Sewen

Dan se dovlači ko umoran ratnik
U ruci imam te ko sačuvan zlatnik
Divno je biti ne probuđen iz snova
Ipak smo ljudi, pismo bez slova...

Mi dva smo lovca, spleli dvije mreže
I previše nas stvari u četiri dana veže.
Granice su tvrde i duša mi se slomi
Svaki put kad odem, a tvoja me udomi...

Nikom ne dam da me dira, samo ti
Jer nitko ne zna da me dira, kao ti
Mirišeš na sebe i na mene
Mirišeš na lijepe uspomene.
Nemamo ih, ali će ih biti
Samo me mirom zaštiti!
I nek me je strah, ovaj dan smatrati našim,
Ja sam s tobom i ničeg se ne plašim.

(... a sada zaspi blaženim snom
Ja ću te čuvati pogledom.
I onda kad utvrdiš san
Mojim srcem opasan,
Nestati ću da me ne primjetiš
Nestati ću da me se ne sjetiš
Jer previše te volim da bih te izgubio
I najbolje je da vratim to što sam poljubio
Ali neću...)