semper contra
ponedjeljak, 11.08.2008.
Na zapadu ništa novo...
Na Zapadu ništa novo, u Biogradu sve po starom.
Evo me opet u gradu koji je prošle godine dobio „Srebrnu ružu Mediterana“. U tom gradu ljetujem gotovo cijeli svoj život, uvijek u istoj kući.
Za taj Grad nam trenutni ministar hrvatske vojske, donedavno ministar gospodarstva i vjerojatno budući ministar nekog drugog resora nakon što pokaže svoje „vrhunske“ sposobnosti u uvođenju hrvatske vojske u NATO, gospodin Vukelić, koji također ljetuje u kraljevskom gradu, tvrdi kako je to najljepši grad na Jadranu. Pri tome vjerojatno misli na istočnu obalu tog „najljepšeg mora na Mediteranu“, kako pak ovom slijepom crijevu Sredozemnog mora (koje će se sigurno zagnojiti ako naša vrla Vlada ostavi našim i talijanskim zagađivačima slobodne ruke u njihovom đavolskom poslu) tepa jedan drugi visokopozicionirani državni službenik u službi HDZ. On je zadužen za organizaciju turističke promocije Hrvatske kao „raja na zemlji“ – prvi pomalo nespretni slogan, kojeg je zamijenio po njemu daleko boljim „Mediteran kakav je nekad bio“ – gospodin Bulić. O tome što misli ministar za turizam o najljepšem gradu na Jadranu, izvjesni g. Bajs, za kojeg je turizam samo more i sunce, broj gostiju i noćenja i koji samo zna brojiti eure što su „najljubazniji ugostiteljski djelatnici na svijetu“ ubrali od naivnih gostiju što uporno dolaze na naš plavi Jadran.
Istine radi, moram priznati da se Biograd u tim desetljećima što ih proboravih ovdje, ipak pomakao od najprije malog, prašnjavog primorskog gradića u kojem su se glavnom ulicom kretali samo mještani vukući za sobom magarca (tovara) natovarenog uobičajenim provijantom za ono vrijeme, pa centra sindikalnih odmarališta poduzeća i preduzeća, pa kasnije OOUR-a i SOURA (mlađi neka pitaju starije što te kratice znače) i to iz čitave bivše propale nam države.
U jednom periodu, nakon što su po njemu prestale padati bombe četničko-jugoslovenske-komunističke armade, zaista je krenula izgradnja. Po meni dostupnim informacijama to je bilo za vrijeme mandata jednog drugog gradonačelnika, također člana vladajuće HDZ-ove strukture u Biogradu. Nažalost dotični je od prvog dana svog mandata počeo raditi isključivo u interesu Grada (tako se priča), i uz pomoć njemu sličnih najprije dao viziju, a onda manje više postigao sve ono čime se ovaj Grad danas može ponositi. To je u nekih drugih izazvalo čuveni „hrvatski jal“, pa su svom agilnom (čitaj naivnom) članu dali također čuveni „hrvatski vritnjak“. Po inerciji stvari garnitura koja ga je naslijedila još je uspjela dovršiti što je bilo započeto (vidi slučaj autoputova na državnoj razini), dobiti „Srebrnu ružu Mediterana“ i kada sam očekivao da će im nagrada biti poticaj da nastave započeto još jačim intenzitetom malo su posustali. Iz kojih razloga, ne znam, pa neću ni nagađati.
Tijekom svih tih uvjetno rečeno „velikih zahvata“ u Gradu su godinama ostajali manji problemi. Rješavanje većine njih ne zahtijeva neka velika financijska sredstva, već više dobre volje, rada i rigoroznijeg pridržavanja prometnih propisa, kontrole kvalitete izvedenih radova, pridržavanje komunalnih pravila i slično.
Evo nekoliko primjera.
U glavnoj ulici u Gradu koja povezuje Jadransku magistralu s centrom Grada i nosi naziv našeg prvog Predsjednika (za one koji to ne znaju bila je ona i Partizanski put i Zagrebačka ulica, a po nekima i ulica Kralja Aleksandar, neću tvrditi da ne griješim dušu, ali što možemo vremena se mijenjaju – o tempora o mores). E u toj ulici ima nekoliko „sitnica“ za čije saniranje i ne bi trebalo potrošiti mnogo novaca da se neke eliminiraju, a moglo bi se i zaraditi kada bi postojala „politička volja“.
Na raskršću Zadarske i ulice Dr Franje Tuđmana, na primjer, često se stvaraju male kolone automobila (prava sitnica u usporedbi s čuvenim kolonama ispred dvaju naših najpoznatija tunela). Temperamenti vozači (možda je ipak prikladniji naziv živčani, nekulturni, nestrpljivi) ne mogu pričekati ni jednu sekundu zastoja već odmah legnu na trube svojih metalnih ljubimaca, dajući na znanje onom ispred da je totalni kreten što se ne kreće. Pri tome iz njihovih automobila trešti muzika ili iz istočnih krajeva bivše države ili pak tzv tam-tam muzika u kojoj osim odzvanjanja dubokih basova od muzike nema ni „M“.
S druge strane, oni što moraju skrenuti iz Zadarske ulice u Dr F.T. u smjeru Magistrale, čim ugrabe priliku, nagaze gas do daske i uz stravičnu škripu guma ulijeći presijecajući kolonu sjever-jug. I to im je već tako ušlo u krv da poneki to rade i kad nema nikakve potrebe, kad nema prometa, recimo oko dva ili tri sata ujutro. To doduše znam po pričanjima drugih ukućana, ja naime svoj „mir na Mediteranu“ postižem stavljanjem čepića u uši prije spavanja.
Stvaranju nepotrebne (nesnosne) buke doprinose i nadobudni motoristi koji ulicu Dr.F.T.umišljaju kao pistu na Grobničnom polju, isprobavajući koliku njihovi dvotočkaši (s konjskim snagama iznad 100+1) mogu razviti brzinu uz, naravno, puni gas. Da pri tome nemaju ni najosnovniju zaštitnu opremu, kacigu (u najboljem slučaju im je zakačena na zadnje sjedalo) ne treba ni govoriti.
Gore na sjeveru, gdje inače provodim ostatak godine, na svakom takvom raskrižju u najvećim špicama, prometom reguliraju ili učenici-saobraćajci ili ako je izrazita gužva, policajci profesionalci. Tamo je vidjeti motoristu bez propisane opreme za rubriku „Vjerovali ili ne...“ No to se izgleda događa u „drugoj“ državi.
Toj kakofoniji Biogradskog simfonijskog orkestra pridružuju se i pojedini psi (oni što uglavnom služe za brisanje prašine u stanu svojih gospodara) lajući, skevkajući, zavijajući, cvileći stvarajući tako kompletan ugođaj za odmor na „Mediteranu kakav je nekad bio“. O pripadnicima njihove sorte koji svoje elementarne potrebe upražnjavaju (ispražnjavaju) na plaži ili zelenim površinama uz zadovoljni osmjeh njihovih vlasnika ne treba trošiti riječi.
Eliminiranje ovakvog vandalskog ponašanja je vrlo jednostavno i ne traži nikakva materijalna sredstva. Dapače Državi i Gradu moglo bi priskrbiti lijepi iznos kuna za njihove proračune. Samo bi se trebalo pridržavati postojećih propisa i odluka.
Da pobrojim neke članove iz „Zakona o cestovnom prometu NN br.67 iz 2008. koji to omogućuju:
- nepotrebna uporaba zvučnog signala; čl. 76. stav (2) – nepridržavanje 300 kn
- pretjecanje uz škripu guma i visoku turažu motora; čl. 52. stav (3) – nepridržavanje 1000 kn
Ili iz „Odluke o držanju pasa i načinu postupanja s neupisanim psima, te s napuštenim i izgubljenim životinjama“ (Službeni list grada Biograda 6/01 i 6/04) temeljem koje bi se mogla skupiti lijepa svota kuna samo kada bi se komunalni redari potrudili da ispišu kazne za nesavjesne vlasnike pasa. A kada pojedini građani, koji nikako ne mogu prihvatiti činjenicu da je komocija pasa važnija od mira turista i čistoće plaža i parkova i prijave takve slučajeve, na primjer gradonačelniku, dobiju odgovor, vrlo pristojan, u kojem se traže detaljni podaci o vlasniku, ime prezime, adresa, izgled psa, kada se javlja itd. Kaj god, pa neće građanin angažirati privatnog detektiva da mu prikupi sve tražene podatke. Možda čak i broj cipela koje nosi vlasnik četveronožnog ljubimca. Tko zna, možda je i to podatak potreban za podnošenje ispravne prekršajne prijave. Doduše nisam ga našao u spomenutoj Odluci, ali nikad se nezna.
Kao i u svakom gradu tako i u ovom „najljepšem“ po ministru Vukeliću, jedan od gorućih problema je parkiranje automobila. Posebna su priča automobili vlasnika koji dođu u Grad, parkiraju automobil na nogostup uz kuću u kojoj stanuju ili pak na plaži i onda ga desetak dana ne miču. Najbolji je primjer već spomenuta Zadarska ulica, gdje su ove godine obje strane neuređene ceste zauzeli parkirani automobili tjerajući pješake, majke s malom djecom s ili bez kolica, da hodaju po samom kolniku. I onda se još vrli vlasnici limenih ljubimaca ljute: trube, psuju i galame na jadne pješake. Jednako vrijedi i u pojedinim dijelovima grada, u kojem se doslovno od parkiranih automobila (pa čak i na mjestima označenim zabranom zaustavljanja i dodatnom informacijom o tome da će automobil biti maknut „paukom“) ne može normalno hodati.
I to sve unatoč čl. 82 spomenutog Zakona o cestovno prometu po kojem su za njegovo kršenje predviđene kazne od 300 do 700 kn. Dosljednom primjenom tog članka moglo bi se s vremenom skupiti dovoljno novca za izgradnju čuvanog parkirališta na rubu Grada s jeftinim gradskim prijevozom i iznajmljivanjem bicikla za individualno kretanje.
Iako je centar Grada zaista uzorno uređen, održavan i čist, naročito uz Rivu, čim se dođe do kućnog broja 10 u ulici Dr F.T. pojavljuje se sumnja u oportunosti dodjele „Srebrne ruže Mediterana“. Popucale ploče po nogostupima, nedovršeni, a iskopani pločnici kod glavne pošte (za noge polomiti), oronule kuće sa zapuštenim fasadama, ruševine dijela Tvornice mreža (gdje se moglo urediti privremeno parkiralište za trajno parkirane automobile), divlja odlagališta smeća u dvorištima napuštenih ili u domovinskom ratu srušenih kuća, i sve to na glavnoj ulici. O već spomenutoj Zadarskoj neću ni govoriti. A što je tek u sporednim. Tamo vjerojatno ocjenjivački sud nije ni kročio, a za glavnu su ga valjda gradski oci uvjerili da će se sve do ove godine srediti.
I na kraju svakako ne treba ne spomenuti „muziku“ koju proizvode poklopci kanalizacijskih i vodovodnih šahova raspoređenih, a gdje će drugdje, nego opet u glavnoj ulici Dr F.T. Oni su klasičan primjer principa gradnje koji i inače vrijedi u Hrvatskoj: brzo, jeftino i „kvalitetno“. I svi mještani s kojima sam razgovarao o tome, slažu se da im to smeta, da se gosti u kućama uz tu ulicu žale. Na moje pitanje zašto nešto ne poduzmu sami ili upute peticiju Gradonačelniku samo odmahuju rukom i sliježu ramenima: manite se ćorava posla.
Sjetih se kako je prije izvjesnog vremena neki novinar jednog ugledne njemačkog lista pri ocjenjivanju turističkih destinacija u nas, napisao članak i snimio reportažu o nekim negativnostima na otoku Hvaru. Digla se na to kuka i motika od strane naših turističkih „djelatnika“. Evo neki dan čujem da taj isti list donosi ocjenu da je taj isti Hvar najpoželjnija destinacija u ovom dijelu turističke Europe. Nešto se pitam: da li su hvarani u to kratko vrijeme riješili svoje probleme ili pak je bila na dijelu „plava koverta“.
Ako ovaj moj blog poluči barem djelić iste reakcije kao u svezi Hvara i dovede do poboljšanja stvari u Gradu u kojem je do drugog svjetskog rata živio moj djed, gdje je odrastao moj otac i gdje ja dolazim u djedovu kuću već više od pola stoljeća na ljetovanje (pri tome plaćam sve propisane poreze, naknade itd), tada je ipak imalo svrhe pisati ga.
Vaš Semper contra.
