Sewen

Toliko je bola sročeno u pismo
Otkada skupa nismo, otkada jedno nismo
Toliko je suza preko lica palo
Otkad nisi moje klupko malo.

Ponio sam sebi dok po svijetu trajem
Lice što ga u svim mjestima prepoznajem.
Ne mogu odustat, previše mi stalo
A ti nisi više moje klupko malo.

Od onih niti koje sam skrio
Ja ću dati džemper splest.
Bez tebe nisam uspio
Još uvijek si dobra vijest.

Vijesti o tebi neka me hrane
A topli džemper nek' grije
Kad šutnje udare, rane
Samnom si, zima mi nije.

Ja ću tebe ostaviti
Neću ni reći da mi je žao.
I samo ću ja znati da nisam odustao.
Ja ću tebe prevariti
Neće tu biti ljubavi ni strasti
Samo ću pustiti tijelu da se časti.

Da ti je znati gdje si sve samnom
I stranom svjetla i onom tamnom.
Da ti je znati gdje sam te vodio
I da te se niakda nisam oslobodio.

Što je ptici let, to si meni ti
Kao pogled što sve govori
Zapamti,
Uvijek ću te, uvijek voljeti!

Život se igrao sa nama,
Čini mi se godinama,
Lažne nade nam je dao,
S druge strane, propadao.

Eh živote, ti si gazda,
Ali stigla te odmazda,
Nije naša bol, od mene
Laži su sad otkrivene.

Neću spokoja naći,
Među dlanovima ostavljam um,
Sad kad joj ništa ne značim,
Sad kad me ubija rum!
Želim da znaš,
Ti ne mariš, ti ne haješ,
A tako mi nedostaješ!

Neće riči priko usta
Ni težina sać sa grudi.
Ja ka kaleta sam pusta
Iza škura ćire ljudi.

Neće vedro nebom ovim
Koluri su tamnih boja
Suzama ih blagoslovim
Pitam di je jubav moja...

Kako se sve u životu složi,
Nije lako bit u ovoj koži.
Ja te triban više nego zraka
Ti se nisi ni cenat pomaka.
Samo si mi godine pripisa
Pa se nebi ni maka ni disa.

Kušin na te još miriše
Crna mi se kava ladi
Kad govorim, pričam tiše
Nismo više tako mladi.

Tija bi zaplesat s tebon
Pa neka mi to zadnje bude.
Neka se mužika čuje
Ka u nike mlade, godine lude...

Tija bi zabalat s tebon
Nike su uspomene za vike vikova.
I slike ostaju
Na starom papiru, suva slova...

I pritvaram se, ništa mi nije
A priko ponistre kiša lije,
Pa mi remeti ovu sriću
Tih sićanja imam punu vriću.
A vrića se odrišit neda
I tuga za tugom se reda...

Nikad ti nisan osta dužan,
Niti san laga, niti san kra.
Ležin na zemlji i ruke pružan
A u prsi tuga ne popušta.

Samo san jedno za sebe tija
Da s tebon oči otvorin svoje
Žepi su puni pravde i grija
I ne moreš nikad imat oboje.

Reka bi ti sve ma neću reć ni rič,
Život mi u ruci drži kožni bič.
Di će udrit, taj ne bira
Njemu ništa nije mira
Satra me je di je stiga
Pa san pa se opet diga
Više ne znan vengo suze lit
Više neću, samo ću umrit....

Zatvori vrata, zaključaj
Jer ovo postaje slučaj.
I sve mi je gore satima
Ni Lourdes, ni Fatima
Ne pomaže molitva...

Zatvori vrata i idi
Na meni već sve se vidi
I sve mi je gore, patim
I dođe mi da zaratim
Sa svima na nebu.

Samo te volim
Al nisam bezgriješan ni ja,
Ta tvoja blizina mi prija.
Samo te volim
Ako odeš što prije
Promjenit će se i ono što za mijenjat nije...

Samo ne ja,
Zbog tebe, nikada....

Hoćeš li me čekati kad ponestane dana,
A ja sam na sred megdana...
Tužnog srca ukoričen
Ole - vičem!

Režeš me na sitno kao krišku kruške
I nema tu ruke muške.
Ne dijelimo se na spolove
Već na krave i volove,

Preskočio bih uvertiru boli
Dosta mi je soli.
Ja bih slatko
Bar na kratko!

Al' preskakati se ne može i ne da
Baš u svemu treba reda
Malo vode, malo soka
Više ljudi a ne stoka...

Podvukla si crtu među nama,
Birala si da ostaneš sama.
A sad bi se vratila
Sad bi me prihvatila.

Uzela bi kada te je volja
Tvrdiš da si za mene najbolja.
Nešto divlje je u zraku
Daješ mito poštenjaku.

Ne želim na silu
To je u tvom stilu.
Nevjerica steže
Pa mi ruku reže.
Premalo je da mi sada pola svijeta daš.
To ne vrijedi - kad te trebam, ti se ne javljaš!

Volio sam dvaput
Volio i pao.
Previše sam sebe
Zadnji puta dao.

Moju ljubav prvu
Odnijela je druga,
Sada mi se sreća
Iz daleka ruga.

Neću više nikad voljeti
Svaki tren života sjeća na nju
Neću više nikad voljeti
Jer to više nisam ja u stanju!

Nisam dobro otkad nemam te
Boli kad se vrata zatvore.
Al' dogovor je pao
I to sam odabrao.

Nisam dobro, dugo neću bit,
To što tebe ću zaboravit,
Sve je laž jer srce ne,
Privarit se ne more.

Da mi je od tuge vijenac splest
Da mi te još barem jednom srest
Jer veza sam sebe za te
Svakog dana otimam te
Pa se ljutim dok ti šutim,
Jer na kraju priče znam
Ja ću opet ostat sam

Nisam dobro, ništa dobro nije
Niti plačem niti mi se smije
Al' dogovr je pao
I to sam odabrao.

Ti si moj Split,
Moj put za Šibenik i natrag.
Moje čekanje zadnjeg dana vikenda
I mamurno buđenje svakog ponedjeljka.

Ti si moj zalaz sunca u tišini
Na liniji, bezglasno razgovaranje,
Moja mokra majica i umor pod lopaticama
Al i bezbrižan pogled na pučinu...

Ti si moje nejavljanje
Moje obećanje kojeg površno izvršavam.
Jer kako zapovjediti mislima da stanu
Kad srce tuče, ne prestaje, ne prestaje!

Ti si moja pjesma na klaviru
Bez nota, bez teksta...
Ti si moja potraga neispunjenja i nade
Moje prvo i moje zadnje.

Ti si moje ja i moje ti i moje mi!
A ja sam dijete zapleteno u igri
Iskreno od stvaranja ove priče
Kojoj ne želim pisati kraj

Ti si moj nedodirljivi opip
Ti si moj nečujni glas,
Dok se razlijevam kao magla po litici
S koje u čekanju prolazi jutro.

Ti si moje prekršeno obećanje
Sva slova grčkog alfabeta,
Ti si broj kojeg preskačem, ne zapisujem
I moja formula za sretan dan!

Bilo bi lako sritan bit
I sa osmjehom umrit.
Ma nije tako i tako se ne more,
Meni je od lipoga puno gore.

Bilo bi lako volit te
Da traje sunce ka nevrime.
Ritko se desi da potraje to
I sve mi se pari daleko.

Zabranjeni grad ima ruzinavu kvaku
A ja sam isto otvorija vrata
Pa neizgovoreno ostaje u zraku!
Za škorcano srce se sitna bava vata
Kad se u miru igraš rata...

Neke su staze nepredvidive, kao ljudi
Kao neočekivano...
A ja to doživjeh i dotaknuh ne sluteći
Da sam zauvijek ostavio traga!

I onda kada pomisliš na ravnodušnost,
Isprekidana se crta spoji
I jedno postade dva, a dva jedno!

Što je ljubav? Besmisleno pitanje?!
Što vrijedi ljubav,
Ako povrijedim Tebe svojim stavom?!
Ako umoran ne podignem pogled
Toliko isčekivan i tražen!

Izgubio sam Tvoje ime u notesu,
U mobitelu te nema više,
A moje usne te dozivaju srcem!
I sve dok razumom upravlja duša
Hranit ću te slobodom!

Lako je otići;
Mi otvorismo vrata zabranjena grada
I odlučismo ostati na 17 minuta!
Toliko potraje vječnost cijela!
Toliko potraje mit!

Ti, moja renesansa!
Ti, moja gotika!
Moje nepotrošeno vrijeme iz prošlosti
Koje uživam u tragovima do danas!
I nikada neću prestati sanjati
U pauzi između nametnutih obveza,
Od kojih su mi neke i drage!

Za Tvoju ljubav, ja ću čekati!
Ja ću te bodriti,
I biti uvijek tu.
Samo mi ne ostavljaj osjećaj da nisi tu!
Ostani....

Kao bagrem bez listova,
Ko svatovi bez kumova...
Čudne teme glavom lete
Tužne misli samo prijete.

Slomila se moja grana
Raskrvarila se rana.
Sve u meni bukti, plamti,
Rekla si - sve otimam ti!

Tko će ovo srce da zaštiti,
Suđeno nam nije skupa biti!?
Život mi je vino proliveno,
Lista želja - sve neostvareno!

Nisam cvijeće nikad bio
Al' te nisam prevario.
Moja zvijezda nema traga
A još mi je puno draga...

I ja san ti Ante reka,
Pusti je nek malo čeka.
Zagriza si ka i bena
Ona nije dobra žena.

A ti mene nisi sluša,
Kad san reka - sponzoruša.
Reka si mi da san maka,
Izvriđa me ka luđaka.

Iscidila te je lipo
Nisi više momak ipo,
Od čovika, tek si kvarat
Ne daš se ni razgovarat.

E moj Ante, ti ka Dante
Samo paka', nigdi raja.
E moj Ante, komandante,
Sve se u životu zbraja.

Ali sve se ispravi u hodu,
Zaboravi ovu epizodu!

Jesi Ante puno pija,
Jerbo si se zaljubija,
Pa sad vidi di si stiga
Pariš otvorena knjiga.

Naš je život priča prosta
Pogledaš me, meni dosta
Sve o tebi dobro znam
U svemu te prepoznam.

Ti rekla si od sutra sve
Promjenit će se nabolje.
Dok sam mislio na to
Drugi te zagrlio.

Bila si zvjezda mojih noći
Bila si bura mira mog,
Al' noći morale su proći
Uhvatilo me nespremnog.

Samnom se opraštaš,
Dok sa drugim luduješ,
Još jednu šansu da daš
Toliko mi duguješ!

Možda bih mogao ruku na sebe dići
I tako na vrijeme i sigurno stići
Na odredište kojem svi tajnovito teže
Jer čovjek se rado za vječnost veže...

Možda bih mogao ovu samotnjačku krizu
Pretvoriti u još gore, u paralizu...
Da mi se osjetila istupe i zavaram glad
U ovom trenutku, baš ovdje, baš sad!

Ne podnosim više skromnost, to pomodarstvo
To nekonvencionalno gospodarstvo,
Taj lažni sjaj što od pamtivjeka kruži
I samo da nas zavaraju, samo tome služi...

Spalit ću sve knjige, kao Hitler u starno doba
I zakleti se da neću pročitati ni jedno do groba!
A opet, nemam petlju - tako se nekako kaže
I ništa, baš ništa ne pomaže....

Opet će sunce sa čežnjom zaći,
Tebe tek jutro može pronaći.
Mirišeš po rosi znam
Toliko toga propuštam...

Sa čežnjom i suncem prestat ću ja
Disati, plakati, obećavam.
Mjesto da razgovaram
A ja, ja tebe otpuštam...

I zagrljaj bi mi dobro pao
Najjaču bi kartu izvukao,
I smijao bi se kao lud,
Jer dosta mi tuge, niotkud.
Iz smjerova krivih, kaplje po meni
Otkada smo razdvojeni...

Ja na lijepo više ne mislim,
Kada ime ti izgovorim.
Odavno smo stranci mi,
Odavno te ne volim.

Ja na tebe ne računam znaj.
Previše me koštao naš kraj.
Previše me smučilo,
Srce je odlučilo.

Radije biram tamnicu,
Nego novu stranicu
Sa tobom...

Jer si meni kao rak,
Ne boli, a srce čeka,
Kad zaboli to je znak,
Kasno je i nema lijeka...

Sve ti dozvoljavam u ovom trenutku,
Zaveži me glasom, okuj me pogledom,
Skini teške rukave sa mojih umornih ruku
I odagnaj one mrtve snove!

Ja bez tebe ni inspiracije ni života
Ni ideje za započeti dan
Makar i sumoran!

Nemam lica kad tvoje ne vidim,
Nemam stava kad tvoj ne čujem,
Nemam mjesta ako nije uz tebe...

Obeshrabri me u pokušaju da bježim
I zasadi svoju dušu tik do moje.
Ja ću je zalijevati šaputanjima
Tajnim riječima i znakovima
Da nam traje i traje zauvijek...

Sve ti dozvoljavam u ovom trenu
A ti ....

I opet nisam prošao test.
Ponestalo mi crnila pod noktima
Pa se mješaju tuga i bijes.
A ja u vrtlogu, podešavam misli
Kao da je to prekidačem moguće,
Kao da to znam...
Glupost nema granica!

Sve moje borbe protiv nepostojećih zakona
Grčem na suhom srcu
Prosljeđujem kroz nemir, u trncima prstiju,
Nekom tko bezuvjetnu vjeru ima
Ali me ne čuje!

Naviknut na kapljice sreće i ništa konkretno
Slabo opipljivi tragovi me prate
U stopu...
Ne okrećem se godinama za godinama
Da moj lelujavi svijet ne sruši druge.
Jer samo je dodir puknutog stakla dovoljan
Da ostavi pustoš
I krvave suze razrezanih zjenica...

Mislio sam
Ako izbacim dovoljnu količinu sjete
Iz ovog onemoćalog tijela
Da bit će bolje, da bit ću lakši
Da vratit ću se u normalu...
Al' temperatura raste svekim udahom
I steže se obruč oko grudi mojih
Ne popušta, ne popušta...

Nisamm muškarac, niti sam žena
Nisam ničije dijete!
Oronulog pogleda lordovski trpim
Jer ukazah čast gdje nema povratka
I stojeći izdržati moram
Do prekasnosti koja možda stići neće
Nikada....

(Možda...)

Kad me na ulici vide,
Pretvorim se ja
U krivog čovika.
I kažem, dobro mi ide
Dok sve se ruši
U prostoj duši.

Samo u 4 sam zida
Oni šta blista
I srca čista.
Čovik šta puca od stida
Prelićem stvarnost
Gubim realnost!

Al' sve šta radim - radim
Da bi pukla monotonija.
U močvari kuću gradim
A ni jedan kamen nisam donija
Da bi ostala...

Živim u paralelnom svitu
Jedno lice mi je javno, drugo ne.
Pomalo ličim na elitu
Znam da 'vako više ne ide.
A tiram sve, dalje od sebe
Možda mi se srića smiluje...

Volim šifre jer tako mogu reć
I pobić i uteć...

To udara srce, tuče pa stane,
To se barabe nesrećom hrane.
Kaznu još nismo otplatili,
Još gore što istinu nismo prihvatili.

Kad se umori srce od buke,
Ostat će sjeta i prazne ruke,
Neznanje zbog kojeg bježimo,
I samoća sa kojom ležimo.

Ovo nebo pamti sve
Zato više ne ide...
Između nas, provalija,
I nemoćna amajlija.
Nepregledan horizont u magli,
Koštali nas svi pokreti nagli...

Dugo nisam vidio ti lice
Pamtim ožiljak tu ispod brade.
Za tebe me vezale sitnice
Danas ljudi podižu ograde.

Na prevaru razišli se mi smo
Nismo gledali se ni u oči.
Nikad nisam dobio to pismo
Svaki odgovor me tebi koči...

I još sam bijesan poslije toliko vremena
Ko Opus Dei gađam u zadnju rupu remena.
I krvarim dok govorim gorko u plaču
Od svojih suza mogu napravit palaču.

U njoj bih te čuvao za se'
Jer od tebe ne odvikavam se
I ne mogu, to ne ide lako
Volim i ne volim podjednako.

O čemu pričam ti dobro i predobro znaš
Želim da se u toj palači od suza dobro osjećaš...

S tobom boljelo je, nek opet zaboli
Ako je to znak da me voliš...

Poljubija bi taj kut usana ovog trena
Jer ostavljaš me zamišljena...

Ko da sam sakat,
Dođe mi plakat...

Zakopat ću se tu u tvojoj duši
Neš ni saznat kad me život sruši...

Ka da je 20 godina malo.
Puno se robe otad opralo.
Ma još se ćuti, ma još se čuje...
Nisam te zaboravija Duje!

I nevere dođu, nevere odu,
Tiramo dalje, sve prođe u hodu,
Sićanje čovik na vruće kuje
Nisam te zaboravija Duje!

S vrimena na vrime baci oko
Kad more zaškuri i dođe duboko,
Mi ćemo veslat dok bude force
Jer rođeni smo za moreplovce.

S vrimena na vrime baci oko
Kad more zaškuri i dođe duboko,
Ako nas poklopi ledeni val
Da nas je lakše izvuć na žal...

Od tebe mi fale, one navike loše.
Da opet me uzmu, da opet me troše.
Kad uđeš u sobu, slučajno zalupiš vratima,
Streseš mi dušu pa osjećam trnce satima.

Od tebe mi fali sve ono nepovratno znaj,
Pregledavam snove, za jedan mali zagrljaj
Molim za mislost, ni ona nije ostala
Al' sreća je u vinu moje pijanstvo postala.

Sudim i tebi i sebi
I srce ću na pladanj staviti,
Dosta razočarenja
Ako još možemo nastaviti.
Sudit ću dok ne shvatiš
Svu bol ti uzimam za trajno
Preuzmi slučajnost
Jer sve je u životu slučajno!

Volim taj miris smole,
I nas dvoje razbacane, gole,
Suton s pogrešne strane,
Ili to čekamo da nam svane.

Volim to ljetnje izdanje,
Više je više, više je i manje.
Sunce s nebesa žari,
Ili to mjesec lagano stari.

Ja bih za ljeto dao sve,
Samo da potraje.
Sve drugo drugima dajte
I ništa me ne pitajte.
Ljeti, ja sam kralj,
Točka! Kraj!

Čujem o tebi, priča se svašta,
Uglavnom loše, uglavnom ružno.
Čovjek ne umije, više da prašta,
Tako je bolno, tako je tužno.

Nekad smo bili na istojh strani,
Obale više ne tuku vali.
Teško se briše, izdaja rani,
Oprost u grlu zasta i pali.

Al' kad bi tražila ti
Kada bi rekla, zaboravi.
Bacio bih ti ja
Sva bezvrijedna sjećanja.

Al' kad bi tražila ti,
Kad rekla bi, oprosti,
Dao bih ti ja...
Više nego itko ikada...

Znaš da je i kraj i ne zovi.
Ja bacam svoj stari, a uzimam novi!
Jer želim sjati
Pravilno odabrati!

Pa što smo prokletstvo uzeli
Kad drugo smo smjeli?
Svoje prazne kofere podijeli po putu
A srce sakrij u kaputu!

Ja bih opet pjevao sa pticama
I zanosio se sitnicama
I svim u što vjerujem i ima draži
Jer dosta mi je tvojih laži!

Na mjo oblak donosiš dva
Na moje sunce smak svjetova.
Doviđenja, zbogom, adio, kraj
Ovo je definitivni oproštaj!