Sletili smo u Zagrebu, pun avion je bio nehrvatskog življa. Autobus od aerodroma do terminala košta nevjerojatno, 30 kuna, i onaj mladi Amerikanac do kojeg sam sjedio isto se bunio i čudio, to se ni u Americi ne plaća, da ne govorim za Iranca koji je prošao doslovce cijeli svijet. O Istanbulu neću ni pomisliti, da ne pričam o neljubaznosti vozača autobusa, hoće krenuti a mi još nismo ni ušli, neće nikom pomoći, čak ni ženama. Ne mora znati engleski ni turski ali nekulture. I ne znam zašto su me na carini maltene skinuli do gola. Vidi se, ne vole muslimane, to sam valja mogao i očekivati.

Tramvajska karta košta 10 kuna, u Istanbulu je to trostruko manje, ja ne mogu vjerovati. Stekne se dojam da su Hrvati jako bogat narod.

Na terminalu je jedna djevojka, isto je stigla iz Istanbula s nama, na engleskom tumačila Ameru i Irancu gdje je hostel koji su tražili pa sam prišao.. Malo me bilo i sram, baš sam se zalijepio, a ni engleski mi nije nešto, al od nekud sam morao krenuti. Koliko sam shvatio, rekla je da će sad brat doći po nju i da će ona otići s njima da nam pokaže gdje da se smjeste. Onda je vidla mene i otvoreno mi se nasmijala i rekla mi na tečnom turskom: A ti si Turčin, zar ne? Mojoj sreći nije bilo kraja, Bog je velik. Brat je došao i uzeo njene stvari a ona je otišla sa svima nama i smjestila nas u hostel, bili smo sretni ko bebe. Mama ju je zvala nekoliko puta a ona se nije mogla javiti jer nije imala impulsa na mobitelu pa joj je gđa s recepcije dala svoj službeni. Ujedno se smijala naša Zagrepčanka što ju mama toliko zove i brine, veli - ne zna mama da sam ja dobila u Turskoj suzavac ravno u lice jer sam izlazeći iz metroa naišla ravno na gej paradu i bijesnu policiju, ne zna koliko dnevno bombi pukne, ona se sad za mene boji u Zagrebu. Uglavnom došla je sretno doma.


Ujutro je došla pred mene i kupili smo busnu kartu za Požegu. Karta je skupa za turske pojmove, u autobusu nema TV, nema utičnicu za punit mob, niko nije nudio ni sok ni vodu ni sendviče, ma ni jastučeke.

Nakon dva dana me dočekala na povratku iz Požege, odvela na ručak i pričali smo tako dugo i šetali dok nije rekla da ni neće ići doma, da što ću sam u gradu. Ako dođem na ljeto prespavat ću kod njenih prijatelja, to bi bilo sjajno za moj budžet.


Dojmovi o Hrvatistanu: Dakle, oko zgrada Vlade i uopće sudova u centru i tih važnih zgrada, nema policije, nema vojske, meni je to čudno i neugodno. A flaša vode uvezena iz Mađarske je jeftinija nego hrvatska voda, konobari su toliko neuslužni da sam naručio još jedan sendvič je sam mislio da je zaboravio prvu narudžbu, da nije bilo moje prijateljice, bio sam ljut i potukli bi se, ja sam Turčin. Tako tretiramo i naše goste. Plaćena usluga mora biti kvalitetna, pogotovo za ove novce koje sam potrošio na hranu u Zagrebu, koji je, usput rečeno, neljubazan, Neljubazan do te mjere da sam ušao u onu veliku Crkvu od centra grada prema sjeveru, i otvorenih dlanova pozdravio svog boga, bitno je da napomenem da sam ateista, ako je to nešto važno. Prijateljica me odvukla van i smijala se ali me i grdila, veli nisi normalan, si vidio poglede, nemoj to raditi.

Sviđa mi se jako onaj park u centru grada pa prema jugu, ono je fini dio, samo mi još nije jasno da toliko mladih ljudi toliko pije alkohol (koji je ovdje i jeftin) a nema policije nigdje, vidim djevojke polugole i tako, to malo zbunjuje, a i sjede same u kavanama i piju i alkohol same, to mi je pak nezamislivo.

Čuo sam se s tatom na kratko, rekao sam da sam upoznao prijateljicu i da mi pomaže, bilo mu je drago, ali on je i inače tako ozbiljan da više nisam pričao koliko smo se nas dvoje smijali. Kad god sam ju pitao čemu i zašto ovo tako, ona je rekla, Emire, ovo je Hrvatistan. Inače sam ju pitao zašto mi pomaže toliko, ja sam ostao i bez novaca a znam da njena mama nije bogata, a ona mi je kupila i jelo i vodu i kavu, baš nezgodno. Rekla je da je toliko ljubaznosti i pomoći dobila od mojih sunarodnjaka da je ovo mali dio koji vraća, a i pozna naš mentalitet, kao i ja bih to za nju učinio. Svakako da bih. Na kraju nije ni išla doma, presjedili smo dobar dio noći do mog leta za Istanbul, tamo iza spomenika jednom kralju, bilo je toliko ljudi oko nas, a policije nigdje, kako se to održava red, nije mi jasno.

Vrhunac su neljubazne gospođe na šalterima, u Turskoj se za takvo ponašanje dobiva otkaz, prijateljica mi je objasnila da se tu časti gospođu ako je ljubazna. Sve sam morao provjeravati što mi je pričala jer se ona stalno šali a ja sam neupućen i zbuni me. Istina, nisu ljubaznije ni one koje drže trgovine suvenirima, običan mali magnet s nekim simbolom Zagreba košta 30 kn. Nisam kupio nijedan. Al je njena mama obećala da će mi nabaviti originale za idući put, od svoje prijateljice.

Još o hrani: Pitala me hoću li da odemo na ćevape, reko sam da to imam i u Ankari. A kebap? I to. A burek? Tu sam već pitao ima li nešto osim turske hrane u Hrvatskoj, veli ona - ima, Mekdonalc. Ili skupi restorani sa uglavnom talijanskom hranom. Onda sam odustao, ali ona se potrudila i našli smo neki grčki restoran u centru, mislim da ga Grci i drže, tamo su dapače bili brzi, uslužni i ljubazni. Naravno, prijateljica mi je opet u smijehu objasnila da su moji preci toliko "jahali" ovim krajevima da je puno toga ostalo, od hrane a i u govoru. No bez obzira na povijest vidim da tu tramvaji rijetko voze, kad nastane zastoj na cesti rješavaju ga puno predugo, a ono što mi je najgore, stari ljudi se toliko neugodno guraju, pa ja bih se i tako maknuo i propustio svakog starijeg, pogotovo ženu (ima užasno puno starih ljudi u Zagrebu), za kraj sam ostavio: U Zagrebu se u dva moja dana posjeta osim moje prijateljice nitko nije nasmijao.

Opaska blogerice: Turista pun Zagreb, a velika većina siromašnog hrvackog pučanstva otišla na more. Sve mi ih je žao, ostali su samo oni kaj skupljaju flaše i mi koji ćemo sakupljači flaša ubrzo postati. Svako jutro kasnim po sat vremena na posel jer kam god da kreneš nekaj u prometu zapne na najjače. Kaj se tiče smeha, još prije 15 godina je Frau Stockhammer pitala: Warum di Kroaten lacheln immer weniger?!

Oznake: Zagreb ljeti