisam jer je malo vremena.
Ja sam kao glumac rođen šezdeset devete
O kako godine ko mlažnjaci prelete...

Da li sam prebrodio, možda ne
Od tebe tražim, postavi se - "briga me"
Nepotrebnim pitanjima samo vatru širiš
Prekasno je da se samnom miriš.

I boljet će te i boljet će me uvijek više
Sve dok pitaš i dok propadaju kiše.
Zato šuti, ne govori o toj temi
I za neki drugi život se pripremi...

Sa' će kiša sve potopit
Tribalo bi se utoplit.
Neću bišta reć
Došlo mi je leć.

Sa' će pljusnit iz biduna
To se puno ne računa
Al' tematika
Je romantika.

Ajmo se izvaljat malo
Ajmo se uznojit.
I tebi je dušo stalo
Moramo se spojit.

Vlaga štipa, grmi, siva
A ti vatra živa.
Šuti nemoj više tlačit
Nek' se nastavi oblačit.

Sve smo kupovali za dvoje
O kako smo se smijat znali.
Onda odjednom, nestalo je
Kao da smo se pretvarali.

Nisu se iskre zapalile,
Bez razloga satovi stali.
Samo su oči zažalile,
Kao da smo se pretvarali.

Otkad te nema, živim u noćnoj smjeni.
Sva su dežurstva meni
Otkako smo razdvojeni
Dugi hodnici u obilju plača
Pa se igram osvajača.
Slomljenog srca i prazne duše,
Ove se moje rane ne suše...

Ne papmtim kako smo sretni bili
Ni vrijeme ni mjesto, čak ni svađe.
I kao da smo isto odlučili
Svakoga na kraju patnja pronađe.

Ne pamtim bolja vremena sa nama
Ne maptim ništa, čista je praznina
Nepoštena podjela, jer osta mi tama
Među zidinama tvrđave od Knina.

Pošteno bi bilo zaboraviti sve
Da ozdravim i krenem iz početka.
Da ostavim to loše nasljeđe
Jer negdje sigurno i mene čeka
Jedna usamljena klupa
Koja želi da smo skupa.

Svatko nađe sebi para
Da se brine, da se stara
Samo ja
Ko da nemam nikoga.

Svatko nađe ako traži
Da ga štiti i osnaži
Ljubav je
Ua ljude sretnije.

Nisam svatko al bih htio
Toliko sam propustio
Tko sam ja
Kad nemam vremena?!

Zalijepim se ja za laž
Izdan sam od sviju
Pa sa strane gledam ljude
Dok se sretno smiju!
I opet ja
Nemam nikoga!

Ja bih te držao za ruku
Dok bi plesali na žici.
Pretvarao bih se da plačem
I kad se radi o sitnici.

Ja bih za tebe sunce skrio
Jer što će meni njegov sjaj
Ako nisi pored mene
A trebam tvoj zagrljaj.

Oči su umorne, a san me neće
U mojoj sobi, nada tugu sreće
I samo osmjeh sa tvoje strane
Može pokrpati otvorene rane.

Ja imam vjeru u budućnost
Jer ne znam što me čeka.
I pomislit ću da sam sretan
Potapšati se, neka, neka...

Za tebe sam tek oblačić
A mogao bih ti sonijeti osmjeh
Umjesto što nosim pitanje.
Mi smo isplovili na pučinu
A dočekalo nas nemirno more.

"U krivo smo vrijeme rođeni!"
To i nije puka izjava
Jer sad kad je proživljavam
Jasnija je poruka.

Za tebe sam tek oblačić
A mogao bih ti oteti strahove
Pružiti sigurnost bez garancije,
Al' bezuvjetnu, kako je zamišljam
Kako piše u romanima.

Ja sam ti lijek kojem ističe rok
Al' vjeruj mi, djelujem još!

Sva neiskustva koja sam prošao
Prošao sam čekajući tebe.
I sad kad si tu
Svu silinu vode zaštitila je brana.

Potopi me živote
Da više ne sanjam ljubav!

Za tebe sam tek oblačić
A mogao bih ti biti za život.
U neznanju će nam život proći.
Meni s težinom u grudima,
Tebi sa vječnim oprianjima!

Da bar mogu ukrotiti krikove u sebi,
Da se bar mogu ohladiti u vatri
Ili tek zaspati riješen od uspomena
Ovozemaljskog života..

Za tebe sam tek oblačić
I strah me da ću se rasplinuti
Da ćeš poslati vjetar na mene
Da me se nećeš sjećati
Bez da ti ostavim upute i mapu!

Za tebe sam samo oblačić
I tajna: Ostao bih....

Na pola koraka do smija
Na pola koraka do plača,
Jer nije kako sam tija
Tuga se samnom jača.

Koliko me sve ovo ždere
Nije ni za pričat.
Tuga se ka bršljan vere
I moga bi samo kričat.

I nesmin ti ništa pokazat
U nikoga prstom uprit.
Za ovu jubav dokazat
Mogu samo umrit!

Pomalo smješan, pomalo sputan,
Ja cijeli život pred sobom gutam.
I sijedim i stiskam i bacam sa strane,
Sve što pod ovu kabanicu stane.

Parole pjevam, u sebi bez glasa,
Znam da sve manje ima mi spsa,
Samo sam stao i zaplakao
Jer gdje će me odnijet ja nisam znao.

I sad je kasno da se vraćam,
Odavno svoj kredit plaćam.
Kamate me guše
I sve nade suše.
Da ti
Jednom ćeš se vratiti
Jednom me prihvatiti
Ovakvog kakav jesam
Kada ne znam gdje sam.

Malo za bore, malo za rane
Od svega pomalo za "po stare dane",
I sijedim i stiskam u ove grudi
Malo me čudno gledaju ljudi...

I ljubav je prolazno stanje.
Plane i stane u jednom danu.
Imali smo isto odrastanje
Sad jedno drugom na nišanu.

Obojenim suzama crtamo greške,
Po zidovima između sto imena,
Prošli smo svađe i uvrede teške,
Dobra vremena su zaboravljena.

A vrijedilo je s tobom sve
Svaki minut u srcu je,
U ovim si mislima dragocjen test mala,
Jel ti žao što si odustala?!

Jer mogli smo da nije prkosa,
Jer mogli smo da nije ponosa,
Tamo gdje se pomješa to
Nećeš stići daleko.
Mogli smo da nije što jest
I pali smo dušo test...

Razlivam se po tebi
Kao kiša na toplom jugu,
Al' svejedno bih se mijenjao
Za jednu zimu, beskrajno dugu.
Da imamo vatru iz kamina
U čaši sa stalkom, domaćeg vina,
I bezbroj neizgovorenih pogleda
Zapečaćenih u srcu dok kuca;
Razlivam se po tebi
I pucam...

Volim pjesme bez zareza
A svaki novi red - veliko slovo.
Volim otkrivati na tebi
Svaki dan nešto novo!

Pjevaju divlji kesteni uz cestu
Rasuli lišće svuda po mjestu.
Vjetrove ruke sjevera i juga
Pa je opet zavladala tuga.

Ratuju gole grane dok se njišu
Opet će odnekuda donijeti kišu
Vjetrove ruke, oblak i duga
Pa će opet zavladati tuga.

Stajao sam s lijeve strane
Pričekao, možda stane,
Ovaj dan, neobojan...

Bar da netko sad nacrta
Sunce iznad moga vrta
Pa da se pojavim ja
Kao netko kog si čekala
Ali znam, bit ću sam,
Nebi me primjetila...

Ružo moja, priko noći mirisat si stala
Ja te gledan pa se pitan dal' si ikad mirisala.
Ili mi se učinilo sve to
Jer je kraju ono započeto.

Ružo moja, privari me u godinan ovin
Savijen se ka i loza kad joj imena prozborin.
Evo me je privarilo cvite
Ajme kada jubav ostavi te.

Ružo moja plava
Ružo moja prava,
Sva su čuda s tobom ošla
Al' me jubav nije prošla.
Ostala mi zemlja suva
I sićanje da te čuva.

Ruža moja plava
Već odavno spava
U mom vrtu drača niče
Ko će pamtit sritne priče
Ko će pamtit ljudi moji
Toga nima, ne postoji...

Što misle ti ljudi
Prolazeći kroz sve moje živote,
Ne ostavljajući materijala
Ni za jeftine anegdote!?

Što misle ti ljudi
Pa me se po lošoj glumi sjećaju?
Zar sam nalik njima?
Da ništa, baš ništa ne osjećaju!?

Što misle ti ljudi
U začaranom krugu dok ispaštaju?
Doći će neki treći,
Oni nisu navikli da opraštaju...

Što misle ti ljudi
Što misle pokvareni gadovi?
Dal' iza mene će ostati
Samo prazni, porušeni gradovi?

Što misle ti ljudi
U sečeljavanju dok me gledaju
Moji porazi su skladni
I nije me briga što me vrebaju!

Što misle ti ljudi
Da svojom slabošću dokazujem moć?!
Odavno moj problemi nije
Što dijeli nas dan i noć!

Moj duh je nemiran,
Ja sam samotnjak oduvijek bio.
A onda si došla ti
I na tebe sam naučio.

Ko naručeno ubojstvo
Smirila si buntovnika stručno.
Sve su se trudile automatski
A ti me savladala ručno...

Trebalo je slomiti barijere,
I to bijaše kraj karijere...

Reci mi tri bezobrazne koje znam,
Da se zacrvenim opet, ovdje i sada,
Sve što je bilo, sve ti opraštam
Utučen u svjetla podzemnog grada.
Kad stane sat
Opet ću ti zatrebat...

Neke sam poruke napisao
Nisam ih poslao, izbrisao...
Nek sjetnu dušu kite lovori
I ono što se ne izgovori.

Ne sretoh nikog s takvim pogledom,
Ja učim živjeti s neredom,
Zaboravljam gdje stvari ostavljam,
Ali sa tobom tako nastavljam.

Sad mi se čini, nema granica,
Pa ovo naše neće imati kraj.
I svaka zvijezda kao Danica
Ako je ona vrijednost za sjaj!?

Napokon letim kao pero,
Ja, Dalmatinski lero,
Smiren, svoj
I tako tvoj...

Tog sam se jutra ustao teže
Uz prvu rosu, bilo je svježe.
Toga sam jutra krenuo opet
Kratko sam sjao, pa ko komet.

Nestalo sve je, ovdje i tamo
Tko je to rukom mahnuo samo.
Sad znam da može led da pokipi
Vjetar se šulja, a prozor škripi.

Otkad te nemam, lome me sjene
Ova se moja dijeli od mene.
Drugom će stranom, svijetle je puti,
Za mene više ne želi čuti.
A sa njom eto i ja već blijedim,
Malo mi fali, skroz da posijedim,
Neće u dušu, ništa osim straha
I taktovi zadnje sonate Bacha...

Samo da znaš koliko sam tu
I grizem te kao jabuku
Ispijam kao flašu vina
I štitim kao planina.

Samo da znaš koliko sam tu
I milujem po jastuku
Pogledom oči koje uzvraćaju isto
Ovo je istinski i čisto...

Ti si od svega zaklon
Ti si moj preskočen zakon,
Ti si moje ja i moje ti i naše mi
To se šapne i ne govori,
To se zna
Ti si ljubav jedina!

Dan se dovlači ko umoran ratnik
U ruci imam te ko sačuvan zlatnik
Divno je biti ne probuđen iz snova
Ipak smo ljudi, pismo bez slova...

Mi dva smo lovca, spleli dvije mreže
I previše nas stvari u četiri dana veže.
Granice su tvrde i duša mi se slomi
Svaki put kad odem, a tvoja me udomi...

Nikom ne dam da me dira, samo ti
Jer nitko ne zna da me dira, kao ti
Mirišeš na sebe i na mene
Mirišeš na lijepe uspomene.
Nemamo ih, ali će ih biti
Samo me mirom zaštiti!
I nek me je strah, ovaj dan smatrati našim,
Ja sam s tobom i ničeg se ne plašim.

(... a sada zaspi blaženim snom
Ja ću te čuvati pogledom.
I onda kad utvrdiš san
Mojim srcem opasan,
Nestati ću da me ne primjetiš
Nestati ću da me se ne sjetiš
Jer previše te volim da bih te izgubio
I najbolje je da vratim to što sam poljubio
Ali neću...)

Opet jebeš zid.
I smanjuješ mi prag tolerancije.
Pa sam sid ka did
Obišen ka bonogracije.
Samo na dvi vide,
Pa san ka bide.
Raskliman, ruvinat
A ti ćeš sist u inat...

Opet pilaš diko.
Pa mi se bol rastegla skroz.
Opet si prišla priko,
A ja u faci totalno roz.
Bisnim da ne snjaš
A ti se ne minjaš.
U pod me zbijaš
A opet dobijaš...

Ka da sam rezerviran na sranja,
Ti procvala od bilog pranja.
Mrcvariš me u sjeni
Pa smo odsječeni.
Od svijeta, od ljudi,
A sve nam se nudi,
A sve nam se da
Al' eto, jebiga...

Čuvao sam neke sitnice,
Bacih ih - to bješe ključno!
Kada si saznala za to,
Odzvonilo je zvučno!

Nisam se sjetio da su
Zbog tebe u regalu.
Do tada sam volio zlato
Sad bacam ga u ilegalu.

Šansa da bačeno vratim,
Iz dana u dan sve je manja.
Svakom se jednom desi
Da ispašta radi sranja!

Svaki korak koji činiš od mene
Dovoljan je da me opet zabrine,
Svaka suza kad mi uzdah prekine
To u sebi brojim poraze...

A nije vrijeme da se zatvorim
Nit je tren da dalje nastavim
Svoje korake ja više ne vidim
Spreman da se postidim.

Svaki treptaj oka koji napraviš
Kao batra peče kad me ostaviš.
Svaku riječ o meni kad izgovoriš
Zar nije dovoljna da me opet zavoliš...

Nikad neću ti učiniti tu čast
Nit' ću predati iz svojih ruku vlast.
Moja bol je samo teret moj
Moja ljubav i moj nespokoj!

Sanjao sam da smo oceani mi
Svaki val kad onog rugog udari
Ja sam spremn da me osvuče na dno
Bolje nisam ni zaslužio...

A nije vrijeme da se zatvorim
Nit je tren da dalje nastavim
Svoje korake ja više ne vidim
Spreman da se postidim.

Svaki korak koji činiš od mene
Dovoljan je da me opet zabrine,
Svaka suza kad mi uzdah prekine
To u sebi brojim poraze...

Najteže mi padne prva kiša
Jesenja, duga
I onda suhi glas zajeca pa utiša
Uzdah pa tuga...

Dani se redaju. ne želim ostati
Kakva ću osoba bez tebe postati?!
Dani me tjeraju, počinje priprema
Još dva su mjeseca pa Nova godina...

Najteže mi padne sve od reda
Lažem te lako
O kako tuga kao šamar nekad sjeda
Sve mi je tako...

Dani se redaju. ne želim ostati
Kakva ću osoba bez tebe postati?!
Dani me tjeraju, počinje priprema
Još dva su mjeseca pa Nova godina...

Eh kad bi vodopad sa neba htio stati
I kad bi sunce vječno stalo sjati
Sve što ne znam, ja bih naučio znati
Dal' bi bilo dovoljno da mi se vrati...
Ili ne...
Pa su mi želje neostvarive...

Nikada mi nećeš dosaditi!
U mojim si pogledimas avršenstvo
I nad svima imaš prednost, prvenstvo.
Moja si glazba, moj takt
Ja s tobom imam nedogovren pakt
A pješačim sam...

Nikada mi nećeš dosaditi!
U meni je strah na kojoj strani zaspati
I što će iz sve te hladnoće nastati.
A moje si isčekivanje sna
Al' opet me je panika probudila
Pa bdijem sam...

Ne izustih glasno - volim te.
Nisam taj što nježnost nudi
Čim se probudi!
Ne izustih glasno - molim te.
Nisam taj
Nit' sam spreman za pokušaj!

Nikada mi nećeš dosaditi!
A ja ću ti dokazivati svojim sitnim djelima
Izmišljenim koktelima, ukusnim jelima,
Običnim držanjem za ruke...
Koliko su ispravne sve moje odluke
Da te volim...

Nikada mi nećeš dosaditi!
Ja to shvatih!
Ja te prihvatih!
Zauvijek!

Najgori je vikend, kad je malo svita
Ne volim kad iko, za tebe me pita.
Pa se još povučem i zatvorim škure,
Jer sićanja grizu. ka iz špin cure.

Najgori je vikend, pritvaram se samo
U genima nam je da sve otimamo,
Tako i ja kradem to šta moje nije
Znalo se to desit, al' vako nikad prije.

Moga bi se izist od bola
Jer nema me više od pola...

Da mi nije ove moje duše
Nebi zna odakle vitar puše.
A znam da bi bija miran barem
Ka i vjernik prid svetim oltarem.
Da mi nije ove glave lude,
Virova bi ja u druge ljude,
Ali nisam, samo mislim na te
Vaki ljudi zavole i pate...

Kad na tebe pomislim,
Zacrvene obrazi,
Oko srca zatrne mi tkivo,
Bar osjetim da je ono živo.

Kad na tebe pomislim,
Ništa više ne vidim,
Pretvaram se da sam ravnodušan,
A topim se sve dok tebe slušam.

I mislit ću i dalje, svakoga dana
Čitaj mi riječi sa usana,
Moje su misli prosute za te'
Moje te oči posvuda prate,
I tako će biti sve dok hodati znam
Obećavam!

Prije sam moga sa 100 kuna
Otić u grad na kavu.
Sad mi je vuna
I razbijam glavu.

Prije sam moga sa 100 kuna
Pozvat nekog na piće
Sad eto mi čuna
Još gore bit će.

Jebem ti državu i svit
Sam sebi sam parazit!
Ne vridi ni znanje ni skula
Jer uvik ti fali par nula...

Sve uspoređujem sa tobom bez srama,
I svaki dan se osjećam kao u zamci.
Mene ojača to što iznova slama
Ti i ja smo bili blizanci.

Vodim raspravu sa sjenama žustro
Ne dam nikom da me danas nadglasa,
Ovo nije život, tek nešto uz to
Bez tebe nema mi spasa.

Dok sam mislio da jedno smo vječno
Ja nisam znap što će kasnije biti
Drugo je polovično i prosječno
Tebe nema da me od sveg zaštitiš.

Dok sam se nadao da trajat će dugo
Ja vjerovao samo sam u te laži
Evo otvaram ti se ledena tugo
Predajem se, više me ne traži.

U svojim odajama skladištim barut
Nikad jeftinije se osjećao nisam
I meni sutra neće nikada svanut
Budućnost čitam jer sam tamo zapisan...

Duboka rana uvijek ostavi trag,
Mrlju na podu ne može prekriti sag.
Mene su moji učili da se branim,
Da prošlost krijem, zauvijek sahranim.

Nisam od danas, a nisam ni od juče'
Od svojih snova još držim teške ključe.
Meni su moji rekli da uspravan trpim,
Iz svake boli da novu snagu crpim.

A ne mogu više, moji su me lagali,
Oni su trgovci, uvijek su život vagali.
Cijelo sam vrijeme u velikoj zabludi bio
Sad znam da ništa nisam proživio.
A onda ti
I sve se poremeti
I sve ljepše bi
I sve se promjeni...

Gdje si, o gdje si sad?

Pao sam,
S tobom sam se digao.
Putovao,
Sa tobom sam stigao.
Pio sam
S tobom se otrijeznio,
Samoću sam
Opet s tobom zeznio.

Pjevat ću
Kad mi do pjesme nije
Smijat se
Kad lice osmjeh skrije
Gorjet ću
Jer ti si vatra vruća
U tebi je
Srce i moja kuća.

Pa zašto se dani bezlično broje
Il' nije valjda vrijeme za heroje?!
S jedne strane ti, sa druge sam ja
I bezbroj pitanja, a odgovor se zna
Krivo vrijeme, loša procjena!

Više nismo isti, ni ti ni ja,
Jedno za drugo odavno, nemamo vremena
A ja kad te sretnem još se skamenim,
Još te uvijek sa srećom zamjenim.

Više nismo isti, nit smo bili
Jedno drugo odavno smo razotkrili,
Ti kad prođeš, mene poznat nećeš
Jer se s nekim drugim ispod ruke šećeš.

Kolike su godine prošle, ne brojim,
Kao da vrijeme prolazi, a ja stojim,
Samo je koža suha i postaje tanja
A duša se pretvara da više ne sanja.
I sve su riječi uzaludne, čudne
Al' me do jutra često drže budne...

U oči me gledaš i lažeš,
Ma što mi to opet kažeš,
Ni sud nas pomiriti neće,
I sve nam u naviku preć će.

Ja gubim sa tobom niti
Ne želim sa tobom biti.
Tu nema ni "s" od sreće
I sve nam u naviku preć će.

A navike su štetne skroz,
Kad nestane kolovoz.
A što na jesen žutu?
I u zimu ljutu?
Što?
Kad smo jedno od drugog daleko!?

Tiho dok val će u sprudi,
Da mi se zlato ne budi.
Neka još kraj mene sniva
Jer to me još drži živa.

Tiho da ne može tiše
Dok zlato uz mene diše.
Prosut ću zvijezde po nama
Da skrije meka nas tama.

U naručju tom sam dijete
A evo stižu pedesete.
Ko da sam pamuk letim
I samo sebi znam štetim!
Jer meni slobode ni na kap
A ti si slap...

Svatko o nekome sanja
Svatko nekoga proganja
I pred cijelim svijetom taji
To je folklor, to su običaji.

Svatko za nekim žudi
Svi smo mi samo ljudi
Pred nikim se ne predaji
To je folklor, to su običaji.

Požuda luda
Proći će tuda
Gdje srce ti stalo
Kog odabralo...
Samo te okrzne
Sve u tebi smrzne
Požuda luda
I nemaš kuda...