Marketing
Stranka
Upravo pročitah roman Bojana Žižovića „Stranka“ u izdanju Sandorf, Zagreb 2019. Na vanjskoj strani zadnjih korica piše:
„Roman Stranka alegorijska je groteska u kojoj autor u furioznom, kokainskom, orgazmičkom tempu opisuje moralno retardiranog i intelektualno potkapacitiranog, ali megalomanski ambicioznog i “perspektivnog“ mladića, tog junaka našeg doba lišenog skrupula, u strelovitom usponu ljestvicom stranačke hijerarhije, od puzanja ispod kancelarijskih stolova do olimpskih predsjedničkih visina, trančirajući usput načine funkcioniranja jedne do srži korumpirane moderne političke organizacije u vremenima pseudodemokratskog robovlasničkog kapitalizma.“
Kad glavni junak navedenog habitusa dođe u kontakt s jednom jedinom članicom stranke koja mu ukazuje na karakter Stranke u kojoj on vidi sve, kad shvati da je Strankom ovladala bolest, on zaključuje:
„Znao sam da bolest ne može biti usamljena. Stranka je svakodnevno izbacivala viruse, kao da je riječ o laboratoriju za njihovu proizvodnju. Za našu bolest nije bilo lijeka. Virusi se ne liječe antibioticima. Jedini lijek bio bi stavljanje ključa u bravu, zatvaranje Stranke. Takvo što nije dolazilo u obzir. Nisam bio ljut na nju. Uopće. Zaraza je prelazila s jednog na drugog.
Virus je zavladao svima nama. Plovili smo na zaraženom otoku s kojeg nije bilo bijega. Nema povratka, niti gledanja unaprijed. Sve će ostati isto. Dok god postoji Stranka. U tom mi je trenutku sve bilo jasno. Shvatio sam da je svatko mogao biti Predsjednik. Ništa se ne bi promijenilo. Ali to me neće spriječiti da ne postanem Predsjednik. Pa makar slušao onoga u sjeni. Nema krajnje pozicije moći. Nema Boga.“
Ne pišem ovo da bi nekog od štovanih čitatelja ponukao da pročita roman. Bojim se da i ne bi bilo puno kojima bi se sviđao.
Pišem jer sam, čitajući roman, spoznao da ipak u ovoj državi ima ljudi koji misle kao i ja, vide gdje su uzroci jadnog stanja u kojem se država nalazi i o čemu onda barem znaju napisati furiozni groteskni roman, a ne poput mene 'bistriti politiku' na blogu kao što je to radio Franjo Šafranek u birtiji kod Znidaršića u kultnom filmu „Tko pjeva zlo ne misli“.
P.S. Ne pišem o Danu Pobjede etc, ne pišem o Sinskoj Alci jer su se te manifestacije pretvorile u puko političko prepucavanje, sad više ne samo između lijevih i desnih, već i između desnih i desnih, pretvarajuću te povijesne događaje u čisti cirkus.
A uzrok tome opisuje upravo autor romana Stranka.
Post je objavljen 05.08.2019. u 22:46 sati.