semper contra
petak, 23.08.2019.
„U očekivanju Rješenja“
Posljednjih godina praktički sam se prestao družiti s običnim ljudima, uglavnom se družim s doktorima. Evo jedne pričice o tome kako sam čekao Godota, pardon Rješenje za skupi lijek.
Da li se netko od štovanih štioca ovog bloga sjeća posta pod naslovom "Peti front", objavljenog 15.svibnja ove godine, u kojemu opisah početak prikupljanja potrebne dokumentacije da mi se odobri nova, treća tura, skupog lijeka Xtandi (7.500 eurića po turi).
Ne? Ma nema veze, to je samo kao uvertira ovome što slijedi.
Elem, obavio sam nakon opisanog događaja razgovor s doktorima za rakiće, za bubrežiće i svojim urologom, pokupio od njih specijalističke nalaze, pa ponovo na PTCT.
Dobivši nalaz CT-a, iskopirah svu dokumentaciju, ubacih u plastičnu foliju i odnesoh u dnevnu bolnicu ŽB Čakovec. Ljubazna sestra mi podastre štampani formular zamolbe Povjerenstvu na potpis, ona će ga ispuniti- kaže, ja ga potpisah, pozdravismo se, pa odoh kući da čekam rješenje pomislivši na Becketta i njegovu dramu „U očekivanju Godota“.
I kad sam već izgubio svaku nadu da ću „Godota“ dočekati, krajem prošlog mjeseca supruga nosi pisamce (plava kuverta) a u njemu – odbijenac! U kojem, između ostalog, stoji i ovo:
„Temeljem priložene medicinske dokumentacije i CT nalaza u kojemu su navedene novonastale osteosklerotične lezije, utvrđujemo da pacijent ne zadovoljava kriterije za nastavak terapije navedenim lijekom.“
Nisam se posebno razočarao, u neku sam ruku očekivao takav rasplet. Treba biti realan, naše je zdravstvo u gadnoj gabuli.
Međutim, od tog dana mi se umom stalno vrti misao da napišem 'zahvalu' članovima komisije, koja bi primjerice, mogla glasiti ovako:
„Poštovani članovi povjerenstva
Primio sam Vaš zaključak u kojem me obavještavate da ne zadovoljavam kriterije za nastavak terapije navedenim lijekom (Xtandi).
Mogu Vas izvijestiti da se i nisam baš previše iznenadio.
Naime, kad je svojevremeno moj urolog ordinirao terapiju tim lijekom i spomenuo koliko stoji, rekao sam mu da bi po mom mišljenju bilo bolje da se taj novac utroši za lijek potrebit nekom mlađem bolesniku, a meni neka ordinira tabletu ili ampulu cijankalija. Taj lijek je u mojim godinama najefikasniji.
Naravno doktor se s tim nije složio, kao u tome ga sprečava Zakon, Hipokritova zakletva i tako dalje i tome slično.
Obzirom da i Vi u neku ruku dijelite mišljenje slično mojem glede a u svezi lijeka, ovim putem bih Vas zamolio da mi odobrite nabavku ovog drugog 'lijeka', kad već ova država, u kojoj glavnu riječ vode crkvenjaci/klerikalci, ne odobrava eutanaziju kojom bi mi, u slučaju da se moja bolest razvije do 'neslućenih visina', bilo omogućeno da umrem na dostojanstven način.
S poštovanjem Semper Contra“
P.S.
Prije neki dan podigao sam nalaz PSA (marker za rak prostate). Nakon što mi je uskraćen lijek, njegova se vrijednost u par mjeseci s 2,7 (max<4) popela na 11, a iskustvo mi govori da će nastaviti rasti.
Cinik u meni kaže: Semper, ne brini brigu, komisija je rekla da ti nije ništa.
nedjelja, 11.08.2019.
Koronorografija
Ovijeh dana nisam bio osobito aktivan ni na blogu ni u komentarima. Razlog? Odlazak na 6. (slovima: šestu) koronorografiju u ova dva desetljeća kako se bakćem s srcem. Na posljednjoj, petoj, bio sam točno prije deset godina.
Za razliku od svih dosadašnjih, ovu su radili kroz aortu na lijevoj ruci. Ostale kroz aortu iz prepone. Kad sam se prije dva mjeseca prijavio, dobio sam popis svega što trebam ponijeti u bolnicu za višednevni boravak u Bol-Nici. Najvažniji su naravno čepići protiv buke da mogu spavati ako krankencimer hrče. Kao poslušan 'vojnik' sve sam strpao u torbu i 7. tekućeg mjeseca taksijem otišao u bolnicu.
Na kraju se ispostavilo da su mi iz torbe trebale samo papuče. Ostalo je bilo namijenjeno za trodnevni boravak u bolnici ako ne uspije zahvat kroz ruku. U potonjem, treba ležati na leđima 24 sata sa vrećicom pijeska na mjestu uboda kako bi se spriječilo krvarenje. To mi je dobro poznato.
Srećom, spretna operaterka uspjela je ugurati sondu kroz ruku, iako sam bio uvjeren da joj to neće uspjeti obzirom na stanje mojih žila, pa sam već oko podneva nazvao taksi i odvezao se kući.
Dok su nad mojim truplom na operacionom stolu radili pripreme za zahvat, pokraj mene je stala jedna mlada, zgodna sestra.
„Koja je vaša uloga?“, upitah je jer sam vidio da nije opremljena kao ostali.
„Da vam ispričam koji vic kako bi se opustili“, kaže.
„Volim samo crni humor, znate li koji?“
Ona se zamisli, nasmije se i reče kako se ne može sjetiti ni jednog.
Onda sam joj ja ispričao tri na brzake. Kod svih prisutnih izmamio sam osmjeh na licu.
Nakon tridesetak minuta zahvat je bio gotov. Nažalost, nešto bitno novog nisu otkrili, uz to nisu sigurni da li mi preostala premosnica, od tri koliko ih je ugrađeno prije 21 godinu, prohodna ili nije, pa ću trebati na snimanje MSCT u Zagreb. A onda ćemo vidjeti hoće li se ugrađivati stentovi ili ne. To znači, ponovo kontrast u moje izmučene bubrege. Morat ću se odlučiti da li da liječim srce ili pak čuvam bubrege. Imam vremena razmisliti jer se na snimanje čeka par mjeseci. Tako mi rekoše.
Na kraju su mi dali crtež žila na mojem srcu sa suženjima. Usporedio sam crtež s onim od prije deset godina, nema bitne razlike.
Sve u svemu kak bi se reklo v Zagorju: Martin v Zagreb, Martin z Zagreba.
ponedjeljak, 05.08.2019.
Stranka
Upravo pročitah roman Bojana Žižovića „Stranka“ u izdanju Sandorf, Zagreb 2019. Na vanjskoj strani zadnjih korica piše:
„Roman Stranka alegorijska je groteska u kojoj autor u furioznom, kokainskom, orgazmičkom tempu opisuje moralno retardiranog i intelektualno potkapacitiranog, ali megalomanski ambicioznog i “perspektivnog“ mladića, tog junaka našeg doba lišenog skrupula, u strelovitom usponu ljestvicom stranačke hijerarhije, od puzanja ispod kancelarijskih stolova do olimpskih predsjedničkih visina, trančirajući usput načine funkcioniranja jedne do srži korumpirane moderne političke organizacije u vremenima pseudodemokratskog robovlasničkog kapitalizma.“
Kad glavni junak navedenog habitusa dođe u kontakt s jednom jedinom članicom stranke koja mu ukazuje na karakter Stranke u kojoj on vidi sve, kad shvati da je Strankom ovladala bolest, on zaključuje:
„Znao sam da bolest ne može biti usamljena. Stranka je svakodnevno izbacivala viruse, kao da je riječ o laboratoriju za njihovu proizvodnju. Za našu bolest nije bilo lijeka. Virusi se ne liječe antibioticima. Jedini lijek bio bi stavljanje ključa u bravu, zatvaranje Stranke. Takvo što nije dolazilo u obzir. Nisam bio ljut na nju. Uopće. Zaraza je prelazila s jednog na drugog.
Virus je zavladao svima nama. Plovili smo na zaraženom otoku s kojeg nije bilo bijega. Nema povratka, niti gledanja unaprijed. Sve će ostati isto. Dok god postoji Stranka. U tom mi je trenutku sve bilo jasno. Shvatio sam da je svatko mogao biti Predsjednik. Ništa se ne bi promijenilo. Ali to me neće spriječiti da ne postanem Predsjednik. Pa makar slušao onoga u sjeni. Nema krajnje pozicije moći. Nema Boga.“
Ne pišem ovo da bi nekog od štovanih čitatelja ponukao da pročita roman. Bojim se da i ne bi bilo puno kojima bi se sviđao.
Pišem jer sam, čitajući roman, spoznao da ipak u ovoj državi ima ljudi koji misle kao i ja, vide gdje su uzroci jadnog stanja u kojem se država nalazi i o čemu onda barem znaju napisati furiozni groteskni roman, a ne poput mene 'bistriti politiku' na blogu kao što je to radio Franjo Šafranek u birtiji kod Znidaršića u kultnom filmu „Tko pjeva zlo ne misli“.
P.S. Ne pišem o Danu Pobjede etc, ne pišem o Sinskoj Alci jer su se te manifestacije pretvorile u puko političko prepucavanje, sad više ne samo između lijevih i desnih, već i između desnih i desnih, pretvarajuću te povijesne događaje u čisti cirkus.
A uzrok tome opisuje upravo autor romana Stranka.
