To udara srce, tuče pa stane,
To se barabe nesrećom hrane.
Kaznu još nismo otplatili,
Još gore što istinu nismo prihvatili.
Kad se umori srce od buke,
Ostat će sjeta i prazne ruke,
Neznanje zbog kojeg bježimo,
I samoća sa kojom ležimo.
Ovo nebo pamti sve
Zato više ne ide...
Između nas, provalija,
I nemoćna amajlija.
Nepregledan horizont u magli,
Koštali nas svi pokreti nagli...
Post je objavljen 07.09.2014. u 08:15 sati.