Sewen

Pod smaragdnim nebom, pljesan u saci.
Mramorna ceznja i mi - manijaci.
Promrzlih snova i proslosti mrske,
U mutnoj bari ko secerne trske.

Savijam se, uspravljam se,
Ginem pa se brinem.
Padam sve nize,
Pa me pjesma dize.
I bacam casu sa stola,
Jer volim te do bola.

Pod smaragdnim nebom, cista proza,
A nama nedostatna i premalena doza.
Zapaljive su rijeci i fascinantna poza,
U krvi nasoj, prana je mimoza.

Skupa samnom casu baci,
Dok sviraju narodnjaci...

Ne mogu vise tako, cekat i sidit,
Kad cu te vidit;
Puka bi na dva dila
A opet, tira me neka sila,
Da proban tu juvu, a ona vrila.

Ne zelim vise tako, patim i cutim,
Da ti uputim,
Rici sta uvik san tija,
A puno je straj me bija,
Pa san se la lupez ja krija.

Oprosti, lakse je umrit,
Nego bez tebe bit, svih ovih lit.
A ja san eto izdrza,
Vragu san vricu pridrza,
Pa me je isto u nju stavija,
Pa mi je dusu i tilo savija.
Sad iden ca...
Lakse mi je to, dok si daleko...

Tamo gdje putuje brod...
Vuce ga otvoreno more, zove ga ko tebe ja,
I necu prestat nikada.
Tamo se sunce gasi...
Uranja u meden san, ko umoran dan...

I brod sam ja,
Vuce me beskraj vremena,
Vuce me pucina.

Al' putujem, ne odustajem,
I param tu tisinu sto me tjera,
Da ozivim...jace nego vjera,
Jer u meni tinja vatra i toplina sklada,
Jer u meni ravnoteza vlada.

I brod sam ja,
Nocas mi treba osveta,
Za grijehe proslog vremena...

Zaboravit ne mogu ja...
Gdje je tu laz, gdje istina,
Proliveno vino preko stola.
To mi treba biti skola.

Tko nasu pjesmu pjevat zna,
Kome je ljubav maceha?
Crna mrlja oprati se neda,
Izrasla je kosa sijeda.

Kako sad podijeliti,
Ovaj zivot sto ne prasta?!
I tko ce tu pobijediti,
Kada ne postoji masta?
I po zidu alge vriste,
Nase trude niste,
A ti, gdje si ti?
Hoces li se javiti?

Zivim kao neuredan stih,
U jednostavnoj pjesmi srocen.
A red zapoceh prije svih,
Sad tuđim sam dahom namocen.

I placem i pjenim od bijesa,
A mlohava tjelesa,
Kao da vape za cudom
I prastaju covjeku ludom.

Zivim kao bogalj sa zdravima,
A jedini bolestan nisam.
Dok obasipaju me pravima,
Misle da sam s njima prisan.

Al' sutim i kupim taj bijes,
Za vlastiti lijes.
Mozda cu svjetlom sjati,
Mozda ce me prvog odabrati.

Sta san ti triba u zivotu ja
Da si me zavolija...
Snaga si nevere sta valja more,
I tu si da ne bude gore.

Sta si mi triba u zivotu ti,
I kako prezivjeti...
Vracam ti bljesak od munje plave,
I misli iz glave.

A covik uvik nadje sta mu fali,
Meni su duhovi sudbinu dali,
Mene su duhovi izigrali...
I nisu znali da cu ipak put pronaci,
Da cu se snaci.

A covik uvik nadje i kad ga nevolja snadje,
Covik je ka i stina iz dubina do visina...
Covik je jaci od zla,
I nasli smo se ti i ja.

Dosa san te vidit, nisan te pripozna,
Dosa san te vidit i kraj tebe sidit,
Nisan te pripozna...
Srusili te...zasto, tko zna?
Spalili te do temelja zemlje tvrde,
Te bestije koje smrde,
Srusili te, ubili te,
Kuco moja, moje sve.

Dosa san ti rano sta me bolis sada,
I sve mi je strano, a bila si mlada,
Sve od moga jada...
Srusili te...cvice moje neobrano,
Spalili te do temelja zemlje tvrde,
Te bestije koje smrde,
Srusili te, ubili te,
S tobom i mene.

Al' ja zivim, ja cu da nadzivim,
Sve oluje koje prite,
Kuco moja, moje dite,
Al' ja radim, ja cu da zaradim,
I opet cu s tobom biti,
Kuco moja ti me stiti.

Sakrija san u škafetu,
Šta je znacilo ditetu,
Od ditinjstva trag.
Neke tvoje slike stare,
Lipija san u ormare,
Bija san ti drag.

Bija san ti uncut mali,
Tako su me stari zvali,
Jer san bija živ.
Nisakin se nebi minja,
Uspomena na te tinja,
Ti si za me div.

S kim sad igraš briškulu kod Race?
Puno ljudi, pa besidu bace,
Uz bevandu s prstom ladne vode,
Pa se onda na balote ode.
Sa Martina zvona se ne glase,
Polako se zadnja svitla gase,
Crna tica, crno grožđe zoblje,
Puno nam se prosirilo groblje...

Dajte mi miris lavande,
Dajte mi miris bora,
Dajte mi malo srece,
duze od mojih bora...

Vratite moje sunce,
Ono me jedino hrani,
Vratite pozdrave zeni,
Sto moje srce rani...

Proplakalo nebo sivo,
I donijelo meni kise,
Zanijelo je jednu ljubav,
Koje nema vise.
Proplakale tamne noci,
I usnuo ljiljan bijeli,
Jednu zenu i covijeka,
sto razloga dijeli...

Misli su tkale se u draci,
Dijete sam kamena, mozda sam zato jaci.
Ne placi jer ne placem ni ja,
Ne vuce me nostalgija,
Jer ja sam ostao i nikad nisam postao,
Drugi covijek, drugo lice,
Jos me prate price sanjalice...
Da, i to sam ja,
U metezu, u vrtlogu zivotnih staza,
I mozda predugo traje ta faza,
Jer ti si navikla na veze fine,
A mene izvuces iz naftaline, tu i tamo,
Da se poigramo.
Ja pristajem da skratim trenutke,
Da stavis me uz ostale lutke,
I da me onda opet skrijes,
Kad svoje srce ugrijes.
A ti ces ostati sama, kao i ja,
Tebi nevolja, meni navika...

Ja nisam vise u stanju gledati svijet
Svojim krvavim ocima, punim patnje,
Punim zlokobne slutnje i nemira.
Ja vise ne mogu cekati da dodje sutra
S novin nedacama i laznim nadama,
S kojim je rodjeno moje bozanstvo.

Ja nisam vise mlad i sposoban
Da podnesem napore koje donosi zivot
I nisam spreman za odluke.
Ja nikada necu moci shvatiti,
Zbog cega se zapravo svi rodimo
I zasto sam samo ja kaznjen?!

Moja su se godisnja doba izmijesala,
Zime su mi tople, a ljeta hladna,
Proljeca su mutna, a jeseni su obicne;
Onako dostojanstveno sjetne.
Ja nisam u stanju sve to da shvatim,
A sto je najgore, potpore nemam.

Odavno sam postao mjesecar.
Lutam po krovovima bez straha za pad,
Jer nazalost, nije moj red.
Al' jednog prelijepog dana, pred suton,
Ja cu se pojaviti u kronici veceri,
Da zakljucim dnevni program...

Na kraju sam jedne faze, bio sam laka roba,
I navikao sam na fraze, poput snoba,
Sad sve mi iza ledja, al' okrecem se da vidim,
I nista me ne vrijedja i niceg se ne stidim.

Sto je bilo, neka je,
Sto je bilo, proslo je...

Rijeku sam imao nekada, ta rijeka se izgubila,
Mislio sam ja, da je rijeka presahla...
Al' novi zivot protice i zivot moj sad odmice,
Trudim se s njim, trenutno nemam s kim.

Mislio sam da me maze,
Vise me ne gaze.
Mislio sam da me zele,
Vise me ne dijele.
Mislio sam da me ljube,
Vise me ne gube...

Za sve moje ljude, koji to vise nisu,
Nek' dobra uvijek bude, iako jedni su u nizu,
Na zalost, priznajem ja, da to je istina.

Na pocetku sam nove faze, mislim da sam skuplji,
Nece po meni da gaze, Oni su od mene gluplji...

Pred nasom kucom, bas ove noci,
Jedan se jezic, usudio proci.
Jezurko Jezic, kucicu trazi,
Cini se nas mu, dom je najdrazi.

Malen je, sitan, k'o djecja saka,
Na boj je spremna bodlja mu svaka,
Ne boj se jezu, nista ti necu,
Za tebe spremam, bombona vrecu.

U snu sam bio, prijatelj s njime,
Jer cesto u snima, nemam s kime,
A kad se jutros, probudih tako,
Potrcah vidjet iznenadjenje slatko.

Al' ne bi nista, jezic odluta,
Ni traga nema od njegova puta.
Izgubih druga, za tih par sati,
Sad cekam opet, da mi se vrati.

Umro je kesten,
Stoljetno stablo pred kucom nasom,
Bez posljednje zelje.
Umro je kesten,
Kao da ga bilo nije, sad na njegovu mjestu,
Reste samo zelje.

Umro je kesten,
Sto svake je godine davao plod,
U ranu jesen.
Umro je kesten,
Primjetio nisam kako odlazi, bio sam,
Drugim stvarima zanesen.

Umro je kesten,
Sad mi je zao sto ga posljednji put,
Vidio nisam,
Umro je kesten,
Toplo je u nasoj kuci, jer kesten
Je stari izbrisan...

Netko nocas nece zaspati,
I tuzne ce pjesme slusati,
Netko mir svoj nece pronaci...

A godine prolaze, kao vlakovi,
Samo slike ostaju, neki znakovi,
Neki pusti sni, nedosanjani...

Iza prozora stojis ti,
Al' nitko te nece prepoznati,
I nitko ti zavidjeti nece,
Sto za tebe nema srece.
Iza prozora stojis ti,
Al' nitko te nece prepoznati,
Ni savjet ti jedan dati,
Nikoga nema da te shvati.

Netko nocas nece zaspati,
I tuzne ce pjesme slusati,
Znam, netko ce nocas plakati...

A godine lete, kao oblaci,
Ne cuju se znani koraci,
Nema sna, ni pjesme andjela...

Iza prozora stojis ti,
Al' nitko te nece prepoznati,
Ni pitati, sto radis tu,
Pola u javi, pola u snu.
Iza prozora jos stojis ti,
Al' nitko te nece prepoznati,
Ni savjet ti jedan dati,
Nikog nema da te shvati.

Netko nocas nece zaspati,
Biserne ce suze nizati,
I okove nove staviti...

Netko nocas nece zaspati,
I tuzne ce pjesme slusati,
Netko mir svoj nece pronaci...

Sorija se zid od bure i propa je krov,
Ka nevera iz daljine, stare kuce zov,
Ponistre su suvo drvo, usa u njih crv,
I sliva se kisa teska, ka tezacka krv.

Ne pivaju vise tici ispod stare grede,
Doslo neko ludo vrime da ih sve odvede,
Uvelo je cvice lipo, pukli su pitari,
Ca su rekli nasi stari, nismo poslusali.

Jedan covik sad vidi,
Da svaka in vridi...

I more i sol i zemlja i stina,
Za moju cer je i moga sina,
Ne dajte in da se stide;
Sve sta odi vide...
Nek van dica znaju,
Sve o nasem kraju,
Ne dajte in da bez toga odrastaju.
Jer ima Boga...
On sve vidi i sve zna,
Dat ce Bog nan oprosta.

Sad kad sve san vidija,
Ja san se zastidija,
Bol se steze na mom licu,
Bog to vidi propalicu?!
Ma san vraga s trona svrga
Otkad san se trga...

Pronicljivost vise me ne krasi,
Al' s vremena na vrijeme, srce se oglasi,
Pa me potjera u bijeg...
Zima je i pada prvi snijeg.
Ja ostavljam tragove, mozda ces ih naci,
A znam i bez mene ces se snaci!
Ali pusti me da mislim o nama,
Da ja sam otac i ti si mama,
Ili je previse za bajku ovu,
Ja bajku ne znam, ti imas novu?!

I spakovao sam sve uplakane zelje,
Sav jad i bijes da postane veselje,
Pokusavam biti k'o odbacena kora,
I roditi se kao zora...
A mozda i grijesim u svoj toj prici,
Jer sve ovo na zivot nimalo ne slici.
Kao da sam kristal, satkan od leda,
Kao da sam kreda...
Topim se i mrvim se i nestajem u trenu,
Dok zivim za pricu izmisljenu...

I dok cekam kisu da napokon stane,
Da me pusti da prodjem kroz satiru,
Da ispratim dane, neobuzdane,
Dok novi kroz obecanja prodiru,
Usnih taj san, sto sanjali bi svi,
Usnih da u beskraj smo uplovili.

Poljubih te usne za izgovorene rijeci,
I milovah te ruke za ucinjena djela,
U trenutku nitko nije htio da me sprijeci,
Jer ne dira se lava u vrijeme jela.
A gozba je bila - dva spajanja vruca,
Putem revolucije i bespuca.

Hvala ti, hvala ti makar i u snu,
Sto smo bili tu, na raskrizju,
Sto smo svjetlili i sto smo bdjeli,
Mada nikako nismo smjeli.
Jer moje su ruke vezane,
I drugom su pogledu obvezane,
A tebi je sloboda tiho stradanje,
I vjecno zapisano nadanje,
Da jednom ce mozda sve da se slozi,
I bit cemo u drugoj kozi...

A ovaj moj san,
Evo, sad je desifriran...

Veceras me iluzije svlace,
Dio po dio, otkidaju od mesa,
A tebi moje patnje ne znace,
Tebi je do plesa.

Nocas sam kao ponor bez dna,
Izgubljen pod zvijezdama...

Sutimo i smijemo se, u sebi,
Kako dosjetljivo i mrsko,
Uraditi tako sto, tebi,
Odvec je drsko.

Al' borim se da ne planem,
Sa suzom da kanem...

I nema oprosta ni opravdanja,
Nema beskonacnih milovanja,
Nema pronicljivosti ni gorcine,
Al' opet neke praznine...
I vec mi je zao,
Ponos me izigrao.
I ponos glavi ludoj neda
Ni mira ni reda...

Muskarac s vaginom na celu,
I zena u muskom odijelu.
Cijela jedna nacija,
Transcroatia.

Zena sa sakom od junaka,
Muskarac bez imalo dlaka.
Svud demokracija,
Transcroatia.

Al' to je utopija,
Jer od krvopija
Nista od tolerancije
Ni transcroatie...

Ponekad gorim, al' gorim od straha,
Da li cu uspjeti sve reci,
Da li cu prijatelje steci,
Da li cu uspjeti doci do daha,
Bez griznje savjesti svenut,
Ili otploviti k'o leut?!

Ponekad gorim, al' gorim od muke,
Da li cu osjetiti inje
Il' bit cu poput sirotinje,
A slava kaplje kroz oluke
I zemlji stize samo dim.
Ja tu se ne vidim...

Sjecanja kao suvenir,
Objesih o zid.
Dal' sve je samo hir,
K'o stid?..
A isplakat bih htio
Za sto se borim...
Tako sam odlucio,
Dok ne sagorim...

Da li si covijek, da li si duh?
Ne, ti si ceznja i neposluh,
Predgradje mojih snova si ti,
I pomazanje na samrti.

Da li si covijek, da li si zena?
Ne, ti si snaga neslucena,
Pogled u magli sto hlapi,
Od moje se krvi napi...

Skidam okove bez suma,
Sve do sad je bila gluma.
Sad sam napokon ja,
Bez maske, bez poroka.

I sljedim te dusom svom,
Iznova gradim svoj dom,
I sjam, i znam,
Gdje pripadam...

I vlakovi idu daleko,
Ne vidi se trag,
Samo zvuk u daljini,
Jos jedan prazan prag.
I vlakovi odlaze u noc,
Na peronu led,
Svi smo u koloni,
Svi cekamo red.

Prozori su crni u noci,
Kad mjesec sunce skine,
Ja cujem njezne strune,
Male violine...
I kao da zivot snujem,
Na kapi jutarnje rose,
U mom srcu raspletena,
Krvava se sjecanja nose.

Obrisat cu suze pred kraj,
Da jedna drugoj ne slice,
Zbogom i vjeruj mi sve,
Moj nepoznati strice...

Svaki put kad odes, poneses i mene dio,
A sto si ostavio?
Ti si vrag i drag.
Ja rado slusam tvoje mise,
I prihvacam sve kompromise,
Samo drugi ne prihvaca moj lik.
Ovo je svojevrsni krik ranjenog tijela,
Na hladnome vjetru bez odjela.

Zaboravljam se smijati, opijati,
Sve sto sam radio,
K'o da si sjeme boli u mene usadio,
A sjeme klija,
I neizbjezna je ova depresija.

Svaki put kad odes, poneses i mene dio,
A sto si ostavio?
Ni vjernik, ni grijesnik,
Ja sam k'o apostol pao,
I jednog covjeka izdao, da pati,
A vrijeme ne mogu da vratim i znam,
Svako se bori za sebe sam, sa dna,
Penje se preko zivih leseva.

Jos volim oprastati i dati,
Jos nisam za odustati.
Jos patim da me se na kraju shvati,
Volim darivati,
Vjerujem sve cu izdrzati...

Svaki put kad odes, poneses i mene dio,
A sto si ostavio?
Ko vrag pred prag,
Smijes se s vatrom u rukama,
Dok plovis beskrajnim lukama.
U jednoj cekam te ja, dal' znas,
Da meni dusom pripadas, bas ti,
Ja cu te uvijek cekati.

I nek' zaboravim odrasti, bez casti,
I nek' zaboravim sve,
Za nista vise nije briga me.
Ostat cu mlad,
Ovo je vjecnost, ovdje i sad.

Zao mi je sto zajedno nismo,
Zalazak sunca vidjeli...

I ne znam vise kud da gledam,
Ni prema zemlji ni prema moru...
Mozda te vjetar odnio,
Mozda te more ponijelo...

Posalji mi vjetrom glas,
Posalji mi sapat kisom,
Dodirni me mirisom...
Zezlom mladosti svoje!

Posalji mi pozdrav s neba,
Odlutaj sa mislima mojim,
Ako je moguce jos jedan put...
Pristajem na sve!

Sunce je opet crveno i zove,
Ja placem...

Ein schoner tag, a beautiful day,
Und ich bitte Dich, don't go away.
I am here and somewhere else,
Just take my soul into another place.
Well, my pain - neverend...
Still I'm sad.

Ich bin immer fur Dich da,
Je suis a toi, je suis a toi...
Und bleib bei der, immer bei dir,
Can't you hear, my fear.
Rain falling of my head,
Still I'm sad.

Tell me, where are you
Sag mir, wo Bist Du,
I want you now,
Ich will dich jetzt und hier,
Before my spirit disapear...
Before I go to neverland,
Make me strong, I'm sad...

Jeli to ljubav vjetra u krosnji cempresa,
Dok vjetar cjeliva razuzdane grane?..
Jeli to ljubav galeba nad sinjim morem,
Dok galeb pjesmu s visina salje?..
Jeli to ljubav potoka u sumi,
Dok zuboreci stapa se u carobni mir?..
Jeli to ljubav pcele u probudjenom cvijetu,
Dok mu miluje dusu slatku i snenu?..
Jeli to ljubav mjeseca i zvjezdane tame,
Dok mjesec ljubomorno bdije nad nama?..
Jeli to ljubav izmedju tebe i mene,
Dok se oboje trazimo u prici bez svrsetka?..

To mora da je ljubav u vatri rasplamsala,
To mora da je ljubav u kamenu isklesana,
To mora da je ljubav u prici napisana,
To mora da je ljubav u tajni skrivena.
To mora da je ljubav zivotom probudjena,
To mora da je ljubav suncem ogrijana,
To mora da je ljubav vodom ociscena,
To mora da je ljubav, to mora da smo mi...

Ljubav je u pucketanju gramofonskih ploca,
Ljubav je u bazilici istine i tuge,
Ljubav je san u smrti, a smrt je budjenje,
Ljubav je gorcina s kockom secera.
Ljubav je oaza svih sudbina,
Ljubav je svemir, beskonacna i strana,
Ljubav je otkrice, ljubav je zadatak,
Ljubav je ono sto mi neda od tebe...

Razbacana razmisljanja po pjescanoj plazi,
Gdje svako zrno je putnik...
I svako zrno je jedan drugi dan.

Zudim ponekad za maglovitim jutrima,
Za mrazom na prozoru.

Od malih rijeci, sastavljeno je pismo,
Koje ti saljem u strahu,
Jer sitnica povrijedi jace...

Vrijeme okrece svoju sliu,
I svjedok sam razaranja,
A htio bih jednom, nepokoren biti!

Trazim odgovore na prividan sklad,
Dok bljestim u jednoj suzi...

Da li je odmazda biti iskren prema srcu?
Ili je istina ostati sjena osjecaja?

Korak za korakom, teskim,
Ja putujem stazom tastine,
I smirujem dah...

Žele, tila je i uspila je,
Žele, tija si i uspija si,
A ovo je moja poslidnja pisma,
Koju san ti napisa,
Ti nisi otvorija moja pisma,
Ti si me izbrisa.

Žele, neka me bez tebe,
Žele, neka te bez mene,
Jer ti si ima sve u rukama,
Sada vise ne,
Ja san bija na mukama,
Dobro, proslo je...

Al' Žele, kad te put navede,
Ovim ces stazama proci,
Kad te put navede,
Žele oces li moci,
Da me pogledas u oci?
Ja tebe - da,
Žele, to nije nepravda,
To je sudbina...

U procjepu, izmedju godina,
Kao na raskrscu bez smjerova,
Pitam se da li je vrijedno biti...
I kome se za sve oduziti?..

Shvacam da nisam hrabar vise,
I da sam polomljen od prise,
I da sam vatru zamjenio strahom,
Jednim jedinim dahom.

Na grudima udarnicka znacka,
U mislima pjesma djevojacka,
Ne oprastam lako nikom,
Ne zovi me narednikom...

Znam, nesto je iznenada puklo,
Puklo sve sto me je dalje vuklo,
A opet idem i lebdim i zelim,
Dok sve patnje ne zacijelim.