semper contra
nedjelja, 22.03.2015.
Priče iz prošlih vremena
Priča Treća (otac i sin)
Osamdesete godine prošlog stoljeća.
Nebo posuto srebrnim iskrama. Kroz njih provlači se koprena Kumove slame, izraz koji u tom trenutku mnogo bolje dočarava izgled neba od uobičajenog - Mliječna staza. Vremenom na vrijeme od juga prema sjeveru nebom prođe maleno žmirkajuće svijetlo. Bez zvuka. Prolijeće avion noseći uspavane putnike njihovom odredištu. Treperi bez zvuka lišće bagrema u neposrednoj blizini vikendice na sasvim slabom povjetarcu. U daljini prigušeni lavež pasa, sasvim daleko, a na obzorju svjetla grada i jedva čujni zvuk automobila. Svjedočenje da su ipak okruženi civilizacijom.
Otac i sin sjede na drvenom balkonu vikendice i gledaju u zvjezdano nebo. Preko nogu prebačeni su im lagani pokrivači. Kasno je ljeto i pomalo je prohladno. Naročito ocu, počinje ga mučiti reuma. Ne pričaju mnogo, uživajući i vedroj noći. Tek s vremenom na vrijeme izmijene nekoliko rečenica.
- Što misliš da li tamo među zvijezdama postoji neki planet na kojem jednako ovako sjede otac i sin, promatraju zvjezdano nebo iznad njih i pitaju se: - da li tamo među zvijezdama postoji neki planet sličan njihovom s kojeg otac i sin promatraju zvijezde? – upita otac.
- Sve je moguće, - odgovara sin. Deset mu je godina.
I opet zašutiše. Samo im pogledi prelaze s jedne strane neba na drugu. Gledaju i zamišljaju zvijezdu oko koje bi mogao kružiti planet napućen misaonim bićima. Vrijeme je prolazilo. Tišina oko njih je bila sve dublja. Sve se rjeđe čuo lavež pasa i zvuk automobila. Lišće na drveću gotovo se potpuno umirilo.
- Čuješ li tišinu? – upita otac.
- Kako to misliš: da li čujem tišinu? – upita sin.
- Vidiš – nastavlja otac – jednom prilikom dok sam studirao elektrotehniku, u okviru prakse, bio sam u ispitnoj stanici rotacionih strojeva tvornice „Rade Končar“. Između ostalih ispitivanja, mjeri se tamo i nivo buke koju proizvodi električni stroj u radu. Mjerenje buke odvija se u tako zvanoj „gluhoj komori“. Prostorija je to u koju izvana ne može doći nikakav zvuk, a zvuk koji se stvara u njoj ne odbija se od njenih zidova. Eto nas nekolicina, zajedno s voditeljem ispitivačem, ušli smo u komoru i zatvorili vrata.
- Sada budite potpuno mirni, nemojte raditi nikakve pokrete i dišite što tiše i polaganije – zamoli nas voditelj. - Pokazat ću vam kako se glasa košulja.
Mi smo se umirili i gotovo prestali disati. A on je savio ruku u laktu i podigao podlakticu do visine glave. Tijekom tog pokreta začuli smo škripu, pucketanje i šum koji nas je podsjećao na mješavinu zvukova pucketanja vatre i gužvanja papira. Bili smo istinski iznenađeni.
- Eto tako se glasa košulja – reče voditelj i spusti ruku. – I to uvijek kada podignete i spustite ruku, kada rukom mašete, samo što se to vani, gdje postoje mnogi i jači zvukovi ne čuje.
- Da, ali kakve to ima veze s tvojim pitanjem da li čujem tišinu. – upita sin.
- E sada i ti budi potpuno tiho, prestani gotovo disati i slušaj što ćeš ćuti.
Oko vikendice vladala je gotovo potpuna tišina. Sin se umirio, na trenutak prestao disati i „naćulio uši“.
- Ne čujem ništa do li svoje srce – reče sin.
- E, to čuješ tišinu – nasmije se otac i pogladi sina po glavi.
* * *
Kraj prvog desetljeća dvadeset i prvog stoljeća.
Otac leži u krevetu, glave naslonjene na uzglavlje. Njegov mu mali sin na prsima, a on rukom miluje glavicu i zaljubljeno ga gleda. Uz njega u krevetu majka, gleda svojim velikim zaljubljenim očima srne obojicu. Vani bruje automobili što prolaze kraj solitera, čuju se glasovi ljudi u prolazu, kroz zidove prolaze zvukovi što ih stvara svaka velika zgrada u kojoj živi mnogo ljudi. Usredotočeni na svoje čedo ništa od toga oni ne čuju. Čuju samo ujednačeni zvuk dječaka što spava na očevim prsima.
Čuju samo tišinu svoga čeda.
